Krećemo na posljednje putovanje prvog kruga BUKINE kafe sa ljudima Bosne i Hercegovine. Za kraj smo ostavili relaciju Žepče-Zenica-Sarajevo. Prvi ljetnji dani podarili su nam sunčano jutro puno svjetlosti.
Nismo sneni. Nekako nas hvata nostalgija i prije početka naše zadnje “ture”. Sve je bilo nestvarno, no otom- potom.
Manje je stvarno više
Vremenom, na svim ovim putovanjima, saznali smo nešto i o sebi i o svom prtljagu. O Maji, Saletu, Elviru i Draganu, puno je rečeno u ovim kolektivnim dnevničkim zapisima i biće još. Red je da se posvetimo malo bagaži. Svako od nas nosi svoje stvari i svi nosimo profesionalnu opremu kojom dokumentujemo ovo putešestvije.
E, ako nas je išta naučilo na preko hiljadu kilometara druma, hotela, hostela, kombija, restorana, ljudi, soba...a, to je da MORATE ZNATI ŠTA NE NOSITE NA PUT, više negošta ponijeti. Dakle, za sve ljude željne putovanja po BiH u vremenskoj košuljici produženog vikenda, zlatno pravilo je-ne nosite previše stvari. Jednostavno, neće vam trebati. Ponesite namjesto pet bespotrebnih majica dvije flaše vode. Voda će vam uvijek trebati. I nešto malo kalorično, o da, i to će vam uvijek trebati. Ne pita gladan želudac negdje na drumu za boju vaše košulje. Ište nešto drugo. Konkretno
Mislimo da ste ovo shvatili.
Elem, krećmo na put, rasterećeni za dosta (ne)potrebne opreme i još više nepotrebnih privatnih stvari. Shvatili smo da je jedan mali rančić (Dragan ima takav) sasvim dovoljan za ličnu prtljagu. Sale je provjerio objektive, maja snimače, Elvir nas je počastio pecivima i dobro poznatim putem preko Doboja idemo u Žepče.
Žepče, nargila i patka
Šta da očekujemo od ovog malog srednjebosanskog gradića? Ništa i sve. Ako išta, iskustvo nas je naučilo da se u relativno malim sredinama dešava najjači i najbolji transfer BUKAČA sa publikom. Dakle, očekujemo sve. Stajemo u centru grada ispred prelijepog malog trga.
Kafa sa Bukom u Žepču ispija se u Gradskoj kafani, a dočekuje nas grupa mladih iz udruženja Connecting Classrooms Žepče. I naravno, ono što je fenomenalno, tu uz mlade, sjede ljudi svih generacija. A, Gradska kafana, socrealističko mjesto, sa neponoviljivim šarmom arhitekture iz nekih prošlih vremena, htjela-ne htjela, budi nostalgiju u svakome. Počinjemo spontano. Već smo navikli da prezentacije koje rade Sale, Elvir i Dragan, nekako prilagodimo sredini u kojoj smo. Kažemo par osnovnih stvari o BUCI, i trudimo se biti što kraći i koncizniji. Mada, Maja često sa fotoaparatom sa strane prebacuje kako nam to i ne ide od ruke, preciznije jezika. Ali, zaista u Žepču, ima narod šta reći i mi brzo okončavamo svoje monologe. Problemi su, nezaposlenost, koja je na žalost opšte mjesto naše domovine. Opet, ta nezaposlenost, po pravilu je uslovljena stranačkoj (ne)pripadnosti lokalnim partokratijama.
Ima ljudi, koji nisu aktivisti ali dolaze diljem BiH na kafu sa BUKOM, to treba reći. I ti ljudi su najčešće lokalni politički odbornici. Oni hvale i lokalnu zajednicu i rad administracije. A, takav slučaj je i u Žepču. To dakako stvara polemiku, gdje se Sale trudi iz petnih žila izmoderirati (čitaj izvesti na pravi put diskusiju) unutar lokalne zajednice.
Žepče nije podijeljen grad, ali se u Žepču jasno osjeća blaga, ali postojeća tenzija između Bošnjaka i Hrvata lokalnih. Od škole, preko posla, do kulturnih institucija...
Ali, ima još nešto drugo u svoj ovoj priči o Žepču, a što je bitno za dalji nastavak putopisnog dnevnika. Naime, fascinantno je kako u svakom gradu na svakoj kafi sa BUKOM, “nabasamo”, na isti profil čovjeka. Riječ je o lokalnom vlasniku kakvog ugostiteljskog objekta, koji je pomalo sirov, bučan, nekad i nekulturan, ali SUROVO ISKREN I REALAN. Pozitivno nekorektan. Dakle, od Drvara, do Žepča, kao da gledamo istog domaćina, koji je ponekad Srbin, Hrvat, Bošnjak, koji pljuje po svim tim nacijama i iznosi nam gorko- slatku sudbinu čovjeka našeg svagdašnjek. E, pa tako jedan čova zasjeo u Žepču i pripovijedao nam svašta. Kasnije tek saznajemo da je vlasnik Gradske kafane, da organizuje besplatno izložbe, predstave, promocije knjiga... Ćeif mu.
Jedna mlada djevojka nam priča kako je “polu Hrvatica, polu Srpkinja” i kako se zabavlja sa Bošnjakom. Iznosi nam sve neugodnosti i verbalne ispade koje je doživjela zbog ovakvog “mixa”. U jednom trenutku reče, kako je strah bilo kako izjasniti se i bilo kako djelovati jer se boji za svoju budućnost i svoj posao.
-A, kao ovako ćeš imati kvalitetnu budućnost i posao, ako se ne buniš, dobaci joj gorljivo domaćin naš, čovjek od realnosti.
I tu negdje u tom trenutku, taj čovjek dubokog glasa, koji svima upada u riječ i za koga se ne bi baš mioglo reći da je oličenje korektnosti “ubode u sridu”.
Zaista, čega se mladi ljudi trebaju plašiti oko posla u zemlji koja im ionako nije omogućila bilo kakav posao i prosperittet??? To je negdje i bio šlagvort Saletu da pozove ljude na bazični aktivizam, jer izgubiti se može jako malo ili ni malo.
I taman kad smo krenuli, ljubazni domaćini odrično odmahnuše glavom. Znamo mi da se iz malih gradova ne ide tek tako. Odvedoše nas u jedan nevjerovatno opušten kafić, gdje smo uz nargilu ćaskali o svemu. Preko puta nas rodna kuća književnika Nedžada Ibrišimovića.
Priču pletemo od lokalne politike do Čikaga. Otkud Čikago?
Pa u rodno Žepče je na raspust svratio Almedin Smajlović, mladić koji studira informatiku i matematiku na prestižnom čikaškom Univerziteu u klasi profesora iz Kine koji je ponajbolji matematičar na svijetu. I uz to, Almedin fenomenalno svira harmoniku, pobjeđivao je na mnogim takmičenjima, a kao da ni to nije dovoljno, svira onako usput još desetak instrumenata! E, Bosno draga, da si promil svjesna kakve mlade ljude imaš!
I taman, kad smo krenuli, domaćini nas počastiše autohtonom ramazanskom lepinjom tzv. “patkom”, koja se pravi isključivo za Ramzana i isključivo u Žepču. Zbog specifičnog oblika sa “tuljcem” tijesta na vrhu prozvaše je patka. A, sjede nam lepinja samo tako. Malo se okrijepišmo i put Zenice.
Zenica: Montmartr između džamije i divljeg parkinga
Idemo ka Zenici, nekadašnjem industrijskom srcu bivše zemlje. Grad nas dočekuje svojim visokim pećima. Tišinu kvari samo Draganov glas koji priča nešto o rodbini, položaju Zenice, rijeci Bosni, tristo nepotrebnih čuda. Sale fotografiše, a Maja i Elvir besjede. Preciznije, Maja svojim ženskim autoritetom opet ubjeđuje ostatak ekipe kako je zaista vrijeme da se držimo satnice i rasporeda. Muškinje klima glavom, a nekako svi znamo da nema ništa od toga. Ne možeš ljude na kantar i štopericu mjeriti, pa to ti je.
Dočekuju nas mladi iz Omladinskog udruženja "REaktiv", i vode u sjajni restoran sa pravom domaćom bosanskom kuhinjom. Ni debelih 30+ nas ne sprječavaju da se obilato najedemo. Tu pričamo, a o čemu bi drugom do li o ćimburijadi, sogan dolmama, tufahijama...pričamo i jedemo. Uživamo.
Nije zgorega pomenuti par stvari prije promocije. Zenica ima vrlo čudan parking i saobraćaj na kraju krajeva. Zamislite 20-ak kružnih tokića na svkih pola par stotina metara. Znamo mi da su kružni tokovi spas za gust saobraćaj, ali ipak...A, zamislite da pola sata parkinga plaćate jednu marku. Ne obrnuto. Gužve jesu, ali, opet, ipak. I zamislite, kako su prizemlja zgrada u izgradnji pretvorena u parkinge. Dakle, uđete fino negdje između budućeg hodnika wc-a i kancelarije, parkirate se i onda vam sve to lijepo naplate. Zenica je to!
Već je 3 sata i domaćini nas vode u Cafe Bar Bonaparte, prelijepo mjesto, na kome se osjećate kao u pariškim kafeima. Bukvalno. I ne samo to, ljudi su nevjerovatno opušteni. Najopušteniji do sada. Neko uz crno pivo, neko uz crnu kafu a svi uz osmijeh, dočekuju naš mali tim. Uz takvu popodnevnu sijestu, jednostavno ne možete biti formalni. Razgovor počinje, ni sami ne znamo u kom trenutku. Naša prezentacija se nekako stapa sa razmišljanjima ljudi. Pričamo o društvu u kome žeivimo, pričamo o medijima, pričamo o aktivizmu, o potrebi udruživanja i zbližavanja, pričamo...ma, o svemu. Nekako ni mi ni publika nemamo osjećaj da se radi o kakvoj kurtoaznoj posjeti gdje postoji barijera. I nema je. Zaista, samo priča i pozitivna razmjena energije. Sa nama je bila i Hana Kazazović, zasigurno jedna od najpoznatijih domaćih blogerki i tviter pionirka naše scene, znana kao Sajber Bosanka. Hana, ispostaviće se, motivisana našom posjetom piše fenomenalan blog, koji nas je učinio preponosnim.
Kako vrijeme leti! Opet maja upozorava, sad već mašući Elviru, Saletu i Draganu, da okončaju priču i da se lagano pripremamo svi zajedno na put ka Sarajevu.
Kako vrijeme leti! Svraćamo do našeg kombija koji je parkiran u nekoj budućoj kancelariji, srdačno se pozdravljamo i krećemo. Čeka nas glavni grad.
Sarajevo, kabare, prijatelji...
Autoputem kroz tunel “1. mart”, najevropskiju dionicu puta u BiH, stižemo u Saraj. Smještamo se u hotel, a onda brzinski na promociju BUKE.
Družimo se čitaocima i drugarima u Sarajevu, u Magacin Kabareu (caffe clubu Gogo). Zašto kažemo družimo se. Pa zato što je u moru ljudi koji su došli da nas vide druženje počelo dobrano prije promocije BUKE. Bašta kafea je premala da primi brdo naših priojatelja, poznanika, ljudi koji nas “prate” i čitaju. Osjećamo se kao na jednoj ogromnoj rođendanskoj žurci sa dragim ljudima. I kad bolje razmislimo, i jeste bila rođendanska žurka. Ta, 15 godina nam je! Negdje oko 21 čas ulazimo u kafe i na binu postavljamo slova. Sale, Elvir i Dragan sjedaju, Maja je tu negdje oko nas u mraku sa fotoaparatom, to znamo. Zadnje veče našeg karavana, zadnja promocija u ovom ciklusu. Nekako, znamo se toliko dobro sa svim tim ljudima, a ljudi je puno kao u kutiji šibica. Ne znamo šta bi im rekli o BUCI, a da oni to ne znaju. A i sam kabare nas je ponukao da napravimo jedan stendap nastup. Sale se prisjeća svih zanimljivih događaja iz Srebrenice, gdje je mladić “preveslao” strane novinare željne krvi i senzacije. Dragan priča o tome kako je u Drvaru preko noći nestala lokomotiva sve sa vagonima, Elvir se prisjeća Hercegovačkih zgoda i nezgoda... Ljudi se smiju ljepotama , ali i tragikomedijom zemlje u kojoj živimo.
Ljudi se nama povjeravaju, pričaju svoje životne priče, pričaju o onom prelijepom Sarajevu, Sarajevu srca po kome ga zna svijet i o tamnoj strani Sarajeva, od lokalne mafije do svog političkog taloga...Djedica jedan lijepo obučen priča o ličnoj nesreći. Malo nas smiruje i uozbiljava. Opet, tu je stendap komičar Peđa Bajović, kome smo to veče “ukrali” stejdž. Pita nas kako i kuda dalje BUKA? Ne znamo ni mi konkretno. Puno planova, puno želja, puno poziva...vidjećemo.
Treba li reći da smo druženje nastavili do duboko u noć. U neko doba, natrag u hotel.
Jutro je rezervisano za kaficu, laganu šetnju i opuštanje. Sale, Elvir i Maja odlaze u grad, a Dragan “kaficu, laganu šetnju i opuštanje” doživljava kao nastavak spavanja u hotelskoj sobi. Svako magare ima svoje veselje.
Negdje oko podneva krećemo nazad put Banjaluke. Veseli smo i tužni u isto vrijeme. Jedan mikrosegment naših života je završen. Hoćemo još. Nismo se čestitio ni smjestili u kombi, a već pravimo planove o novim desttinacijama. Šta je sa Bijeljinom, Livnom, kad ćemo u Brčko, Zvornik, Vlasenicu, Tomislavgrad, Veliku Kladušu, Foču, Višegrad...Ihaaj ima toga.
U tome uđosmo u vezirski Travnik. A, ne može živ čovjek kroz Travnik, a da ne svrati na ćevape. Neka se ne uvrijede sarajluije i banjalučani, ali travnički su No1.
Pukoše dvije srednje i dvije male porcije (nećemo odavati ko je koju naručio), za pet minuta. Veliku travničku porciju nismo imali hrabrosti naručiti. Malo fotografisanja Šarene džamije i put pod noge.
Stižemo u Banjaluku. Nakon više od hiljadu kilometara, nakon bezbroj ljudi, priča, dijaloga, nakon ushićenja, smijeha i tuge, nakon ličnih malih katarzi, nakon gledanja oblika zemlje nam, možemo samo da ućutimo. Jer za negativne stvari smo mogli i pretpostaviti da će ih biti, ali za toliko ljepote geografske, šarenila biološkog, hemije interaktivne i ljudske alhemične dobrote koja nas je napunila, e tome se nismo do kraja nadali.
Sad sumiramo utiske. Odmori su i ljudi su usporeniji, ali već pod kraj ljeta eto Vama BUKE, da se podružimo. Mi smo se “navukli” na put, a iVi nas zovete.
Stižemo Vam uskoro!
Dnevnici putovanja:
Dnevnik putovanja: Prođoh s BUKOM kroz gradove (FOTO)
