Sinoć je nakon tri decenije došlo do tektonskih promjena u Crnoj Gori. Partija Mila Đukanovića, po svemu sudeći, neće više apsolutno krojiti kapu Crnogorcima. Milov parlament je pao, a opozicionari su izvojevali veliku pobjedu. Međutim, sinoć je pored opozicije, još jedna strana izvojevala pobjedu. Ta strana se zove: Demokratija.
Jasno je da su se u izbornoj bici sudarila dva koncepta, onaj vladajući, koji je bio na fonu plašenja „velikosrpskim baukom” i okrivljivanja Beograda za sve loše u Crnoj Gori, i onaj opozicioni, koji je odlično plivao na podršci od strane Srpske pravoslavne crkve i borbi protiv autokratije i korupcije. Svakako da je prevagu donijela upravo SPC, ali nije zanemarljiv ni građanski otpor, koji je upravo najviše generisalo Milovo vlastodrštvo. Taj otpor je sinoć, nekome ko voli da vlada, poručio da ipak „Crnogorci ne ljube lance”.
Ničija nije gorjela dovijeka
Recept iz Crne Gore je, u stvari, i recept za sve zemlje bivše Jugoslavije, a pogotvo za Bosnu i Hercegovinu. Taj recept je veoma jednostavan i glasi: Izađi i glasaj!
Dok se na sve strane mantra o tome kako demokratija ne valja, kako nema za koga da se dadne glas, kako su svi isti, kako sjaši Kurta da uzjaši Murta, kako nam ionako stranci postavljaju koga hoće, na izbore kod nas izlazi oko polovine glasačkog tijela. Sa takvim izlaskom vlast se lako osvaja sa podrškom od 15 do 20 procenata biračkog tijela. Što će preneseno reći, 15 ljudi odlučuje šta će biti, ko će upravljati i kuda će se kretati grupa od 100 ljudi.
E pa, Crnogorci juče rekoše „ne” takvoj matematici i izađoše u rekordnom broju na izbore. Oko 75% Crnogoraca sa pravom glasa je juče izašlo i reklo šta misli kako se država treba kretati.
Kada imate toliki broj ljudi koji glasaju, ma kako oni glasali, imate mnogo bolji pogled na to šta narod misli i osjeća. I imate opasnu snagu koja se ne može baš vodati kao ovčica na klanje. Što je najvažanije, više onih 15 ne govori ostatku šta će da radi, jer su oni koji obično ćute i ne miješaju se, ustali i rekli da ne može to više da ide baš tako. A kad ćutljivi progovore, zna se da belaj lako nastane.
Da li pobjeđuje desnica, ljevica, prorusi, proameri, vjernici ili ateisti, manje je bitno od toga da zaista glas naroda bude glas većine tog naroda. Vox populi – vox dei, na demokratski način.
U svemu ovome zaista nije bitno da li će Milo u Crnoj Gori uspjeti da namakne jedan ili dva preletačka mandata od opozicije i naizgled i dalje zadrži skupštinsku vlast. Najbitnije je da je Njegošev narod juče pokazao da je vlast smjenjiva, ma koliko dugovječna i snažna bila, ma koliko pustila pipke u sve institucije i ma koliko se postojano držala autokratije i autoritativnosti.
Jednom kada se pokaže da ne postoje autoriteti koji se ne mogu srušiti, svaki sljedeći pada još lakše nego prvi. I taj princip smjenjivosti vlasti je ono što moderne demokratije čini zemljama u kojima niko ne može da prigrabi previše vlasti za sebe, zato što previše vlasti ujedno i previše kvari onog ko je ima.
„Zamisli da poletiš i da nikad ne ateriraš”
Koliko već sutra će doći izbori u BiH. Nažalost, veliki broj ljudi neće izaći na njih. Vode ih parole nezainteresovanosti i nemogućnosti promjene i već spomenute mantre.
Kada je u pitanju nezainteresovanost, potpuno je pravo svakoga da ga ne zanimaju događaji oko njega, ali je i licemjerno onda nakon nekog vremena upirati prstom u one na vlasti. Izađi, biraj, pa onda kritikuj. Crnogorci su to uradili juče, zašto ne bi ljudi u BiH to uradili sutra.
Kada je u pitanju nemogućnost promjene uz maksimu „svi su isti”, zamislite samo da na izbore u BiH ne izađe crnogorskih 75%, nego naših 90% glasača i da njih 80%, uz gore navedenu maksimu, napravi „bijeli listić”, ako već nema za koga da se glasa (a uvijek ima, da se ne lažemo). To bi značilo da vlast koja bi bila izabrana nikako ne bi imala legitimitet, jer je ogromna većina građana direktno protiv nje, ali i protiv one druge strane, što znači da narod ima puno i legitimno pravo da ruši vlast kada se ona „pokvari”. A rušiti one na vrhu je uvijek naljepše, jer je vrh visoko, a dno opet i previše blizu.
Takođe, ukoliko 90% stanovništva izađe da bira, a budu pokradeni, do kada će se ta krađa moći održati? Dan, dva, tri, mjesec, do sljedećih izbora. Dok ne ustane „kuka i motika”. Dakle, na duge staze, teško.
Suma svega je da ima rješenja. I najveći despoti su padali pred naletom narodne volje. Samo je potrebno da tog naroda ima dovoljno da tu volju iskaže. Da pokaže zube. Da bude više Mandušića Vuka, a ubojita puška da budu pera i parafi na glasačkim listićima.
Izborni rokenrol
Glasali za jedne, druge ili treće, ili izašli i napravili „bijeli listić”, svejedno je. Treba samo izaći i glasati. Previše je krvi proliveno, borbi vođeno i jarma podneseno kroz protekle vijekove da bismo mi danas imali pravo da glasamo. Koliko god izborni sistem i naša demokratija imali manjkavosti, koliko god oni bili kradeni i oduzimani od nas, koliko god se izborna trka odvijala u nepoštenim uslovima, izbori su jedan od rijetkih mehanizama kada, koliko-toliko, možemo odlučiti o nekim stvarima. Zaista, ne treba dozvoliti da bacamo u ambis pravo za koje su se naši preci izborili.
Crna Gora je pokazala da u situaciji kada se na jednoj strani nalaze sredstva, mediji i cjelokupan državni aparat, na čelu sa čovjekom koji je bio Tito poslije Tita u malom, opet ta strana nije svemoguća i ne može uvijek na silu da pobjeđuje, samo ako ima dovoljno elana, volje i želje kod onih drugih. I opozicionara i naroda.
Svi mi maštamo o boljem sistemu, ljepšoj državi i svjetlijoj budućnosti. Međutim, rijetko šta se postiže preko noći, a pogotovo velike promjene. Mali koraci su rješenje. Kada se počinju graditi grandiozni projekti, zida se cigla po cigla i tako se ideja i mašta pretvaraju u stvarnost. Pojedinac kao jedinka je često nevoljan da bilo šta učini, ali nije nemoćan, samo ako ima volje da bude zidar koji slaže ciglu po ciglu, pod špagu, u pravilnom redu.
Sutra neka ta cigla bude glas na izborima, prekosutra pomoć komšijama da urede dvorište oko zgrade, za tri dana aktivizam za zaštitu drveća u okolini grada, a za koju godinu, korak po korak, to je bolje društvo i srećnija budućnost.
Izađi. Glasaj. To je prvi blok u budućoj građevini boljeg sistema. Sistema kojeg grade pojedinci, za društvo, u zalog srećnijeg vremena.
Vlast je smjenjiva. Crnogorci to pokazaše.
Džaba vlast i monopol nad državnim resursima, ako je volja naroda drugačija. To je demokratija.
Neka osvježi, neka padne i neka padaju i u budućnosti. I desni, i lijevi, i liberalni, i konzervativni, i socijalistički, i kapitalistički, i socijaldemokratski, i nacionalistički.
Demokratski. Narodno. Junački. Slobodarski.
