Čitajući ovaj mjesec Ženske priče o ženama koje su pripadnice manjina, ženama koje se nose sa karcinomima, ali i ženama koje su pored svoje, usvojile djecu i koje žive svoje snove - razmišljam, kako su u pravom smislu riječi, primjeri, kako ne možemo živjeti i rasti, a da ne izađemo iz vlastite zone komfora, da se ne suočimo s temama koje su nam odredile život, ili se barem mislilo da hoće.
Žene koje su bile dovoljno hrabre da zavire u sebe i svoje potrebe, da posegnu za onim šta žele i da prevaziđu sve moguće prepreke na svom putu.
Suočavanje sa sobom i temama koje nas bole nije nimalo lako. Godinama radeći s klijentima koji na psihoterapiju dolaze po podršku, da se često suoče s onim što u životu ne mogu promijeniti i da promijene ono što mogu i trebaju, svjedočim koliko je tu truda, upornosti i dosljednosti potrebno. Koliko borbe sa samim sobom, preispitivanja i traženje samopodrške, u situacijama u kojima često izostaje vanjska podrška. Promjene su teške i često zahtijevaju preispitivanje i prihvatanje novih uloga, identiteta, ali i stavova i vjerovanja koja nam često određuju život.
Jedan od zadataka psihoterapije jeste da otkrijemo koji su stavovi i potrebe naše vlastite, a koje smo usvojili tokom odrastanja, a da nismo nikad provjerili sa samim sobom. Često su simptomi ljudi koji se javljaju na psihoterapiju rezultat nezadovoljstva i pogrešno izabranih načina života koji proizilaze iz nepoznavanja vlastitih želja i potreba.
Osvijestiti šta nam treba u životu i šta želimo, znači početi putovanje u pravcu koji nam odgovara, putovanje koje će nam omogućiti da se ostvarimo na način koji nam je potreban.
Da bismo to mogli potrebno je da razumijemo sami sebe, ali i kontekst iz kojeg dolazimo. Kontekst uvijek određuje značenje osobe i njene životne priče. Ista stvar, događaj u različitim kontekstima izgleda i zvuči potpuno drugačije. Razumijevajući vlastite kontekste, svoje odrastanje, svoje porodične priče i transgeneracijski način prenošenja uvjerenja, stavova, značajnih tema, ali i simptoma možemo pomoći samima sebi da napravimo iskorak iz konteksta koji nam više ne odgovara, ili nikad nije.
Upravo su to žene iz Ženskih priča uradile. Preskočile ograničenja nametnuta od sredine, upoznale sebe i svoje potrebe i kročile hrabro naprijed.
I u životu kao i na psihoterapiji prihvatanje i prerada bolnih tema vodi rastu i razvoju u psihološkom, emocionalnom, ali i socijalnom smislu. Odžalovati, naljutiti se kad se tako osjećamo, govoriti o svojim emocijama jasno i naglas ljudima koji su nam važni, znači izaći iz zatvorenih krugova vlastitih disfunkcionalnih ponašanja i razumjeti da smo uvijek puno više od bolnih tema koje su nam obilježile život.
Ženske priče govore o traganju ljudi za vlastitim smislom, vlastitim potrebama i načinima života. Daju primjere stvarnih, živih ljudi koji nikad nisu odustali od borbe. To nije samo borba da se održi život, to je borba ljudi da žive život „punim plućima“ , bez obzira na prepreke, izazovne kontekste, gubitke, bolesti. Time su ovi primjeri još značajniji, jer su životni, realni i iznad svega inspirativni.
Ženske priče realizira MAP uz podršku projekta BOLD.
