Đakon Branislav Rajković o porukama koje svakodnevno dobija, povratku u Mostar, suočavanju sa prošlošću, pomirenju i ljubavi

Imao je tek deset godina kada su mu roditelji ubijeni u selu Jasenjani nadomak Mostara. Život i školovanje nastavio je sa bratom i ujakom, prvo u Bačkoj Topoli, a potom Novom Sadu i Beogradu. Mostar te obilježi, kaže, i moraš mu se vratiti.

Tatjana Čalić / 16. Oktobar 2020

FOTO Rijad Durkić

 

I vratio se, 20 godina poslije. Zna da se prošlost ne može promijeniti, ali zna da sadašnjost i budućnost mogu.  I na tome svakodnevno radi i riječima i djelima. Riječ je o đakonu Branislavu Rajkoviću koji je ovih dana u žižu javnosti dospio izvodeći sa Arminom Muzaferijom u Trebinju “Gel gor beni”- muslimansku duhovnu pjesmu. Video snimci ovog spontanog dueta imaju na hiljade pregleda, poruka, komentara i svi do jednog su pozitivni.

Slično se desilo i godinu dana ranije zbog liturgije na arapskom jeziku i dobrodošlice u Mostar sa esselamu alejkum.

Sa đakonom Rajkovićem razgovaramo o porukama koje i sada svakodnevno dobija, o povratku u Mostar, suočavanju sa prošlošću, međureligijskom dijalogu, napadima na vjerske objekte i porukama mržnje. Govorimo i o budućnosti, pomirenju i ljubavi, jer to nije samo Rajkovićevo životno opredjeljenje, već i duboko uvjerenje.

Duetska pjesma koju ste izveli sa Arminom Muzaferijom izazvala je nevjerovatno oduševljenje širom regiona, da li su vas iznenadile reakcije, objave na portalima, komentari koje dobijate? Kako to objašnjavate?

Dobijam dosta poruka, dosta poziva i pitanja, što od novinara, što od običnih ljudi. U suštini, kako je sve bilo neplanirano, i sam duet i poziv da učestvujem u nastupu, pa i to snimanje je bilo neplanirano, s obzirom da su uglavnom ljudi snimali svojim telefonima, i ta neposredna reakcija same publike, koja je svakako bila najneočekivanija, zaista je kako ste rekli. I jeste iznenađenje, makar zbog te brojnosti, ali meni je najveće iznenađenje, ne toliko ni sama ta pažnja, ni pozitivne reakcije, već potpuno odsustvo negativnih reakcija, makar javnih.

 

Neko ko posmatra sa strane sve ove reakcije i oduševljenje, stekao bi dojam da mi ne živimo u jednoj multietničkoj sredini već stotinama godina. Da li je to samo privid koji se stiče iz medija i političkog diskursa ili je to zaista stvarnost koju živi većina građana ove države?

Mislim da je riječ o svojevrsnom disbalansu, između jedne opitovane stvarnosti koju mi na kraju krajeva ipak živimo i jedne projektovane stvarnosti koju imamo u medijima, ne samo medijskom krivicom, da tako kažem, ako se tu uopšte i može govoriti o krivici, jer ono kako danas izvještavaju mediji, svakako da ne može da se pripiše samo tom sektoru, obzirom da su za medije i njihovo izvještavanje zainteresovani svi učesnici javne sfere. Tako da se meni čini da je u nekom disbalansu i nastao taj osjećaj, ali da zato što ljudi imaju to iskustvo zajedničkog življenja, kada isto vide i u medijima, dočekaju to sa oduševljenjem, jer sve to se i podudara sa nekom njihovom realnom slikom. Nadalje, obzirom da to ne viđaju često, koliko god svojim očima gledaju tu realnost, barem mislim većina, onda se negdje obraduju da mediji potvrđuju tu njihovu sliku. To je moj utisak o tome kako ljudi reaguju kada se takvo nešto objavi. 

Vi ste neko ko je dugo živio i u Mostaru, to je jedna multietnička sredina, a ja se iskreno nadam i vjerujem da ljudi u stvarnom životu puno više i sarađuju i da ovako lijepih stvari ima puno u svakodnevnom životu. 

Upravo tako, moje iskustvo iz Mostara, evo i iz Trebinja, pokazuje da ljudi zaista tako žive, makar na tom najširem ili "običnom" nivou, da se tako izrazim, a to je svakako temeljni nivo svakog društva. Iz direktnog iskustva govorim, a ne kao neko ko to posmatra sa strane. Ja lično nisam doživio ni najmanji problem, čak ni uvredu, ni ništa slično.
 

Kako, po vašem mišljenju, na ovim prostorima napreduje međureligijski dijalog, jesu li vjerske vođe i institucije svjesni svoje odgovornosti s obzirom na ne tako davne krvave sukobe? Čine li dovoljno?

Nekako mi se u ovom smislu čini jako nezgodno govoriti koristeći sintagmu na ovom prostoru. Uvijek imam potrebu da usko definišem koji je to prostor, naročito kada govorimo o regionu, pa i o našoj čitavoj zemlji. Najbliže mi je to iskustvo iz Hercegovine, gdje zaista u tom međureligijskom dijalogu, naš episkop i muftija, doduše imamo novog biskupa u Mostaru, ali generalno i tu je dosadašnje iskustvo bilo dobro, prilično je to iskrena saradnja, da tako kažem.  Sada bi se posebno mogla analizirati relacija episkop-biskup, biskup-muftija itd., ali evo i konkretan primjer koji je po nama vanredan događaj, odigrao se bez pritisaka i medijske pompe, ali priznaćete da je vanredna stvar kada episkop i muftija posjete istovremeno u jednom danu i zajedno jednu Korićku jamu i Čakvaričku, jer su neposredno povezane u toj jednoj sprezi zločina, i to na njihovu sopstvenu inicijativu. Zaista jedna krupna stvar, koja mi se čak i čini nije dobila neku medijsku pažnju. Zaista vanredna stvar, koja i potvrđuje ono što sam rekao. Tako da vam negdje i direktno odgovorim, mislim da je, makar u Hercegovini, taj međureligijski dijalog zaista napredovao i još će napredovati. A ako ćemo na nivou čitave naše zemlje i možda rada Međureligijskog vijeća, opet mi se čini da ima jedan dobar okvir i da se i tu negdje odmaklo. U suštini, hoću da kažem, jako je teško govoriti o jednom homogenom procesu, teško je reći jednom rječju da je to dobro ili da nije dobro, mislim da ne samo da je vezano za konkretan prostor, nego je vezano i za konkretan momenat, odnosi se nekada i mijenjaju, nekada su bolji, nekada lošiji, ali sam generalno optimista i evo ima i osnove na terenu za to.

Rođeni ste u Mostaru, roditelji su vam ubijeni 1992. godine, izbjegli ste u Bačku Topolu, studirali u Novom Sadu i Beogradu, a 2012. se vratili u Mostar, posljednjih godinu dana živite u Trebinju. Šta vas je vratilo Mostaru?

Vratila me u suštini jedna želja za Mostarom.  S obzirom da sam sa 10 godina izbjegao iz Mostara, ja sam negdje ostao željan Mostara, iako sam se bez problema uklapao, živio i školovao se u svim mjestima koja ste pomenuli, ali nekako sam ostao željan, negdje me taj Mostar obilježio. Nevjerovatno, to je grad koji može da obilježi čovjeka iako je u njemu proveo samo deceniju svog života. Tako da ima nešto i do Mostara, a opet i do mene samoga. Meni je drago da je negdje i moja supruga, neko ko do tada nije imao kontakte sa Mostarom, ni sa Hercegovinom, tu se osjeća domaće i potpuno se uklopila u cijeli taj širi hercegovački mentalitet i mostarski.

 

 

Često se ističe važnost suočavanja sa prošlošću i nužnosti iskrene i otvorene diskusije o bolnom ratnom periodu naše ne tako davne prošlosti. Vi, opet, iako ste doživjeli ogromnu tragediju, o njoj i prošlosti ne govorite, govorite o ljubavi, razumijevanju, toleranciji…

Možda bi dobro bilo reći da jesam govorio, ali ne na taj nekakav način koji je uobičajen u našem javnom diskursu i naročito ne naglašavajući opet tu tragičnost, odnosno žargonski rečeno "ne nabijajući je na nos", svakom čovjeku koga sretnem, pogotovo svakom čovjeku iz drugog naroda. Negdje sam to radio potpuno prirodno, sa svojim dubokim ljudskim osjećajem, onda sam promišljajući dalje i dublje o tome i u stvari se uvjeravao da je to zaista možda i jedini put, i put našeg opraštanja i pomirenja. E sada, svemu tome upravo daje težinu, to što i sam jesam žrtva i zaista mislim da takav jedan proces uopšte suštinski može da krene prije svega i samo od žrtava, jer one su te koje ne bi trebalo ni posebno tjerati, primoravati, pa čak ni na to praštanje i pomirenje, ali vjerujem da upravo ti ljudi imaju snagu u sebi da taj proces negdje pokrenu, ako iskreno razmišljaju o njemu, ako poštuju svoje žrtve. Jer meni se negdje činilo da ta naša porodična žrtva - u smislu ako ja ne promišljam na pravi, iskren i hrišćanski  način - vrlo lako može postati predmet manipulacije i nekakvog kolektivnog obrasca, za koji nisam siguran da bi pristali ni sami moji roditelji, s obzirom na njihov pređašnji život i opet zajednički život u Mostaru.

Poznata je i vaša ljubav prema arapskom jeziku, uveli ste ga i u liturgiju. Kako su to doživjeli pravoslavni vjernici, a kako pravoslavni sveštenici? I da li se liturgije na arpskom jeziku izvode i u Trebinju?

U suštini, arapski jezik nije neka novina u globalnom smislu, kada pogledamo čitav pravoslavni hrišćanski svijet. Uveli su ga sami ljudi Arapi, kao hrišćani na prostorima gdje je arapski potiskivao svojevremeno  sirijski, grčki i druge jezike, tako da on nije novina, ali jeste na našem području, s obzirom da mi nismo imali potrebu odreći se svojevremeno crkvenoslovenskog, a kasnije ni savremenog srpskog jezika, kako smo prevodili knjige sa starogrčkog i opet sa staroslovenskog na srpski jezik. Tako da je to jedan prirodan tok, ali meni se u Mostaru lično ukazala prilika da sam arapski jezik u manjoj mjeri naučim, zaista ne vladam njime toliko dobro, a onda i susrećući se direktno sa ljudima iz Sirije koji su nam i dolazili u Mostar, kojima smo htjeli taj ambijent da učinimo i njihovim, dakle, ne iz nekog pukog pokazivanja nekog znanja, nego iz neke praktične potrebe s obzirom da je to grad i studentski centar gdje dolaze ljudi iz raznih krajeva svijeta. Tako da nije to novina. A sada što se samog Mostara tiče u nekoj svojoj širini ta mala zajednica, iako na svojevrstan način ugrožena, to je odlično prihvatila, i ne da nismo imali nikakv otpor, imali smo jedno oduševljenje što pokazuje širinu te zajednice. E sada Trebinje je već neka druga klima, ni tu nema nekog otpora, ali trenutno ni potrebe za takvim nečim, mada se i tu dešava da same ektenije i “Gospodi pomiluj”, nerjetko govorimo na arapskom jeziku. U suštini, sve je to jedna dobra klima i pokazatelj širine i otvorenosti i zajednice koja može da se izbori sa svojim predrasudama kada ih ima, ali najčešće nema ni toga.

Predrasude i zatvorenost, to je i najveći problem. Potrebna nam je komunikacija, otvorenost, razumijevanje i tada ne bi bilo ni problema. 

Tako je.

I dok je Vaš nastup sa Muzaferijom podijeljen na desetine hiljada puta i nema nijednog negativnog komentara, mi svaki dan svjedočimo jeziku mržnje i nerazumijevanja na društvenim mrežama, skrnavljenju sakralnih objekata i drugih mjesta od značaja za crkve i vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini, pisanja grafita mržnje i slično. Kako to komentarišete? I kako se boriti protiv toga?

Da, nekako kada čitam takve stvari i kada gledam, najviše me zabrinjava što to govori više o stadijumu tog govora mržnje. Čini mi se, zvučaće paradoksalno, kao da ne bih imao toliki problem sa takvim stvarima, i možda bi se i lakše riješile iako su posljedice možda pogubnije u tom slučaju, ali kada bi iza tog govora mržnje bilo nekakvo duboko čovjekovo promišljanje i uvjerenje, čiji bi zaključak bio “ja mrzim ovog zbog toga i toga”, egzaktno i tačno. Međutim, zašto govorim da je možda stvar bolja, iako je pogubnije i razornije kada je čovjek potpuno uvjeren, ali negdje mi se čini da je stadijum u kojem se nalazimo u tom smislu, odraz jedne inercije, da to ljudi rade i bez uvjerenja i promišljanja da uopšte mrze te ljude, tako da se to čini možda bezazlenije, da to rade mlađi ljudi ili djeca po inerciji ili neki ljudi koji ne promišljaju o tome, nego su pod utiskom tog javnog diskursa, pa se čini dobro, jer bar nisu lično uvjereni. Međutim, s druge strane, takvi ljudi to rade po inerciji, to prenose i šire po inerciji. Stoga mi se i čini da je ta inercija pokazatelj jednog još poodmaklog stadijuma, nego da se suočavamo direktno sa nekim čovjekom koji je uvjeren  i koga onda možete i razuvjeriti, jer on promišlja i jer je u zabludi došao do nekakvog zaključka da ima osnova da nekoga mrzi. I moje iskustvo je makar takvo, direktno svešteničko, da se onda sa jednim takvim čovjekom sa jednim promišljenim stavom, makar  i lošim zaključkom, možete negdje i da mu objasnite,  a čovjeka koji nešto radi po inerciji, on samo podržava nekakav pokazatelj opšteg diskursa i prosto ne znate odakle da krenete razbijajući zabludu koja ni na čemu nije ni utemeljena. 

Vi ste neko ko govori o suživotu, pomirenju, ljubavi, pa da u tom duhu i završimo ovaj razgovor. Vi, pretpostavljam, vjerujete da ima nade za nas, da idemo ka nečem boljem?

Naravno, ja prosto, po životnom opredjeljenju, ali zaista i uvjerenju, ne mogu da vam dam nikakav drugačiji odgovor nego da ima nade, ma koliko stvari bile loše. Međutim, i u tom nekom praktičnom smislu, ja zaista vidim nadu, ako ništa drugo, u svim ovim ljudima, da negdje i sumiramo sve, i sa direktnim životnim iskustvom u gotovo pa čitavom životu u “mješovitim” sredinama. Prvo je to bio Mostar, pa zatim Vojvodina- Bačka Topola, opština sa 60 do 70 posto mađarskog stanovništva i drugih nacija. Zatim opet Novi Sad, jedan dio života i u Beogradu, gdje opet dolaze različiti mentaliteti, možda sličnije nacionalne strukture, i opet povratak u Mostar. Uvijek su to bili prostori sa multietničkom strukturom i različitim mentalitetima i navikama, tako da tu imam jedno direktno iskustvo, ne govorim ni napamet ni teorijski. Onda reakcija svih tih ljudi, ne samo na ovaj duet, nego i na emitovanje kompletne moje životne priče i iskustva sa arapskim jezikom i sa nastupom sa Arminom zaista mogu biti, ne samo subjektivan, nego i objektivan, kada su takve stvari u pitanju, za nadu ima osnova. E sada, to nije uvijek do tog najšireg nivoa, zato moraju da se sklope i neke druge stvari, ali evo, između ostalog, hvala i vama na inicijativi i pozivu i mislim da je ovo što radite i vi lično i uopšte portal za koji radite, vjerujem da to može da doprinese u tom pravcu. 

 


Buka preporuka

Kampanja protiv govora mržnje

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.