Članovi „Pravde za Davida“ izloženi su govoru mržnje više od dvije godine

"Od prvih dana kako su članovi grupe izašli na Trg, bili smo proglašavani, od strane javnog servisa i određenih portala, za 'rušitelje RS, teroriste, izdajnike, Bakirovce, vođe obojenih revolucija', te nam je na taj način stavljana meta na čelo."

Maja Isović Dobrijević / 04. Septembar 2020

 

„Bilo je slučajeva kada su naši sugrađani, u trenutku kada prolaze pored nas, dok nas policijski službenici legitimišu, govorili kako 'TO sve treba pobiti' a da pritom policijski službenici nisu reagovali na izrečene prijetnje. Takođe, postojala je jedna stranica na Facebook-u, koja je u međuvremenu ugašena, ali ne zahvaljujući radu nadležnih institucija, koja je okupljala sve mrzitelje grupe 'Pravda za Davida' i na kojoj su javno, bez ikakvih sankcija, upućivane pogrdne riječi i najgrublje prijetnje članovima grupe 'Pravda za Davida“, kaže za BUKU Aleksandra Vranješ iz neformalne grupe Pravda za Davida.  

Aleksandra za portal BUKU govori o govoru mržnje sa kojim se suočavaju članovi neformalne grupe Pravda za Davida, konstantnoj izloženosti govoru mržnje i opštoj naviknutosti na isti. 

Da li se članovi grupe Pravda za Davida susreću sa govor mržnje i koje su konkretno poruke koje su vam upućene?

Članovi neformalne grupe „Pravda za Davida“ su već više od dvije godine, izloženi govoru mržnje od strane pojedinaca i čitavih grupa ljudi. Od prvih dana kako su članovi grupe izašli na Trg kako bi pružili svoju podršku porodici ubijenog mladića Davida Dragičevića, bili smo proglašavani, od strane javnog servisa i određenih portala za „rušitelje RS, teroriste, izdajnike, Bakirovce, vođe obojenih revolucija...“, te nam je na taj način stavljana meta na čelo, u smislu da se bilo ko, ko podržava vladajuće strukture, osjećao pozvanim da nam prijeti na različite načine. Bilo je slučajeva kada su naši sugrađani, u trenutku kada prolaze pored nas, dok nas policijski službenici legitimišu, govorili kako „TO sve treba pobiti“ a da pritom policijski službenici nisu reagovali na izrečene prijetnje. Takođe, postojala je jedna stranica na Facebook-u, koja je u međuvremenu ugašena ali ne zahvljujući radu nadležnih institucija, koja je okupljala sve mrzitelje grupe „Pravda za Davida“ i na kojoj su javno, bez ikakvih sankcija, upućivane pogrdne riječi i najgrublje prijetnje članovima grupe „Pravda za Davida“.  Ne mogu a da ne spomenem i slučaj, kada je funkcioner SNSD-a, javno pisao da je: “Na trgu otvoren sanatorijum, svaki dan od 18 časova“ i naravno, za takvo pisanje nije bio sankcionisan.

Koliko je teško nastaviti borbu, imajući u vidu pritisak, ali i govor mržnje i diskriminaciju kojoj ste izloženi?

Nastavak naše borbe uopšte nije upitan, a to da govor mržnje i diskriminacija prema nama i dalje ne jenjavaju, samo ide u prilog činjenici da naša borba ima smisla i to nam na neki način i daje dodatnu snagu i volju da našu borbu nastavimo i dalje i jače. Naša borba je, na samom početku bila borba za istinu o ubistvu i pravda za Davida Dragičeviča, i od te borbe nećemo odustati sve dok naručioci, izvršioci, saučesnici i zataškivači tog teškog ubistva ne budu privedeni licu pravde, međutim, naša borba je kroz ove dvije godine, prerasla u opštu borbu za ljudska prava, koja su nam Ustavom garantovana, a koja se na najgrublji način krše od strane institucija RS. Naša borba je prepoznata, ne samo u Banjaluci i BiH, već i u regionu pa i šire, kao najdugotrajniji mirni protest, jer se bližimo broju od devet stotina dana kako svakodnevno izražavamo svoje nezadovoljstvo radom institucija, a s obzirom na činjenicu da te iste institucije ni dalje ne rade ništa po pitanju istrage o ubistvu Davida Dragičevića, već sprovode represiju nad nama koji se borimo za naša osnovna ljudska prava, mislimo da ćemo dočekati i hiljadu dana, nažalost, tako da bi odgovor na Vaše pitanje bio: da, teško je, ali mi nastavljamo dalje, jer sva mržnja usmjerena prema nama i diskriminacija kojoj smo izloženi, potvrđuje ispravnost naše borbe.

Jesmo li uopšte svjesni govora mržnje koji je oko nas, na koji smo se navikli kroz godine izloženosti istom?

Nažalost, mislim da su ljudi u Banjaluci, pa i u cijeloj BiH, već dugi niz godina izloženi eksperimentu „kuvane žabe“, u smislu da je govor mržnje postao toliko česta pojava i to bez sankcija od strane nadležnih institucija, tako da nam već nekoliko generacija djece odrasta u takvom okruženju i prihvata govor mržnje kao svojevrsnu društvenu normu i obrazac govora i ponašanja. Ne mislim da je to ispravno, štaviše, smatram to ne samo anomalijom društva u kojem živimo već i krivičnim djelom, kako to i zakon propisuje, ali opet dolazimo do institucija koje svojim neradom doprinose daljem raspirivanju govora mržnje i diskriminatornog ponašanja. Čini mi se da su ljudi u našoj sredini, živeći po principu „ne talasaj“, zaboravili da pored obaveza imaju i svoja prava, te da između ostalog, imaju pravo da svoju zaštitu od govora mržnje ili diskriminacije, traže od nadležnih institucija. 

Zbog čega postoje ljudi koji su skloni da mrze, pa samim tim i koriste govor mržnje usmjeren prema drugima samo zato što te osobe drugačije misle, osjećaju ili izgledaju?

Mislim da odgovor na Vaše pitanje leži u kućnom odgoju. Da, istina je da „sve polazi iz kuće“. Ako dijete od pet ili šest godina, u kući sluša roditelje, koji gledajući dnevnik i ne znajući da ih dijete sluša, psuje i vrijeđa nekog zbog drugačijeg imena, razmišljanja, političkog ili seksualnog opredjeljenja, za očekivati je da će ponašanje i rječnik svojih roditelja primijeniti prema svojim vršnjacima u vrtiću, školi ili na igralištu, onda kada shvati da se neko od njegovih drugova ponaša, izgleda, zove ili govori drugačije od nje/ga. Upravo zbog toga što su, i prije polaska u vrtić ili školu, neka djeca izložena govoru mržnje i diskriminaciji, imamo vršnjačko nasilje u osnovnim školama, koje je u ekspanziji posljednjih godina u našem društvu. Ratna dešavanja, posljedice rata, loša ekonomska situacija, nisu i ne smiju biti razlog i opravdanje za nezainteresovanost roditelja za pravilan odgoj djece, koju škole ne mogu a ulica i društvene mreže ne bi trebalo da vaspitaju.

Prema podacima iz elektronske baze institucije Ombudsmena za ljudska prava BiH, od 1. januara prošle godine do danas zaprimljene su četiri žalbe koje su registrovane pod šifrom „govor mržnje“, ali i iz ove Institucije priznaju da prijave nisu stvarni pokazatelj govora mržnje, koji je prisutan u javnosti, i da je potrebno raditi na podizanju svijesti o ovom pitanju. Jesmo li kao građani uopšte svjesni problema kada je riječ o govoru mržnje?

Ne, građani nisu u dovoljnoj mjeri svjesni problema koji se zove govor mržnje. Zašto je to tako, trebalo bi pitati sociologe i psihologe, koji bi sigurna sam, dali konkretniji odgovor, ali moje skromno mišljenje je da je problem mnogo složeniji i da se ne može naći samo jedan razlog i lako rješenje tog narastajućeg problema. Krenuvši od socijalne karte svake porodice, uslova u kojima žive i roditelji i djeca, da li su roditelji zaposleni, da li njihova primanja mogu obezbijediti sve neophodno za život dostojan čovjeka, pa sve do ponašanja pojedinca van okvira porodice, u široj zajednici, nailazimo na nedostatke u vidu edukacije ljudi, što nas vodi do problema u školskom ili zdravstvenom sistemu, ponašanju u saobraćaju, itd. Razloga za zabrinutost je zaista mnogo, ali gdje postoji volja, nađe se i način. Za početak, mislim da je dovoljno da počnemo primjenjivati Davidovu filozofiju: “Kroz smrt životom, kroz mržnju ljubavlju“ pa da počnemo voljeti više...Sami sebe, ljude oko nas, prirodu...Što bude više ljubavi, za mržnju će biti sve manje mjesta.

Govor mržnje često se koristi u online komunikaciji, komentarima na društvenim mrežama, odnosno usmjeren je prema ljudima koje direktno ne vidimo. Da li ta virtuelna otuđenost olakšava situaciju onome ko koristi govor mržnje, jer ne vidi osobu kojoj su te riječi upućene?

Istina je da je, kada je riječ o govoru mržnje, on najzastupljeniji na društvenim mrežama, upravo iz razloga koji ste naveli u svom pitanju, a to je taj privid sigurnosti, jer onaj ko koristi govor mržnje, ne vidi onog na koga je usmjeren. Međutim, po ko zna koji put, dolazimo do istog problema, a to je nerad institucija. Kao potpuni laik za IT, znam toliko da je moguće pronaći IP adresu sa koje je konkretna prijetnja ili bilo kakav oblik govora mržnje upućen, čak i kada se radi o lažnom profilu na društvenoj mreži. Uz sofisticirane tehnologije i opremu, kojim se, konkretno MUP RS, javno pohvalio u nekoliko navrata, zabrinjavajuće je veliki broj ljudi koji koriste govor mržnje na našem prostoru, a da pritom nisu bili sankcionisani. Istini za volju, pusti se u javnost tu i tamo neka vijest o „uhvaćenom“ nekom pojedincu koji je prijetio nekom od predstavnika vladajućih struktura, ali upravo taj podatak nas dovodi do drugog problema koji ide rame uz rame sa govorom mržnje, a to je diskriminacija. Pred zakonom bi trebalo da smo isti svi. To znači da ako postoji način da se pronađe neko ko prijeti predstavnicima vlasti, trebalo bi i moralo biti moguće pronaći i nekog ko prijeti nekom građaninu. 

Mladi su u sve ranijim godinama svog života prisutni na društvenim mrežema, pa su samim tim i sve izloženiji potencijalnom govoru mržnje, kako zaštititi mlade generacije, kako ih edukovati po ovom pitanju?

Obrazovanje i školovanje, znamo nisu isto. Koliko god da su u mogućnosti pa i obavezi, učitelji, nastavnici i profesori, djeci tokom školovanja ipak ne mogu približiti i objasniti sve mogućnosti i opasnosti kojima su izloženi na internetu. Tu dolazimo do obrazovanja, formalnog ali i onog neformalnog, koji omogućuje i djeci i roditeljima, da nađu način korištenja i kontrole korištenja interneta. Postoji mnogo nevladinih organizacija koje se bave edukacijom djece i odraslih kada su u pitanju internet i društvene mreže, ali mislim da nisu dovoljno vidljive i zastupljene u javnosti. Možda bi finansiranje projekata edukacije djece i roditelja o korištenju interneta i saradnja nevladinih organizacija koje se bave tim pitanjima, sa školama, bili rješenje ovog problema kada su u pitanju djeca i mladi.

Koliko je važno shvatiti da svaka izgovorena riječ nosi svoju težinu, pa samim tim i posljedice i odgovornost za izrečeno? Čini mi se da se kod nas riječ olako shvata?

Kultura čitanja i pisanja je, nažalost, na veoma niskom nivou, ne samo kod nas već i šire, upravo zbog prekomjerne upotrebe „pametnih“ telefona. Brzi oblik pisanja poruka na društvenim mrežama, upotrebom skraćenica, emotikona i naljepnica, umjesto riječi, dovelo je do obezvrjeđivanja riječi uopšte, a posebno lijepe riječi. Nepravilno i izopačeno postaje „cool“ i prihvatljivo a lijepo i pravilno napisana riječ postaje „out“. Možda je vrijeme da komunikaciju na društvenim mrežama zamijenimo onom stvarnom, jer prilikom razgovora, možemo vidjeti reakciju sagovornika na naše riječi, pa čak i ako nesvjesno nekog uvrijedimo, možemo to vidjeti po njegovoj reakciji, što nije moguće čitanjem poruka na telefonu. Tada se možemo i izviniti i istog trenutka ispraviti grešku. Udaljili smo se jedni od drugih. Prećutno smo pristali na naše virtuelne živote i olako zaboravili na ljepotu i vrijednost onog stvarnog. Telefoni jesu pametni, ali mislim da su ljudi pametniji. Možemo i bolje od ovoga, samo ako se vratimo jedni drugima. Čovjek čovjeku...


Buka preporuka

Kampanja protiv govora mržnje

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.