<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Četiri godine poslije masovnih protesta u BiH: Nije bilo uzalud!

Protesti

Ovih dana se navršavaju četiri godine od početka velikih protesta u Bosni i Hercegovini, koji su izrodili plenume, koji su se nedjeljama održavali u nizu većih i manjih gradova.

09. februar 2018, 12:00

Ono što se dešavalo u februaru i martu 2014. godine pomalo pada u zaborav. Četiri godine poslije, građani osjećaju veće beznađe nego tada, a ova godina biće obilježena prljavom, praznom i nimalo obećavajućom izbornom kampanjom. Na sceni su iste osobe, iste političke stranke i isti programi, pod pretpostavkom da se skupine opštih frazetina uopšte mogu nazvati programima.

Protesti održani prije četiri godine nisu imali dalekosežne posljedice. Oni nisu doveli do dubokih društvenih promjena. To ne znači da nisu bili značajni, i to iz više razloga. Njihov najveći značaj je u tome što su bili prvi poslijeratni pokušaj naroda da se pobuni protiv sistema koji ga tlači. Iza protesta nije stajala neka politička stranka. Čak i ako je bilo njihovih aktivista koji su se uplitali u proteste i pokušali da nešto sitno ušićare, u tome su mogli postići beznačajne rezultate. Političke stranke nisu u stanju da organizuju i izvedu na ulice toliki broj ljudi, jer su one orijentisane na parlamentarnu i institucionalnu borbu, u kojoj mase ne treba da učestvuju. Svaki pokušaj masa da učestvuju u političkoj borbi može dovesti do stvaranja masovnog pokreta, koji sa svoje strane može ograničiti moć političkih elita. One to žele spriječiti po svaku cijenu, zbog čega nastoje da drže mase van političke borbe, osim tokom izborne kampanje, kada ih mobilišu kao glasače. Osim toga, učesnici protesta i plenuma odlučno su se protivili miješanju stranaka u proteste, plašeći se opravdano njihovih pokušaja da ih stave pod svoju kontrolu.

Protesti su omogućili da običan narod iznese svoju muku i svoje zahtjeve, da bez posrednika kaže šta ga tišti i šta misli. Te misli često su bile nejasne i neodređene, što je i razumljivo, jer narod za ove dvije i po decenije nije bio politički subjekt već puki objekt. Zato su protesti važni, jer su omogućili narodu da barem kratko, barem neorganizovano i nepripremljeno, postane politički subjekt.

Političke stranke su davno potisnule proteste u zaborav. One su morale da ih predstave kao nešto slučajno i neozbiljno, u najboljem slučaju kao izraz nezadovoljstva naroda, u najgorem slučaju kao rezultat djelovanja raznih plaćenika. U našem modelu „demokratije“, koji nije ništa drugo nego elitistička partokratija, političke stranke nisu smjele priznati legitimitet protestima. One su odmah udarile na malobrojnost učesnika, ne pitajući da li su oni koji su pratili proteste sa strane bili saglasni sa zahtjevima protestanata. Jer, ako jesu, nije važno koliko je ljudi bilo na protestima. Kako god, niko nije mogao očekivati da će na proteste izaći stotine hiljada građana. Čak i ovaj broj koji ih je izašao, silno je zaplašio vlastodršce. Da nije, ne bi palo nekoliko kantonalnih vlada.

Danas, kada posmatramo već započetu izbornu kampanju, koju poredimo sa protestima i plenumima, možemo zaključiti koliko su ovi drugi bili demokratskiji, narodni, sa više raznovrsnih ideja, od kojih su neke bile vrlo ozbiljne. Sve je to suprotno od izborne kampanje, koja je bezidejna, podla, niska, zasnovana na nebrojeno puta ponavljanim frazama, koje izgovaraju prevaziđeni političari.

Ono što je počelo kao lokalni radnički otpor u Tuzli, kakvih je dotada bilo i u drugim dijelovima zemlje, ali vrlo ograničenog trajanja, pretvorilo se u demonstracije, koje su vrlo brzo postale nasilne, da bi nasilje prestalo, a počeli se održavati plenumi. Ni najhrabriji ljevičari koji su godinama pratili društvena kretanja i vodili borbu onoliko i onako kako su mogli, nisu slutili da će do društvenog bunta doći baš tog februara. Zemlja je mjesec dana grozničavo pratila dešavanja, nacionalisti su bili vidno zabrinuti, a u društvenu borbu su ulazili oni koji dotad nisu imali bilo kakva iskustva u društvenim, sindikalnim ili političkim borbama. Otvoreno je novo poglavlje, makar ono vrlo brzo bilo završeno.

Preovlađujuće mišljenje o protestima i plenumima bilo je da je to jedna slučajna epizoda u društvenom životu, da je morala kratko trajati i neslavno završiti, da je bilo dosta nerazumijevanja i amaterskog djelovanja, da je bilo onih koji su plaćeni da rade to što su radili. Ovakva mišljenja oslanjaju se na uvjerenje da političke elite moraju da vode sve društvene borbe, da je to uobičajeno, normalno i čak nužno, da običan puk može samo da glasa ili da protestuje kad ga političke elite pozovu. Ova mišljenja oslanjaju se i na uvjerenje da je važan samo konačan ishod. Onaj ko nije uspio, nije ni trebalo da uspije, samim tim je bezvrijedan ili nedovoljno vrijedan. U tom smislu, protesti i plenumi nisu vrijedni spomena, niti se mogu ponoviti. A ako se i ponove, završiće kao i oni od prije tri godine.

Ovakav način razmišljanja je, htjeli to njegovi zastupnici ili ne, defetistički i režimski. U današnjem bosanskohercegovačkom društvu ne postoje organizacije koje bi bile toliko snažne i sa naprednim programima, da bi mogle da se izbore za promjene. Ako nema takvih organizacija, a uz to zanemarujemo samoorganizovanje građana, ne preostaje nam ništa drugo nego da se pomirimo sa sudbinom. Osim toga, ovakva razmišljanja su elitistička i antidemokratska, jer narod ne posmatraju kao aktivni subjekt u društvenim borbama već kao puko topovsko meso, koje stranačke elite koriste kad i kako im zatreba.

Protiv koga?

 Februarski protesti su predstavljali pobunu naroda protiv režima, ali i protiv sistema u cjelini. Opozicija u protestima nije imala nikakvu ulogu. Prvo, ona nije bila sposobna da se uključi u proteste, jer je ogrezla u parlamentarni kretenizam. Izlazak na ulice i komunikacija sa narodom za nju su nepoznati pojmovi. Drugo, ona se plašila da učestvuje u protestima, ne samo zato što bi bila optužena od svojih protivnika da je rušilačka, već i zato što se plašila koliko daleko bi protestanti mogli ići. Da su to bili protesti i protiv sistema, govore dvije činjenice. Prva je da na plenumima nije bilo mjesta za govornike političkih stranaka, i to ne samo vladajućih nego ni opozicionih. Svako je mogao govoriti, pod uslovom da istupa isključivo u svoje ime. Druga je da su učesnici protesta odlučili djelovati vaninstitucionalno. Prihvatanje plenuma kao oblika neposredne demokratije dokaz je nepovjerenja u političke institucije. Tragajući za oblicima ispoljavanja nezadovoljstva, protestanti su logično došli do plenuma. Prvo, plenumi nisu sasvim nepoznati, barem uskom krugu aktivista, jer su se već javili u Hrvatskoj i Srbiji. Drugo, protestanti nisu željeli da ih neko vodi u društvenoj borbi, već su konačno željeli da se čuje njihov glas. Zato, plenumi su predstavljali logičan izbor.

Kada se sa plenumima počelo, postalo je jasno da i neposredna demokratija mora biti organizovana. Nužno je da postoje pravila i procedure, kako bi se znalo kakva su prava i obaveze onih koji učestvuju u radu plenuma. Pošto su plenumi masovni, potrebna su uža radna tijela, koja će pripremati sjednice i starati se o izvršavanju odluka. Da bi se spriječile zloupotrebe i stvaranje nove elite pod firmom neposredne demokratije, potrebno je (mada to nije dovoljno) da se precizira položaj tih užih radnih tijela. Drugim riječima, potrebni su organizacija i regulativa.

Naravno, stvar se ne može posmatrati samo sa formalnog aspekta. Pravila i procedure jesu važni, ali nisu dovoljni, a nisu ni suština problema. Potrebna je ideja o tome čemu plenumi služe, kako treba da budu organizovani i vođeni, i šta se njima želi postići. Ta ideja tokom protesta i rada plenuma bila je više nego maglovita. Izgleda da su se i vođe plenuma zadovoljile time što su uspjele da okupe nekoliko stotina (u početku i više od hiljadu, barem u Sarajevu), a potom nekoliko desetina, građana na jednom mjestu, koji su mogli slobodno raspravljati i iznositi stavove o različitim društvenim pitanjima. Uistinu, to je bio veliki uspjeh, jer su građani, po prvi put nakon 1990. godine, mogli o bilo čemu da raspravljaju i da budu saslušani, mada to nije dovodilo do donošenja odluka koje su se kasnije izvršavale. Svejedno, napredak je bio značajan, jer je to bio prvi iskorak iz modela strogo elitističke demokratije, ako se o takvoj demokratiji uopšte može govoriti.

Učesnici plenuma su bili svjesni potrebe da plenume organizaciono ustroje i razgranaju, pa su stvorili radne grupe. Njihova prednost bila je u tome što su bile malobrojnije, pa je rasprava na njima, barem donekle, mogla biti smislena i sadržajna. Međutim, i ove grupe su bile brojne, osim toga i heterogene, sastavljene od ljudi koji su se umnogome razlikovali ideološki (ako su uopšte imali neku ideologiju), bez jasnog programa i strategije. Radne grupe su ipak bile nužne. Bez njih, rasprave na plenumima bi bile potpuno besplodne i bilo bi skoro nemoguće doći do bilo kakvih zaključaka. S druge strane, bilo je teško ograničiti broj članova radnih grupa, jer je ionako bilo malo onih koji su mogli kvalifikovano raspravljati o pojedinim temama. Možda je rješenje u tome da radne grupe nemaju stalan sastav, nego da se njihovi članovi rotiraju, tako da što više ljudi može da stiče iskustvo rada u njima i da iznosi svoje ideje.

Kad su se ljudi počeli okupljati, pojavila su se dva problema. Prvi je bio kako zadržati ljude na okupu, jer je bilo teško očekivati da će ljudi sedmicama ili čak mjesecima dolaziti na plenume, uprkos svojim svakodnevnim obavezama, prije svega radnim. Drugi problem je bio kako uvjeriti ljude u svrsishodnost dolazaka na plenume. Ovdje se postavilo pitanje programa i pitanje strategije. Plenumi nisu uspjeli definisati ni jedno ni drugo. Razloga ima više. Prvi je taj što plenume niko nije predvodio, odnosno nije bilo nikoga ko bi bio u stanju da ponudi konkretne i jasne prijedloge i da utiče na to da oni budu usvojeni. Pod tim „nekim“ mislim na neku organizaciju. Dakako, nemam na umu partiju koja bi iz prikrajka vukla konce i pretvorila neposrednu demokratiju u običnu ljušturu iza koje stoji neka vrsta partijske elite. To ne znači da velika masa ljudi može djelovati bez ikakve organizacije. Da li će ta organizacija biti politička partija, politički pokret, socijalni pokret, ili nešto drugo, nije od ključnog značaja. Važno je da ta organizacija ima jasan program, strategiju djelovanja i kadrove koji su u stanju da djeluju u masama. Postojanje organizacije koja utiče na plenume ne bi značilo da ih ona instrumentalizuje za svoje interese i ciljeve. To bi se moglo dogoditi samo ako su učesnici plenuma nedovoljno svjesni i/ili zainteresovani. U suprotnom, oni će biti voljni da sarađuju sa tom organizacijom, ali ne i da se bezuslovno prepuštaju njenom vođstvu.

Za šta?

Kako bi se stvari odvijale da je takva organizacija postojala, ne možemo znati. Kako su izgledale bez nje, znamo: beskrajne rasprave, mnoštvo ideja, koje često nisu bile realne ili detaljno razrađene. Plenumi su morali imati program. Do njega se nije moglo doći, najmanje iz dva razloga. Prvi je taj što plenumaši nisu imali jasnu viziju ciljeva za koje se bore. Drugi je što su se međusobno dosta razlikovali u pogledu ciljeva koje treba postići i načina na koje ih postići. Istina je da su plenumi formulisali određene zahtjeve. Dakle, ciljeva koje treba postići nije nedostajalo. Međutim, oni nisu bili ni revolucionarni ni reformistički. Nisu smjerali ni prevazilaženju sistema, a ni njegovom iole osmišljenom reformisanju. Bili su zasnovani na mjerama koje su imale snažan populistički prizvuk. Iako bi realizacija tih mjera nesumnjivo bila korisna, pogotovo što su ih formulisali plenumi, ona ne bi dovela do iole trajnijih promjena u društvu. Dakako, korisno bi bilo da su plenumi uspjeli izdejstvovati smanjivanje ili ukidanje nekih privilegija političke elite, ali to samo po sebi ne bi značilo mnogo, jer bi sistem ostao netaknut, da ne govorimo o njegovom prevazilaženju.

Nije stvar samo u tome što plenumi nisu formulisali zaokružen program društvenih promjena. Mnogi njegovi učesnici nisu shvatali značaj formulisanja takvog programa. Ne samo da se, na primjer, nije ni približno dovoljno raspravljalo o alternativnim mjerama ekonomske politike, nego se mislilo da to i ne treba raditi. Smatralo se da time treba da se bave vlade, ne shvatajući da su plenumi time sami sebi umanjivali legitimitet, jer je izgledalo da traže promjene, a ni sami ne znaju kakve promjene treba da budu. Osim toga, ovakav stav je značio i temeljno nepoznavanje stanja u drugim državama, u kojima nisu samo vlade te koje utvrđuju politiku, već i druge organizacije imaju svoje alternativne programe. Pod tim organizacijama ne misli se samo na političke stranke, već i na sindikate. Kod nas, građani su se osmjelili da se okupljaju, govore i zahtijevaju. U datim prilikama, to je bio veliki pomak, ali ipak nedovoljan, da bi ti zahtjevi bili ispunjeni.

Najveći korak koji su plenumi napravili u formulisanju svojih zahtjeva nisu bili zahtjevi koji su se odnosili na ukidanje „bijelog hljeba“ i drugih privilegija, već zahtjevi koji su usvojeni početkom marta 2014. godine, na sastanku predstavnika nekoliko plenuma u Tuzli, a koji su se odnosili na reformu poreskog sistema, reformu zakonodavstva o štrajku i učešće radnika u upravljanju. Tu se već radilo o zahtjevima koji su ciljali na dublje izmjene unutar sistema i nisu se ograničavali na populističke zahtjeve.

Možda ponovo

Događaji od prije tri godine mogu se ponoviti, u sličnoj formi, sa sličnim ili većim intenzitetom. Stoga, osim pohvala građanima koji su organizovali proteste i plenume, a koje oni zaslužuju, treba obratiti pažnju na fundamentalne greške, koje su doprinijele njihovom relativno brzom slomu. Prvo, učesnici protesta nisu imali nikakvu jasnu predstavu o tome šta žele. Oni su se jednostavno pobunili protiv režima i protiv sistema. Tražili su ostavke vlada, što je legitiman i očekivan zahtjev, a onda su istakli zahtjev da se umjesto tadašnjih vlada imenuju nove, i to ekspertske. Taj zahtjev je bio izraz nepovjerenja u političke elite i želje da vlast počnu vršiti stručni i nekorumpirani. Želja je nesumnjivo bila plemenita i predstavljala je novinu u našem političkom životu, pošto su sve vlade dosad bile i jesu stranačke. Međutim, odmah se počelo sa licitiranjem imena budućih premijera i ministara, čak i onih iz susjednog entiteta. Istovremeno, predlagači očigledno nisu shvatali da ekspertsku vladu takođe treba da izabere parlament, u kome sjede stranački ljudi, pa nije jasno kako bi oni prihvatili vlade koje su sastavljene od nestranačkih ministara.

Drugo, učesnici protesta nisu imali bilo kakvu jasnu strategiju borbe. Oni su djelovali od dana do dana, rješavajući o narednim koracima u trenutku. Bilo je jasno da protesti i plenumi ne mogu dugo trajati. Politička elita je samo trebalo da sačeka da se protestanti umore i vrate svakodnevnim aktivnostima, što se prije ili kasnije moralo desiti. Zato, trebalo je, prije svega, definisati listu konkretnih zahtjeva. Manje je važno da li su ti zahtjevi mogli biti ostvareni. Važnije je da budu formulisani, da uđu u uši i glave što većeg broja ljudi, i da utiču na formiranje javnog mnjenja. Međutim, to što je odnos snaga bio nepovoljan za protestante ne znači da ništa od njihovih zahtjeva ne bi moglo biti ostvareno i da su sami protestanti bili bez ikakve snage. Naprotiv, oni su izdejstvovali ostavke nekoliko kantonalnih premijera i primorali kantonalne vlade da s njima razgovaraju. To je nešto što se prvi put dogodilo u Bosni i Hercegovini, ozbiljan i pozitivan presedan, uzor za neke naredne borbe. No, prtestanti su mogli zahtijevati da budu usvojeni određeni zakoni ili podzakonski akti. Njihovo usvajanje samo po sebi ne bi nužno mnogo značilo, jer bi sprovođenje zakona predstavljalo dugotrajan i neizvjestan proces. No, barem bi postojao pravni osnov da se nastavi borba za ostvarivanje određenih ciljeva.

Oblici neposredne demokratije služi tome da narod sam vodi borbu i odlučuje o pitanjima koja su za njega važna. Ipak, neposredna demokratija ne može biti potpuno spontana i neorganizovana. Ne može postojati bez bilo kakve organizacije i jasnih pravila djelovanja. Da pođemo od pravila. Ona su neophodna kako bi se znalo kako narod donosi odluke i kako ih izvršava. Postojanje pravila ne znači sputavanje narodne inicijative i neposredne demokratije. Naprotiv, pravila ponašanja su nužna kako neposredna demokratija ne bi bila zloupotrebljena. Bez jasnih pravila, uska grupa pojedinaca, neka nova politička elita, može da nametne svoju volju velikoj masi ljudi, čime bi kompromitovali samu ideju neposredne demokratije.

Drugo, velika masa ljudi ne može voditi borbu bez ikakve organizacije, koja okuplja najaktivnije, najhrabrije i najumnije ljude. Ne bi valjalo da se ta organizacija stvara tek onda kad počnu protesti, jer bi to vjerovatno bilo kasno. Zato, jedna od pouka protesta trebalo bi da bude stvaranje organizacije – političke ili šire socijalne, koja bi okupljala aktiviste plenuma i druge aktiviste, koji bi sačuvali i raspirivali plamen otpora. Oni bi razradili program i strategiju, ostvarivali svakodnevno društveno djelovanje i obrazovali kadrove.

Plenumi su pokazali da je neposredna demokratija izraz spontanih težnji, klasnog instinkta. Ona nije unesena u pokret vještački. Bez obzira na to što je ideja potekla od određenog kruga aktivista, ona je široko prihvaćena. U datom trenutku, nisu postojale povoljne objektivne okolnosti za postizanje značajnijih uspjeha. Međutim, nedostajao je i subjektivni faktor – organizacija, kadrovi, strategija. Uprkos tome, plenumima pripada značajno mjesto u političkoj sadašnjici Bosne i Hercegovine.

Preuzeto sa Novi Plamen