U
onom životu,
negdje s početka
osamdesetih na diplomatskom zadatku u Stockholmu ispred bivše SFRJ,
sasvim slučajno sam bio počašćen druženjem, potom prijateljstvom koji
su, evo dokaza, ostavili
značajne
otiske do dan danas. Dakle, na rutinskom kraju tog i tog radnog dana, po
običaju svratim do mog tržnog centra u otmjenom Gardet kvartu
(nedaleko od glasovitog Svenska Filminstitutet) , sa ciljem da pokupujem
svašta-nešto, namirim kuću. Plus, da usput skoknem u tamo nagodan
poštanski ured i pošaljem rukom ispisane novogodišnje čestitke – o
tempora, o mores (!).
Da
ubijem vrijeme čekajući u redu, lagano se uključim u konverzaciju na francuskom između
dvije dame ispred mene. Vidi se odmah, rođene Francuskinje, koje razmjenjuju
zajedljive, ali 100 posto benigne i duhovite opaske o ‘preozbilljnim Skandinavcima’.
Obadvije se ono baš obraduju
još jednom
frankofoncu na hladnom Sjeveru. Da skratim, odemo poslije na uneflûte de champagne, to francusko piće-razgovorušu bez premca. Glatko krene uzajamno upoznavanje na
trilateralno zadovoljstvo. Kao ponosne patriotkinje posebno su ih dojmili moji
utisci iz ranijeg života i
rada u Parizu, te podatak da je i moj sin jednakopravni Francuz po rođenju, noblesse oblige(!) . Time su se u potpunosti stekli uslovi za neoročeno prijateljstvo i kredibilnu
aplikaciju za naredna, manje-više redovna druženja utroje – uz adekvatno piće i raznorazne delicije, naravno.
Iako
obadvije u poznim godinama, izuzetno obrazovane i sa neprocjenjivim
životnim iskustvom,
te švedske
Francuskinje, bile su prave pravcate dame, vjerujte mi na riječ. Osim
što su zadržale sav šarm, eleganciju i britak duh svojstven tom velikom
narodu.
Kad su joščule da sam nekad branio i odbranio
onu ‘disertaciju’ o književnom
djelu i filozofiji njihovog zemljaka Alberta Camusa (iz moje prethodne
kolumne
objavljene na ovom portalu, pa dalje), naši razgovori su dobili novi
tonalitet, širinu, dubinu. Bio sam više nego počašćen njihovim
komentarima, glasnim
razmišljanjem
o vrijednostima i smislu života
kao i nepatvorenom željom
da ih podijele sa tada preko dva puta mlađim ‘kolegom-strancem’ u
Stockholmu.
Tako smo postupno, pored ostalih književničkih
i filozofskih gromada, došli i do
Camusovog starijeg brata po peru kao oružju – do nadasve oštrookog i
vidovitog Fridricha Nietzschea sa njegovim
Zaratustrom, koji se nadalje uglavnom pogrešno čita.
Ali, nakon onog što
slijedi u drugom dijelu ovog teksta, o tom štivu možemo više nekom
drugom prigodom.
Da
ne izgubimo nit ove priče,
misli se na ‘pero kao oružje’
kontra ovozemaljskog ZLA koje cvijeta u vremenima najcrnjih konvulzija čovječanstva, kada prevagu odnese zakon krvi i tla.
Drugim riječima,
kada su pohlepa, krdo i zločin pušteni s lanca i unaprijed blagosloveni
kao avangarda i oprošteni svih grijeha od strane dežurnih
dostojanstvenika dotičnog klera. Dapače, nema nikakvih problema, ako je
to
učinjeno u ime opstojnosti,
jednakopravnosti ili supremacije ‘našeg naroda/nacije, naših
vrijednosti, naše rase’.
Moje
rečene
sagovornice u Stockholmu poznavale su izbliza vremena uspona naci-fašizma u predvečerje Drugog svjetskog rata, a potom i
ostalo kao učesnice
pokreta otpora u Blitzkrieg-om neslavno okupiranoj Francuskoj. Logično, dale su nula bodova onoj ciničnoj anatemi never again ili
prevedeno – ‘da se nikad i nikome ne ponovi’, toj, kako su je krstile,
pustoj
onomatopeji za naivne i budale – sve dok se non-stop ratuje i stradaju
nečiji očevi, majke i djeca širom planete između dvije, i/ili u uoči
nove svjetske reprize. Uglavnom su podržale svjetonazor i kasnije
potvrđena
crna predskazanja Nietzschea, sto je objašnjivo jer je isti bio notorno
zadivljen i slab prema Francuzima i Francuskinjama. Budimo
realni, to kod njega nije važilo za ostatak Europljana!
Evo
kako su matematički
precizno definisale Nietzscheov pojam Übermensch(Nadčovjek) koji su brutalno pokrali i vulgarizirali klasični i moderni nacisti: „Uzmimo
da čovječanstvo čini 100 ljudi oba roda. Njih 70 posto su oni dobri,
ali
ubogi radnici, seljaci i poštena inteligencija ‘koji bi (duga je priča)
imali ponosa da nemaju trbuha’.
Oni prate svakoga ko je nalik na vođu u nešto bolji život. Sljedećih 20
posto čini najgora sorta mediokriteta, onih formalno obrazovanih
hulja i spretnih medolino-uvlakača koja je primarno odgovorna za
promicanje pogrešnih lidera i vlasti koje obavezno
vode u izdaju, nazadak i propast. Treću, najmalobrojniju grupu, ostatak
od 10 posto čini istinska elita. Ova treća, oduvijek stanuje i
prepoznaje se u
pametnim, prosperitetnim društvima znanja, koja po definiciji ulažu u
nauku, podupiru umjetnost i kao
zjenicu oka čuvaju
vladavinu prava“.
Istina,
u svom vjerovatno najboljem i najprovokativnijem djelu (‘S one strane
dobra i zla’),
Fridrich Nietzsche upozorava kako ništa neće potrajati do prekosutra,
sem jedne vrste ljudi – ‘neizlječivih mediokriteta’. U cilju
ekonomičnosti postupka, ovdje slijedi obazrivo
aktualizirana parafraza merituma rečene neumoljive presudetog majstora pera, pjesnika, klasičnog filologa i filozofa s kraja 19.
stolječa.
Da ne bude zabune, podsjetimo se da zasluge za post-mortem ‘kreativno’ objavljivanje
i isčitavanje
djela rođenog brata pripadaju njegovoj sestri Elisabeth F. Nietzsche,
svojevremeno prononsiranoj simpatizerki Adolfa Hitlera – detalje ima Wikipedia.
Konzekventno,
prevelikog Nietzschea, bez pardona svojataju falange kvazi obrazovanih debila
nacističke,
odnosno neonacistčke
provenijencije – kako nekad u nacističkoj Njemačkoj i fašističkoj
Italiji, tako i horde njihovih zombija danas. Zahvaljujući globaliziranim medijima, to sa
zebnjom gledamo uživo.
Svakodnevno. Naravno, radi se o istim, gore pomenutim mediokritetima kojima je
more jedva ‘do koljena’. Kakogod, samo takvi-i-njima-slični, tvrdi Nietzsche imaju izgleda da
nastave i umnože svoju
vrstu – oni su ljudi budućnosti,
jedini koji će
preživjeti.
Prepoznaju se neopozivo po prostoti koja odjednom iz njih probija poput prljave
vode, kad se pronese kakva sveta posuda, knjiga ili relikvija sa znacima velike
sudbine… Pa kaže: ‘…Možda ništa nije toliko odvratno kao njihov nedostatak
stida, njihova ugodna drskost oka i ruke kojom sve dotiču i opipavaju…’
Ako
je to uopće
neka utjeha, Nietzsche je opet po tisuću puta u pravu kada istovremeno tvrdi da u plemenitom narodu,
u urbanim sredinama, kod nekorumpiranih i časnih ljudi u provinciji, ali i među nepatvorenim
seljacima, još uvijek
postoji više
relativne otmjenosti u ukusu i takta u poštovanju, za razliku od onih koji trajno pripadaju polusvijetu
duha…’ Zbog
tih i takvih, u ovoj čudesnoj
i prenapaćenoj
balkanskoj zemlji, nada umire zadnja.
Vidimo se u
oktobru.