On nam donosi pregršt lijepih fotografija ali i zanimljivih informacija o mjestima koje je obišao tokom tog putešestvija. Destinacije su bile Nacionalni park „Sutjeska” mjesto na kojoj se odigrala najžešća borba na ovim prostorima tokom Drugog svjetskog rata i Trebinje koje mnogi zovu i gradom Sunca. Putovanje je realizovno uz podršku Organizacije Evropska Unija u BiH.
Već pri dolasku u NP Sutjeska i stupajući na tlo Doline heroja na Tjentištu posjetilac u vazduhu može osjetiti miris baruta, zamisliti sliku krvavih borbi i čuti zvuk štektanja mitraljeza partizanskih i neprijateljskih snaga, jer iako je prošlo 87 godina od Bitke na Sutjesci čovjeka naprosto obuzme intuicija da se tu odigrao krvavi boj.
Na Tjentištu ponosno stoji fascinantan spomenik, simbol hrabrosti i odlučnosti partizanskih brigada da probiju neprijateljske obruče i nastave oslobodilački rat - a u tome su i uspjeli! Da su Njemci i njihovi saveznici uspjeli da eliminišu partizanske odrede, što im je bio glavni cilj, ne bi se desio ni 29. novembar 1943. i Drugo zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu kada je stvorena SRFJ. Ipak, ovaj hrabri čin imao je svoju cijenu. Ispred spomenika nalazi se kosturnica u kojoj su ukopani ostaci 3301-og poginulog borca.
Tog proljeća 1943. s jedne strane bili su borci Jugoslovenske narodno-oslobodiačke vojske koju su činile 16. brigada sa oko 22.000 boraca, nasuprot njih stajalo je 127.000 do zuba naoružanih vojnika pripadnika njemačkih, bugarskih i italijanskih trupa potpomognuti domaćim izdajnicima četnicima i ustašama, a svi su bili pod komandom njemačkog generala Rudolfa Lutersa. Njegovi odredi smrti bili su nadmoćniji u svakom pogledu. Bilo ih je šest puta više, posjedovali su oklopna vozila, tešku artiljeriju i oko 300 aviona. Bitka je trajala mjesec dana, od 15. maja do 16. jula, a partizanski gubici su bili ogromni. Poginulo je sedam i po hiljada boraca od kojih je gotovo trećina bila iz dalmatinskih brigada, a većina njih nije imala više od 25 godina starosti. U nemilosrdnoj borbi poginuo je slavni komadant Treće udarne brigade Sava Kovačević o kome su pjesme ispjevane. Živote su izgubili i narodni heroji slavni banjalučanin Veselin Masleša, te Ivan Goran Kovačić, Nurija Pozderac, Olga Popović Dedijer i mnogi drugi. Maršal Tito, vrhovni komadant, tokom te ofanzive koju su Njemci zvali Švarc (crno) bio je ranjen u lijevu ruku. Cilj okupatorskih snaga bio je da partizanke snage koje su bile opasane u dva obruča potpuno unište, eliminišu vrhovni štab i tako uguše narodni otpor tuđinskoj vlasti i njihovim kvislinzima. Međutim, partizanski odredi su uspjeli da se probiju kroz obruče, nažalost uz velike gubitke u ljudstvu, i očuvaju ustanak.
Spomenik na Tjentištu dio je memorijalnog centra podignut je 1971. godine i djelo je vajara Miodraga Živkovića. Kod spomenika, kao što smo već rekli, nalazi se kosturnica sa partizanskim posmrtnim ostacima. Osim toga tu je i obnovljena Spomen kuća Bitke na Sutjesci u čijem se podrumu nekada nalazila kino sala (nadamo se da će ta sala biti ponovo otvorena) i obnovljeni Muzej Bitke na Sutjesci u kojoj se nalaze izloženi predmeti pronađeni na terenu: neprijateljske unifrme, zastave sa svastikama, šmajseri i mitraljezi, kame, čuturice, vojničke kape i slične stvari. Stari muzej je devastiran i njegovi eksponati su u toku građanskog rata u BiH pokradeni. U toku je obnova muzeja. U blizini je i Centar za naučno istraživanje i ekologiju, a nedaleko od spomenika nalazi se i hotel Mladost i još par objekata u kojima se posjetioci mogu smjestiti. Za odmor i razonodu služi i kamp Sutjeska, a za zaljubljenike u prirodu ima mnogo sadržaja. NP Sutjeska prostire se na površini od 16000 hektara predivnih prirodnih ljepota. Tu su uvale, proplanci, zimzeleno drveće, sjajni vidikovci sa kojih se može vidjeti prašuma Perućica i vodopad Skakavac.
Oni hrabriji mogu na dozvoljenim mjestima i da uđu u prašumu i dožive osjećaj potpune slobode, ali i zova divljine. U šumama žive razne divlje životinje, a tu je nastanjeno i oko osamdeetak medvjeda. Moguće je i planinariti po najvišoj planini u BiH Magliću, Zelengori i drugim planinama, a šumskih staza za šetnju i biciklarenje ima napretek. Za one koji vole da plivaju postoji planinsko jezero, u blizini je i rijeka Tara gdje se organizuje rafting. Izgrađeni su i sportski tereni a jednom godišnje održava se i trodnevni OK fest koji okuplja na hiljade mladih ljudi iz svih djelova ex-Yu, pa i šire. Na binama ovoga festivala do sada su svirale najveće muzičke zvijezde sa ovih prostora.
Nakon obilaska NP Sutjeska i uživanja na sjajnom vidikovcu Dragoš Sedlu, ispod kojeg dominira prašuma Perućica iz koje izbija huk vodopada Skakavac, put nas je odveo prema Trebinju. Ali da bi se došlo do Grada Sunca neizbježno je proći kroz Gacko i Bileću. Vozači na putu kroz Gacko moraju naročito da povedu računa jer nije rijetkost da će mu u susret prići barem dve tri krave koje se dostojanstveno šetkaju sredinom ulice. Priroda je u tom dijelu Istočne Hercegovine očaravajuća i čovjek ima osjećaj da se nalazi u američkoj preriji. Zato se nije čuditi što se još početkom prošloga vijeka na tim mjestima snimali vestern filmovi.
Ono po čemu je Bileća prepoznatljiva jeste vještačko jezero koje je dobilo ime po tom gradiću. Jezero je napravljeno na rijeci Trebišnjici, ima 33 kvadratna kilometra i drugo je najveće vještačko jezero na Balkanu. Izgrađeno je zbog dizanja hidroelektrane, pa je u tom cilju moralo da se potopi seoce koje se danas nalazi na dnu jezera. Na obali jezera nalazi se i najveća nekropola stećaka prikupljenih sa okolnih areheološkin nalazišta. Ovaj gradić se nalazi na Bilećkom polju na kojem se ističu gola brda, krš i kamen koje putnika namjernika ostavljaju bez daha. Nas novinare je nakon obilnog ručka, hercegovačkog pršuta, dimljenoga sira, janjetine i teletine ispod saća, raznih salata, domaćega hljeba i ostalih đakonija spravljenih vještim rukama bilećkih kuharica i kuhara put odveo preko krševitih hercegovačkih polja ravno do tridesetak kilometara udaljenog Trebinja.
Trebinje je najlakše opisati sa dvije riječi, i to po istoimenom djelu italijanskog filozofa Tomaza Kampanele - Grad Sunca, idelne države koja se oslanja na kulturu i mudrost, a sve u cilju ljudske sreće. Da bi se vidjele sve ljepote sunčanog grada u kojem dominira miris mora, udaljenog dvadesetak kilometara vazdušne linije, potrebno je mnogo vremena jer grad ima bogatu istoriju. Sa istorijom grada najbolje će vas upoznati Muzej Hercegovine koji se nalazi u objektu nekadašnje austrougrarske kasarne. On ima odlične eksponate, neki od njih datiraju čak i iz doba antičkog Rima. Tu su i postavke koje nas upoznaju sa tradicijom, folklorom i kulturom Istočne Hercegovine i njenom florom i faunom. Jedan dio muzeja posvećen je velikom književniku Jovanu Dučiću koji se bavio i diplomatijom. Muzej se nalazi u starom gradu koji je izgrađen na obali Trebišnjice za vrijeme Osmanske imperije krajem 17. vijeka. Ispred ulaza u tvrđavu bio je prokopan vodeni tunel, pa se u stari grad ulazilo preko mosta. Međutim početkom 20. vijeka kanal je zatrpan zbog straha od širenja zaraze. Gdje ima sunca ima i vina, loze, maslina i dobre hrane, sve su to odlike predivnog Trebinja. Ono što je važnije Trebinje krase dobri domaćini lijepe Trebinjke i kršni Trebinjci, pa se svaki dobronamjerni putnik teško rastaje od tog raja na zemlji. Kao što znamo mentalitet stanovništva i sve čari nekog mjesta najlakše ćemo upoznati obiđemo li glavnu pijacu, a trebinjska se nalazi u samom centru grada i neizbježna je. Ovo je najmirisnija tržnica koju možete zamisliti, a tu se mogu kupiti čuveni med, tradicionalna rakija lozovača i likeri, slatke masline i ulja, pomade, bijelo i crno grožđe, i ostale mirođije koje omamljuju posjetioce pijace.
Naravno centar svega jeste maslinasta Trebišnjica koja protiče kroz grad. Uz nju su priljepljene kamene fasade kuća tog drevnoga grada, a obale po kojima se širi grad povezuju mnogobrojni mostovi. Jedan od njih je čuveni kameni Arslanagića most izgrađen sredinom 16. vijeka. Dugačak devedesetak metara povezivao je primorske trgovce sa Hercegovinom, pa dalje sa sjevernim i zapadnim djelovima Osmanske imperije i drugim tadašnjim carstvima, a onaj ko bi vladao područjem naplaćivao je mostarinu i imao ogromnu korist. Kameni Arslanagića most danas je nacionalni spomenik BiH.
Doći u Trebinje a ne popeti se na uzvišenje gdje je igrađena Hercegovačka Gračanica veliki je propust, jer sa tog mjesta se prostire najljepša panorama grada. Preporuka je da se na ovo mjesto dođe uveče jer svjetlostni efekat gradskih svjetiljki daje poseban ugođaj, a kolorit i obrisi građevina su tada predivni. Hercegovačka Gračanica izgrađena je na brdu Crkvina po želji slavnoga Jovana Dučića koju je ostavio u amanet svojim sugrađanima da omoguće da bude sahranjen na jednom od brda koja okružuju njegovo voljeno Trebinje. Zemni ostaci slavnoga pjesnika koji je umro u SAD-u prebačeni su u Hercegovačku Gračanicu 2000. godine, kada je i izgrađena, četrdeset sedam godina nakon njegove smrti. Hercegovačka Gračanica izgrađena je u vizantijskom stilu.
Destinacija pred odlazak kući, manastir Tvrdoš, bio je šlagvort našeg putovanja. Tvrdoš je najstariji manastir u Hercegovini, a njegova crkva posvećena Uspenju Presvete Bogorodice nalazi se na vrhu središnje stijene.
Kompleks manastira udaljen je od Trebinja pet kilometara pozdignut je iznad obaleTrebišnjice. U crkvi se nalaze razne relikvije, munificirana ruka kraljice Jelene Anžujske i čestice časnog krsta na kojem je raspet Isus Hrist. Na jednom dijelu je postaklen pod i tu se mogu vidjeti prastari grobovi u kojima su sahranjivani sveštenici još prije hiljadu godina. Arheološki ostaci govore da je na mjestu manastira postojala vizantijske crkva sagrađena u 4. vijeku nove ere. Zbog toga je u crkvi zabranjeno bilo kakvo fotografisanje, a u manastiru postoje posebna pravila odjevanja koja ne dozvoljavaju da se nose kratke pantalone i suknje, a žene ne smiju da budu razgolićene. Na ulazu u manastir postoje tkanine koje posjetitelji mogu odjenuti prilokom obilaska ovog značajnog mjesta. Monasi manastira Tvrdoš poznati su po spravljanju najboljih crnih i bijelih vina. Manastir ima dva podruma. U starom kamenom podrumu iz 15. vjeka u stoljetnim hrastovim bačvama sazrijeva vranac, a samo desetak metara dalje, uz samu Trebišnjicu, ukopan je novi podrum opremljen najsavremenijom tehnologijom, ali savršeno uklopljen u postojeći kompleks. Vino se može i degustirati u prostoriji za prijem gostiju napravljenog od tri vrste hercegovačkog kamena. U toj prostoriji pored klupa i stolova nalaze se bačve s vinom. Atmosfera je jako prijatna. U toj prostoriji monasi i njihovi gosti slave i krsnu slavu manastira Uspenje Presvete Bogorodice. U sastavu manastira nalazi se i suvenirnica gdje se mogu kupiti razni pokloni, ali i manastirska vrunska vina vrste: Žilavka, Vranac, Šardone, Merlot, Kaberne Sovinjon, isto tako i domaća lozovača i travarica, maslinovo ulje, čuveni hercegovački med i sliči proizvodi. Nakon degustacije vina domaćini su nas ispratili sa nadom da ćemo još puno puta biti gosti uglednog manastira i mediteranskog Trebinja.
