Mujanović ima dugogodišnje iskustvo u vođenju projekata i aktivnosti u oblasti poduzetništva i tržišta rada, a sa njim smo za portal BUKA razgovarali smo o analizama studije koju je radio, nezaposlenosti mladih, načinu kako oni mogu naći zaposlenje, problemima mladih pri traženju posla i sličnim temama.
Gospodine Mujanović, imajući u vidu veliku nezaposlenost, kakav je, prema Vašem mišljenu, položaj mladih u BiH?
Položaj većine mladih je krajnje nezavidan, a najbolji pokazatelj stanja jesu ankete koje se sprovode među mladima i koje ukazuju da od 60% do 70% mladih želi napustiti BiH. To pokazuje ne samo da je trenutna situacija za njih jako loša nego da ni perspektiva i očekivanja od budućnosti nisu ništa pozitivnija.
Erol Mujanović
Koliko je mladih trenutno nezaposleno u BiH?
Približavamo se stopi nezaposlenosti mladih od 60% što je neslavni evropski rekord. Međutim statistike kriju veoma različite situacije, od regiona do regiona, od jednog zanimanja do drugog i slično. Na primjer, u realnosti postoje dva tržišta rada za mlade u BiH. Prvo i veoma konkurentno tržište, koje se tiče prema mojoj procjeni oko 10% do 15% mladih, za koje se poslodavci takmiče i ta kategorija mladih radi često više poslova i projekata u isto vrijeme. Konkurentnost su izgradili, jer su bili izrazito proaktivni, koristili su sve prilike za obuke, praksu, volontiranje još od srednje škole te sa recimo 25 godina već imaju odlične radne navike i vještine koje poslodavci traže a koje obrazovni sistem ne nudi. Odličan su proizvod i za head huntere, iz godine u godinu njihova vrijednost na tržištu raste, i za njih je često problem koji posao odabrati nego kako naći posao.
I postoji drugo tržište rada, ogromno i više vidljivo, u kojem su mladi već par godina nezaposleni, poprilično demoralisani i apatični, i zbog činjenice da su nezaposleni gube stečene vještine, znanja i samopouzdanje. Na taj način imaju smanjene šanse da uopšte nađu adekvatan posao kako vrijeme odmiče i obično su i u nezavidnoj ekonomskoj i socijalnoj situaciji. Na svu sreću, uz dosta truda i malo sreće prelaz iz druge kategorije u prvu je moguće ostvariti.
Kakvi su izgledi da oni nađu zaposlenje?
Izgledi za posao su rekao bih skromni, ali daleko od toga da su nepostojeći. Dostupnih radnih mjesta je svakako manje nego kandidata za posao, ali i dalje postoje neupražnjena radna mjesta što pokazuju i analize portala Posao.ba i sam broj oglasa za posao tokom cijele godine. Kada razgovarate sa poslodavcima reći će vam često da ne mogu da nađu dovoljno dobru radnu snagu. A istovremeno desetine hiljada mladih je nezaposlenom u svakom većem gradu u BiH.
Sa kojim se sve problemima mladi suočavaju pri pronalasku posla?
Recimo da su pritisci na tržište rada i zaposlenje mladih sa svih strana. Kao i kod većine mladih ljudi imaju dosta želja, potreba i energije, ali prilike za zaradu naravno ne dolaze odmah. Ne stvara se dovoljan broj novih radnih mjesta godišnje i ekonomski rast koji BiH ima nije dovoljno snažan motor da povuče cijelu ekonomiju naprijed. Akteri koji bi mladima pomagali mnogo više, iz niza razloga nisu u stanju da to urade i situacije se neće u skorije vrijeme posebno promijeniti. Ovde prvobitno mislim na obrazovni sistem, a kasnije i na javne službe za zapošljavanje. Sa opšteprisutnom korupcijom i nepotizmom šalje im se i veoma loša poruka o tome kako doći do posla i ne čudi situacija da i nekolicina mladih bira kratkoročna rješenja samo da dođu do radnog mjesta.
Koje su Vaše preporuke mladima pri traženju posla, na šta trebaju da budu spremni?
Na sve što je legalno i pošteno, jer je situacija dovoljno alarmantna da cilj opravdava sredstva i posao moraju naći, ponajprije računajući samo na vlastite resurse, dakle vještine i poslovne kontakte. Prva preporuka je dakle da ne očekuju previše od sistema i institucija koje, urkos volji i naporima, jednostavno nisu u mogućnosti pomoći dovoljnom broju mladih koji traže posao. Druga preporuka je da se orijentišu ka zanimanjima i profesijama koja zapošljavaju, kako u BiH tako i u inostranstvu. Treba biti pragmatičan i ne mogu svi biti pravnici ili ekonomisti na primjer. Struktura naše ekonomije ne počiva još uvijek u dovoljnoj mjeri na sektoru usluga i postoje brojna druga zanimanja, i tržišne niše, u industriji ili poljoprivredi gdje se može vrlo brzo zaposliti i početi zarađivati.
Takođe, poduzetništvo u par godina nudi veoma zanimljive alternative i prilike za razvoj vještina uz zaradu. U svakom slučaju, mladi trebaju težiti ka izvrsnosti čime god da se bave ili žele baviti, jer izvrsni kandidati uvijek nađu posao.A izvrsnost će postići samo ako rade ono što zaista vole raditi, jer će tako unijeti i dozu strasti u posao i to će činiti razliku sa svim drugim kandidatima. Za takav pristup treba malo više vremena i hrabrosti, tim prije što većina nešto tako nažalost ne prakticira, ali takav pristup donosi trajni uspjeh i rezultate na lokalnom ili globalnom tržištu rada.
Javna je tajna da se pri pronalasku zaposlenja gleda partijska knjižica, prisutni su nepotizam i korupcija. Kako komentarišete takvu poslovnu politiku i stanje u ekonomiji uopšte? Gdje nas to vodi?
Prakse koje ste naveli karakterišu veliki broj zemalja, posebno iz mediteranskog pojasa i drugih dijelova Balkana, i nažalost naša zemlja nije iznimka u tome. Ali takve prakse su nešto manje prisutne u privatnom sektoru, jer kada je poslodavac primoran trpiti direktnu finansijsku štetu zbog nesposobnih kandidata koji štete poslovanju manje je sklon takvim praksama. U javnom sektoru, podobnost uglavnom ostaje kriterij broj jedan prilikom zapošljavanja, ali i u oba sektora na svu sreću postoje izuzeci.
Takve poslovne politike su veoma nazadne i dugoročno gledajući pogubne za ekonomiju, jer dovode do negativne selekcije radne snage. Takođe nude i kratkoročne prednosti mladima koji često pomisle da prečicom mogu izgraditi karijeru i nekada zaborave da ako se promijene okolnosti ruka koja ih je postavila odjednom nestane, ili da isto radno mjesto koje su kupili za 5 000 ili 10 000 km može da se proda sutra drugoj osobi za 15 000 km itd. Želim reći da prihvatajući takva rješenja često dovode sebe u situaciju u kojoj ovise najmanje o svojim vječtinama i znanju a više o tuđoj volji. Naravno svjestan sam i činjenice da se dosta mladih nalazi u teškoj situaciji, da jedva sastavljaju kraj sa krajem i nerijetko moraju izdržavati porodicu i jedini su koji doprinose u domaćinstvu. Ali put političke podobnosti (samo radi zaposlenja), nepotizma i korupcije ne bih preporučio nikome, jer je dokazano da dugoročno štete i mladoj osobi i društvu.
Da li je vidljiv pokušaj rješenja ovog problema od strane vladajuće elite, nadležnih institucija i onih koji bi trebali rješavati ovo pitanje?
Pokušaji su brojni i donekle vidljivi od strane nadležnih institucija ili međunarodne zajednice, ali ostaju uglavnom bez većih efekata, jer je masa nezaposlenih jednostavno ogromna i jer nema koordiniranog i sistemskog pristupa. Takođe i zato što politika ima svoje kratkoročne prioritete i ciljeve koji se uglavnom ne poklapaju sa dugoročnim ekonomskim prioritetima koji bi donijeli ovoj zemlji razvoj i napredak. Većina političara je deklarativno za, a svakodnevno djeluje protiv modernog poslovnog okruženja i zdrave klime koji bi donijeli ekonomski razvoj i brojna radna mjesta mladima.
Koliko je nemogućnost pronalaska adekvatnog posla kod mladih podsticajno za njihov odlazak u inostranstvo?
Veoma je podsticajno barem da dobiju želju da odu u inostranstvo. Sam odlazak je puno kompleksnija stvar, jer je malo privlačnih i razvijenih zemalja u kojima već nema milionski duga lista mladih koji čekaju na zaposlenje. Takođe, nažalost BiH pasoš i državljanstvo ne otvaraju baš previše vrata niti stavljaju našu radnu snagu u stranim zemljama na posebno visoko mjesto, izuzev za par profila na primjer u oblasti zdravstva ili informatike koji se obično bolje probijaju i na stranim tržištima, primarno zbog velike potražnje. Međutim, činjenica je da rastući broj mladih odlazi u različite zemlje kako na dodatnu edukaciju i stručno usavršavanje, tako i radi direktnog zaposlenja i za očekivati je da se taj trend nastavi.
Kako Vi gledate na budućnost kada je ovaj problem u pitanju? Može li se nešto uraditi da se situacija popravi?
Naravno da može, uz fokusirane zajedničke napore i istinsku volju i usmjerenost kako lidera tako i naroda. Za godinu do dvije ova duboko negativna spirala bi se mogla radikalno okrenuti u pozitivnu i konstruktivnu spiralu. Svakako neophodno bi bilo u ogromnoj mjeri zamijeniti sve vladajuće strukture jer oni koji su potopili brod ne mogu biti ti koji će ga popraviti i izvesti na pravi put jer su dokazali da ne žele ili da ne mogu. Racionalno gledajući, i kako sada stvari stoje, nemam opipljiv argument na osnovu kojeg bih mogao reći da će biti nešto posebno bolje u 2014. ili 2015. godini, ali kao vječni optimista nadam se da ipak da će to poboljšanja doći. Oporavak naših najvećih trgovinskih partnera i EU će svakako pomoći u tome, ali suštinske probleme domaće privrede niko osim nas samih ne može riješiti.
Da li se dovoljno pažnje pridaje problemima i potrebama mladih od strane vladajuće elite, ali i onih malo starijih građana BiH?
Apsolutno ne. Vladajuća elita je uglavnom dokazala dovoljno da se na nju ne može računati iako i među navedenom grupom postoji mali broj sjajnih lidera i stručnjaka. Što se tiče malo starijih građana, u ovakvoj situaciji, nažalost, ne treba previše očekivati od starijih, jer ni iz njihove perspektive situacija nije sjajna. Nezaposlenost među njima je takođe ogromna, penzioni sistem jedva sastavlja kraj sa krajem, zdravstvo i pravosuđe su takođe takvi da je uglavnom bolje da vam nikada ne zatrebaju, i uz još par drugih okolnosti stvori se situacija u kojoj je starijim osobama teško fokusirati se na bilo šta drugo osim na njihove probleme. Revolucije i promjene u društvima dolaze uglavnom od mladih tako da prije traženja pomoći od starijih mladi mogu i moraju uraditi još mnogo toga u društvu, prvenstveno radi njih samih.
Razgovarala Maja Isović
Vezani tekstovi:
BUKA intervju: Ako naša djeca ne budu konkurentna, neće ni naša privreda
Nezaposlenost je glavni razlog odlaska mladih iz BiH
Buka Arhiva
