Branko Perić: KAD KAŽNJAVANJE POSTANE PROBLEM

KOLUMNA

Odgovor 99 posto sudija bio bi isti. Oni zaista vjeruju da je njihova dužnost da primjenjuju zakone i kada su oni očigledno nepravedni.

02. decembar 2021, 10:02

 

Ideja za priču koja slijeda nastala je u sudnici, mjestu gdje nastaju mnoge priče o našoj ljudskoj i društvenoj patologiji.

Mlada djevojka se kroz suze obraća sudiji: „Ja sam u pritvoru zato što sam narkomanka, a na slobodi je moj otac, koji je svaki dan pijan, koji svaki dan tuče moju majku i koji nas istjeruje iz stana. Njegov alkoholizam je upropastio našu porodicu. Zašto niste zatvorili njega da spasite nas?“ Sudija je, prilično zatečen i zbunjen, odgovorio da on primjenjuje zakon.

Odgovor 99 posto sudija bio bi isti. Oni zaista vjeruju da je njihova dužnost da primjenjuju zakone i kada su oni očigledno nepravedni.

U krivičnom procesnom zakonodavstvu bivše države sudije su imale obavezu da zakonodavca (parlament) obavještavaju o društvenim pojavama koje zahtijevaju intervenciju u pozitivno zakonodavstvo kako bi se uspostavljala pravda i pravičnost. Drugo je pitanje da li su tu mogućnost koju im je podarila mudrost zakonodavca provodili u djelo. Sudija koji je posvećen pravdi duboko bi se zamislio nad riječima nesrećne narkomanke pa bi presavio tabak i obavijestio zakonodavca o društvenoj štetnosti o kontroverzama represije u pogledu nekih droga, a istovremenoj tolerancije kada se u pitanju alkohol i cigarete.

Pomalo je čudna briga države za zdravlje ljudi ako se kažnjava posjedovanje i konzumiranje marihuane, a istovremeno toleriše nekontrolisana proizvodnja i uživanje alkohola i cigareta. Ako se krivičnim zakonodavstvom štiti zdravlje ljudi, onda bi marihuana i alkoholni i duvanski proizvodi trebali imati isti tretman.

Kriminalizacija konzumiranja nekih narkotika je problem o kome trebaju da razgovaraju struka i nauka. Postoje ozbiljna mišljenja da ona ne ispunjava ni jedan od ciljeva kriminalne profilakse i politike.

Penološki tretman osuđenih narkomana trebao bi da spriječi uticaj droga na zdravlje, ali se to u praksi ne događa. Po mnogim procjenama, zatvor samo proizvodi i pojačava ove oblike delikvencije. U kontrolama zatvorske populacije redovno se pronalazi droga. S druge strane, postavlja se pitanje kako zatvor može promijeniti ponašanje narkomana kada mu to nije posao. Francuski antropolog Didje Fasen s pravom upozorava da više nije problem zločin nego  kažnjavanje.

Pred sudove dolaze mahom žrtve droge koje potiču iz rasturenih i društveno marginalizovanih porodica. Njima se nudi najlošija i najnekvalitetnija droga, koja ih dodatno uništava. Dok se pravosuđe bavi njima, nesmetano funkcionišu dobro organizovani lanci skupih narkotika, čiji organizatori zgrću ogroman novac.

Države su očigledno izgubile kontrolu nad ilegalnim tržištem droge. Prema relevantnim međunarodnim procjenama, trgovina opojnim drogama, oružjem i ljudima su tri najprofitabilnija oblika organizovanog kriminala. Procjenjuje se da godišnji promet narkoticima premašuje 300 milijardi dolara, što predstavlja globalno važan monetarni faktor. I u nacionalnim ekonomijama profiti od trgovine drogama pojavljuju se kao važna finansijska infuzija.

Antonio Marija Kosta, direktor agencije Ujedinjenih nacija za borbu protiv droge i zločina, tvrdio je da su 2008.godine narko-dolari doprinijeli spasavanju velikuh bankarskih sistema od bankrota. Nije tajna da se ekonomije nekih država i danas održavaju na novčanim tokovima iz kriminalnih operacija. Povremene policijske akcije i zapljene transporta više govore o raširenosti i razmjerama ovog oblika organizovanog kriminala nego o sposobnosti država i njihovoj riješenosti da se on iskorijeni.

BiH je tranzitna država droge za EU. Zbog toga bi se ovim oblikom kriminala država i njene pravosudne institucije trebali baviti na ozbijniji način. Ako pratimo naše policijske aktivnosti vezane za otkrivanje droge vidjećemo da se uvijek otkrivaju uglavnom manje količine marihuane. U tim spektakularnim akcijama gotovo po pravilu otkriju se sitni provincijski dilere i korisnici, a nikada organizatori mreže i lanaca prekograničnog transporta. Sve češće se u tim akcijama nailazi na policijske službenike koji su saučesnici u obezbjeđivanju transporta. To potvrđuje tezu da bi droga mogla postati oblik organizovanog državnog kriminala.

U svakom našem gradu zna se ko održava i kontroliše lokalno tržište droga. Takođe se zna ko su korisnici kojih vrsta droga. Znaju to i lokalne policije, ali se ne interveniše. Među korisnicima su i funkcioneri javne vlasti. Oni svakako imaju interes da droga slobodno cirkuliše. Povremene akcije imaju cilj da se održi privid da država postoji i da policija radi svoj posao. Tako se prećutno legalizuje organizovani kriminal koji uništava zdravlje ljudi i podriva ekonomsku stabilnost društva. Na unesrećenim mladim ljudima se provodi sudska pravda koja ostaje bez ikakvog značaja za prevenciju.

BiH i evropske država se nalazi pred ozbiljnim problemom kako kontrolisati tržište droga, odnosno kako razbiti najviše nivoe organizovane prekogranične trgovine drogama. To ozbiljno pitanje unutrašnje stabilnosti ne dolazi na dnevni red parlamentarnih rasprava.

Šta bi se moglo učiniti? Čini se da bi prvi korak trebao ići u pravcu legalizacije najblažih droga (konoplje). To bi omogućilo kontrolu prometa i profita, što bi stvorilo uslove da se dio poreskih prihoda usmjeri u prevenciju, koje do sada nije bilo. Ovakav pristup bi otvorio prostor za snažnije angažovanje policijskih resursa na promet teških droga i međunarodne istrage, čime bi se smanjili profiti od kriminogene djelatnosti kojim se finansiraju drugi oblici kriminala.   

Problem je složen i zahtijeva sveobuhvatnu naučnu i javnu raspravu. U pitanju nije samo javno zdravlje. U pitanju je sposobnost države da sačuva zdravu osnovu društva i blagovremeno se suoči sa najtežim oblicima njegove entropije.