Ponovo je većina podržala predsjednika. Konačno je dobio punu slobodu. Za predsjednika više ne postoje neprimjereni kontakti. Podržalo ga je i Udruženje sudija Republike Srpske (RS), mada pouzdani izvori tvrde da je saopštenje za javnost napisao Tegeltija lično, a predsjednik Udruženja samo proslijedio medijima i članovima Upravnog odbora!? Od skoro 2.000 sudija i tužilaca, 80 posto ih podržava Tegeltije!
Za slom pravosuđa nije kriv niko, svi su zaslužni!
U čemi je onda problem, pitaće zbunjeni čitalac? U fanatizovanoj nemoralnosti, čitaoče!
Savremeni politički tokovi doveli su do stanja u kome smo se našli. Nemoralnost se više ne prikriva. Biti nemoralan je način da se uspije. Dominantna praksa se oblikuje na načelu dopuštenosti svega: od kršenja zakona i neizvršavanja sudskih odluka, do nekažnjivosti za očigledan kriminal; od pljačke i prevara, do samovlašća. Nemoralnost je sve i dozvoljena je svima. Najlošiji i najnemoralniji su se, zahvaljujući politici, dokopali pozicija u vlasti sa kojih uspješno razaraju moralnu osnovu društva. Tako je etabliran obrazac.
Proces političke destrukcije ušao je u fazu samorazaranja i svođenja demokratije na prostu aritmetiku glasova. Problemi sa aritmetikom glasova rešavaju se kroz sisteme kupovine po usavršenom obrascu «papak» i «preletač». Najnovija afera («Asim») pokazala je da se radi o opšteprihvaćenom političkom modelu. Vladajuće politike su sahranile demokratiju i političke programe i izbornu utakmicu zamijenile projektima trgovine mandatima. Uništavanje političkog protivnika svim sredstvima i po svaki cijenu je jedina politika. Nije li to politika obesmišljavanja i same politike!?
Čovjek politike je postao čovjek golog nagona u kome nema časti, savjesti, dostojanstva, vjere, dobrote i sažaljenja. Čovjek politike postao je nemilosrdan i surov u svojoj pokvarenosti. Za njega ne postoji opšte dobro. Za njega je dobro samo ono od čega on ima koristi. Vlast i lično bogatstvo su njegov ideal i njegov cilj. Za čovjeka politike ne postoje moral, opšta načela i principi koje je stvorila istorija civilizacije.
Današnji političar je čovjek bez duha, srca i razuma. On je biće bez griže savjesti i osjećaja odgovornosti. On će se poslužiti najgnusnijom prevarom i falsifikatom da bi došao do svog cilja. U njemu nema ljudskog stida. Zbog takvog čovjeka društvo se pretvara u sistem svakovrsnih zloupotreba i zločina. Društvo sa takvim politikama osuđeno je na nestanak. Po svemu sudeći, taj nestanak je u toku – dovoljno je pogledati trendove negativnog prirodnog priraštaja stanovništva i broj onih koji napuštaju zemlju.
Politički obrazac nemoralnosti prenio se i na pravosuđe. Milan Tegeltija je prozvod političke zaraze koja hara pravosuđem. Oni koji ga politički koriste imaju ciljeve koji nisu moralni. On, koji pristaje da bude sredstvo zna zašto to čini. Članovi VSTV koji ga podržavaju čine to zbog koristi koju su imali ili koju očekuju.
Slučaj prisustva Milana Tegeltije sastanku koji su organizovali lideri jedne političke partije je slika pravne savjesti ljudi koji upravljaju pravosuđem i pravosuđa koje ćuti. Zbog toga se slučaj okončao tajnom sjednicom VSTV, kojom je predsjedavao Milan Tegeltija, i Zaključcima, koje javnosti saopštio Milan Tegeltija.
Prisustvo predsjednika jedne nezavisne državne institucije (VSTV) skupu predstavnika jedne političke partije, samo po sebi ne zahtijeva poseban komentar. Jednostavno, to je nedopustivo i po prirodi stvari predstavlja teško ogrešenje o zakon i etički kodeks ponašanja jednog nosioca pravosudne funkcije! Da se kojim slučaj bilo koji sudija ili tužilac našao na tom stranačkom skupu, morao bi se pomiriti sa disciplinskom mjerom prestakna sudijske ili tužilačke dužnosti. Prosto, nije dostojno da nosioci pravosudnih funkcija učestvuje na političkim skupovima bio koje vrste. Tegeltijina odgovornost je mnogo veća zbog toga što je on na čelu institucije koja uvodi u pravosuđe najviše standarde profesionalne odgovornosti.
Dakle, da se neki sudija našao na navedemo sastanku, VSTV sigurno ne bi zakazivalo posebnu, pa još i zatvorenu, sjednicu da bi raspravljalo o njegovoj odgovornosti. Stvar je do te mjere jasana da bi uslijedilo reagovanje disciplinskog tužioca sa disciplinskom tužbom zbog jedne od najtežih povreda etičkog kodeksa. Ne vjerujem da bi sudija i dalje ostao na sudijskoj poziciji. Bar ne u sistemu koji djeluje u skladu sa zakonom.
Ako bi takav standard postupanja važio za sudiju, zašto je onda o sudiji Milanu Tegeltiji zakazana posebna sjednica VSTV? Šta je trebalo utvrđivati kada je stvar svakome potpuno jasna? Zašto je sjednica bila zatvorena za javnost? Šta je trebalo sakriti od javnosti? Ko su članovi VSTV koji stalno podržavaju neprihvatljivo djelovanje Milana Tegeltije i zašto to čine?
Ne treba tražit odgovor od posrnulog VSTV-a i uspavanog pravosuđu. Uzalud iz Ureda EK i međunarodnih institucija šalju pisma sa upozorenjima o integritetu i kulturi odgovornosti. Nema se s kim u VSTV razgovarati i ne treba gubiti vrijeme. Beskorisno pisanje proizvodi efekat bumeranga: Tegeltiji se stalno daje na značaju, a ugled međunarodne zajednice nestaje.
Rekoh da su uzroci stanja u kome se vrtimo bez rezultat razornog dejstva fanatizovane nemoralnosti. Kad u društvu zavlada nemoralnost, zakoni nemaju šansu! Zahvaćeno nemoralom, nezavisno pravosuđe je moralo postati politički posjed.
Milan Tegeltija zna zašto je trebalo otići na Dodikov skup: za dvije godine otvara se upražnjena pozicija sudije Ustavnog suda BiH, koga bira Narodna skupština RS! Poklapa se to sa istekom njegovog mandata u VSTV! Vrijeme je da otvoreno pokaže odanost. Pitajte me za dvije godine kako sam znao?
Za VSTV nema jednostavnog rješenja. Možda je sutra moguće donijeti zakon o raspuštanju postojećeg saziva VSTV, ali šta će se dobiti na novim izborima? Možda ponovo Tegeltiju & com!? U svakom slučaju, doći će oni koje je Tegeltija proizveo i koji su mu dužnici.
Neka EK, OHR i ostali pripremaju nova pisma!
Branko Perić je sudija Suda BiH.
Autorski tekst za BUKA magazin.
