Branko Perić: ABERRATIO ICTUS VALENTINA INCKA?

Osim načina na koji je zakon ugledao svjetlost dana, u njemu nema ništa sporno, skandalozno, ni posebno što bi zahtijevalo studiozan pravnički osvrt. Dobra namjera i legitiman cilj se ne mogu osporavati; neko je morao da zaustavi veličanje zločina.

Branko Perić / 28. Juli 2021


Postoji u krivičnom pravu institut na kome studenti često padaju na ispitima. Zove se aberratio ictus, što će reći promašeni udarac! Pravno značenje mu se svodi na prouzrokovanje posljedice koja se ne želi. Na primjer, X puca u osobu Y u namjeri da je ubije, ali promaši i slučajno ubije treću osobu. 

Nekako tako bi se, okom pesimiste, u najkraćem mogla sažeti oproštajna odluka visokog predstavnika Valentina Incka o nametanju zakona o zabrani negiranja genocida. Osim načina na koji je zakon ugledao svjetlost dana, u njemu nema ništa sporno, skandalozno, ni posebno što bi zahtijevalo studiozan pravnički osvrt. Dobra namjera i legitiman cilj se ne mogu osporavati; neko je morao da zaustavi veličanje zločina i zločinaca! 

Nametnute odredbe odnose se na krivično djelo koje već postoji u Krivičnom zakonu BiH i bave se proširenjem oblika izvršenja krivičnog djela Izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti iz člana 145a Krivičnog zakona BiH. U normativnom smislu učinjeno je to prilično nespretno. Osnovni prigovor pravne prirode bi se svodio na neodređenost krivičnog djela. Naime, u normativnoj konstrukciji radnje izvršenja nametnutog oblika krivičnog djela iz stava 3. pojavljuje se, kao bitno obilježje djela, pojam "grubo umanji" (zločin genocida!), što će stvoriti velike interpretativne teškoće u praktičnoj primjeni. Šta bi u laičkom razumijevanju moglo da znači „grubo umanjivanje“? Prva pomisao bi bila da bi to trebalo biti nešto izraženije od običnog minimiziranja! Međutim, nije jednostavno razumjeti šta bi bilo i «obično“ umanjivanje, koje bi trebalo da bude sigurno polazište u razumijevanju «grubog umanjivanja». To će praktičare uveliko onemogućavati da se odredi ono što pravna nauka definiše kao preciznost norme na osnovu koje društveni subjekt može da svoje ponašanje prilagodi okviru protivpravnosti. Ako propisana krivičnopravna norma nema takav stepen jasnoće, ona ne može da garantuje pravnu sigurnost i kao takva otvara prostor proizvoljnosti u praktičnoj primjeni. 

U svom punom značenju načelo zakonitosti uključuje, između ostalog, i princip određenosti, koji nalaže da krivičnim zakonom mora biti što je više moguće određeno protivpravno ponašanje (nullum crimen sine lege certa). Određenost u ovom smislu ne odnosi se samo na radnje izvršenja nego i na ostale objektivne i subjektivne elemente krivičnog djela. 

Zanemarujući pravni aspekt nametanja, koji nije predmet ovog osvrta, treba reći da nametnuti zakon ne bi trebao biti pretjerana prijetnja slobodi govora i javnog izražavanja. Predmet inkriminacije je samo javni govor koji se preduzima sa sviješću i voljom da se počini krivično djelo. Ako nema tog subjektivnog elementa, nema ni krivičnog djela negiranja genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina utvrđenih pravosnažnim presudama međunarodnih sudova i Suda BiH. Takođe, nametnute inkriminacije ne mogu da ograniče naučnu i stručnu raspravu, jer je to sfera koja isključuje namjeru da se počini krivično djelo. Naravno, u praksi se mogu pojaviti razne sumnjive tvorevine (pamfleti) koje će se pokušavati podvesti pod naučno, stručno ili umjetničko djelo, ali će to biti faktičko pitanje za utvrđivanje stvarne namjere (oblika vinosti) počinioca. Istina, to može voditi ka ograničavanju slobode umjetničkog izraza, ali se stručna javnost mora izboriti za razumne granice slobode izražavanja.      

Na državnom nivou do sada nije bilo procesuiranja izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnja, razdora i netrpeljivosti iz člana 145a Krivičnog zakona BiH. U Sudu BiH zabilježen je samo jedan slučaj, koji se okončao oslobađajućom presudom (slučaj Mandić).  Nije bilo praktične primjene krivične odredbe zbog toga što joj je politička i društvena stvarnost u startu oduzela snagu primjenjivosti. Jednostavno, u društvu se raširila praksa raspirivanja mržnje i netrpeljivosti svih vrsta da je procesuiranje izgubilo elemente neprihvatljivog i protivpravnog. Takvih zakonskih odredaba ima u našim zakonima napretek! 

Veličanje zločina i zločinaca svih naših ratova traje tridesetak godina. Nacionalističke politike koje je iznjedrila demokratska tranzicija vratile su u javni prostor zločince iz Drugog svjetskog rata. Podigli su im spomenike, dali trgove, škole, mostove i parkove. Kada su stigli novi zločini i kada su novi zločinci zatražili  svoje mjesto pored njih, nastala je pometnja. Svi su upirali prst u tuđe zločine, a ćutali o svojima. Pisac hoće da kaže da su širenje mržnje i netrpeljivosti uveli u praksu i učinili nekažnjivim političari kako bi osvajali i zadržali vlast. Dvadeset pet godina oni su opstajali na vlasti na toj matrici zahvaljujući međunarodnoj zajednici, koja je njihov primitivizam i nekažnjivost uporno tolerisala. 

U iščašenoj stvarnosti pojavio se Inckov zakon kao vapaj izgubljenog u pustinji! Da li je realno očekivati da se pravosudni sistem izbori sa fašistoidnim politikama i raširenom praksom mržnje, razdora i netrpeljivosti? Teško je u to povjerovati! Odavno se zakonima u ovoj zemlji ništa ne rješava. Zna to i Valentin Incko i zbog toga čudi odluka o nečemu što, izgleda, nema šansu da uspije. 

Da su visoki predstavnici imali više pameti i smjelosti, i da su krenuli logikom političke odgovornosti za pomirenje i moralno ozdravljenje postratnog društva, morali su spriječiti nacionalizam i oživljavanje ideologije fašizma oštrim sankcionisanjem zapaljive retorike političara. To je bio jedini put uspostavljanja odgovornosti u političkoj sferi. Takav pristup bi bio efikasniji i za društvo korisniji od nametanja zakona i uplitanja u osjetljivu pravnu materiju.

Nametanje krivičnih zakona u Evropi 21. vijeka, i to zakona koji objektivno mogu da dovedu do ograničavanja sloboda i prava čovjeka i građanina dok se ne uspostavi prihvatljiva sudska praksa,  nije civilizacijski čin. To je posebno osjetljivo u zemljama koje su izašle iz duge faze partijskog jednoumlja sa iskustvima zatvorskih kazni za delikt mišljenja. 

Iako je nezahvalno prognozirati pravne domete Inckovog nametnutog zakona, njegove političke reperkusije su, izgleda, očigledne.  Zakon bi mogao biti još jedan vjetar u leđa etničkom nacionalizmu. Milorad Dodik nije mogao dobiti bolji poklon pred izbore od ovakvog zakona. Okupljanjem opozicije i dobijanjem njihove podrške za odgovor Incku i međunarodnoj zajednici Dodik je pokazao, po ko zna koji put, da je nenadmašni majstor političke manipulacije. I još jednom dokazao da je opozicija politički nezrela i nesposobna da se nosi sa složenom stvarnošću.

Ide Miloradu Dodiku u prilog još niz političkih promašaja međunarodne zajednice. Ne treba zaboraviti činjenicu da se ni sudije Haškog tribunala nisu složile oko pravne kvalifikacije genocida. Sudija Priska Matimba Nijambe je, izdvajajući svoje mišljenje, „negirala“ genocid prihvatajući žalbu odbrane po svim tačkama, osim jedne. Ona je upozorila na kršenje zakonskih načela i pravila tribunala, zaključujući da bi trebalo sprovesti novo suđenje. Pitanje genocida ostalo je da visi kao najkontroverznije pravno i političko pitanje Haškog tribunala. Njegov pravnički saldo na kraju mandata se sveo na lokalni genocid sa obilježjima masovnih ubistava (istrebljenja) i deportacija. Šel Magnuson, profesor Univerziteta Upsala u Švedskoj, tvrdi da je na taj način sprovedena u djelo ideja američkog profesora prava Mahmuda Šerifa Basiona, koji je sačinio studiju ratnih dešavanja u BiH i pred američkim Kongresom rekao da, prema Konvenciji o genocidu, u BiH nije počinjen genocid, ali bi se mogao zauzeti „progresivan“ stav da je izvršen „lokalni genocid“. Takođe, u pravnim krugovima se eksploatiše teza da je praksa Haškog suda relativizovala ubistva evropskih Jevreja u Drugom svjetskom ratu i genocid nad Jermenima, što je „moralno nedopustivo i suprotno intelektualnom poštenju“ (Magnuson). Ovih nekoliko činjenica biće okosnica budućih sporenja oko genocida u Srebrenici, koja će hraniti lokalne politike, a zanemarivati pravdu i interese žrtava.      

S druge strane, treba imati na umu da međunarodni projekat pomirenja nakon rata u BiH nije uspio upravo zbog toga što se u pretežnoj mjeri, ako ne i isključivo, oslanjao na sudsku pravdu, potpuno zanemarivši obeštećenje žrtava i priznanje zločina i krivice, kao ključne elemente pomirenja. Zanemarivanje obeštećenja žrtava, kao najvidljiviju pravdu, i priznanje krivice, kao približavanje naroda i moralno ohrabrenje, vodilo je produbljivanju mržnje i udaljavanju od ideje pomirenja kao osnove prosperitetne budućnosti. Uz to, sudska pravda je pokazalo svoje velike nedostatke, od kojih su ključni dugotrajna suđenja i loša politika procesuiranja, što je hranilo politički populizam i raspirivalo mržnju. Dvadeset pet godina od okončanja rata odrastala je generacija mladih koji su trovani mržnjom i nepravdom. Po nekim procjenama, ta poslijeratna generacija djeluje kao rasadnik nacionalizma, mržnje i netrpeljivsti.  

Valentin Incko bio je desetak godina svjedok društvenog rasula u BiH. Potez kojim je krunisao svoju dugogodišnju ulogu čuvara Dejtonskog sporazuma mogao bi biti medvjeđa usluga dolazećem visokom predstavniku, a za vladajuće nacionalne stranke dobar marketing za trijuf i na narednim izborima.   
 


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.