Pater Franz Pranner je utemeljitelj i prior
samostana Marija Zvijezda (Maria Stern), kojeg je osnovao 1869. godine u
Delibašinu Selu kod Banje Luke. Za nepunih desetak godina taj samostan
je stvorio temelje modernog industrijskog i poljoprivrednog razvoja
Banje Luke izgradnjom pivare, tvornice tekstila i tjestenine, metalskih i
drvoprerađivačkih pogona, dovoženjem najmodernijih poljoprivrednih
strojeva, a najčuveniji proizvod tog samostana bio je svjetski poznat
sir trapist koji se, kao delikatesa, služio na bečkom i dvorovima širom
Europe
Nakon 14 godina provedenih u Mariji Zvijezdi, 1883. otac
Franz Pfanner otputovao je u Transval (Južna Afrika), gdje je osnovao
samostan Marianhill po istom ‘obrascu’ i na istim standardima kao i
banjalučki. Pater Franjo tamo je i pokopan. O svom boravku u Bosni
Pranner je 1873. napisao krajnje zanimljivo pismo u kome objašnjava
koban utjecaj rakije šljivovice na svakodnevni život Bosanaca:
Samostan Marija Zvijezda, 18. 3. 1873. AD
Dragi brate u Kristu Ivane,
Epistolu
ovu šaljem u bisagama diplomatske pošte austrijskog konzula Stanislava
Dragančića iz Banje Luke koja će, uz pomoć Svemogućeg kojem se molim za
tvoje zdravlje, stići do Mariawalda. Evo su nepune četiri godine otkad
smo ovdje, u Turskoj, mi Cisterciti, u mjesecu junu Ljeta Gospodnjeg
1869., a nakon bezuspješnih nastojanja da to učinimo u Austriji,
Hrvatskoj i Ugarskoj, utemeljili naš samostan.
Istini
za volju, udaljeni smo sat hoda od grada na sjever prema Savi, ali to
ima i dobru stranu. Naime, Turci su lijeni, pa kada odluče da nam neka
prava ospore ili nam napakoste, blagovremeno saznamo i to preduhitrimo.
Grad, u koji odlazim samo po nužnoj potrebi, turski je, ali ima i neke
europske značajke. Unatoč Sultanovu odobrenju da kršćani ovdje zemlju
slobodno kupovati mogu, i unatoč razvijenoj trgovini, u čemu prednjači
pravoslavni ortodoks Tomo Radulović, na jedvite jade nekih 100 jutara od
narečenog Radulovića otkupismo. U prvi mah tražio je za zemljište na
desnoj obali rijeke Vrbas (sa 400 hrastovih i 400 stabala šljive) čak
tri hiljade dukata. Brate Ivane, ti poznaješ moju upornost; natezali smo
se, uz Konzulovu pomoć, do pola noći, a onda gospodin Tomo, neka mu
Svevišnji udijeli svaku milost, napokon spusti cijenu na 1400 dukata.
Moram
spomenuti i da sam, na kupljenoj zemlji, sva stabla znakom svojim
obilježio u nazočnosti Konzula i kmetova-katolika ovdašnjih: Ilije i
Nikole Bilića i Mijata Janića. (Ne zaboravi se vratiti na onih
podcrtanih 400 stabala šljiva !). Sam Bog znade kroz šta smo prolazili
začinjući na pustoj livadi samostan! Ipak, nakon rezignacije življa
ovdašnjeg (muslimana, pravoslavnih, ali neka im Bog oprosti – i
katolika) dosljedno prakticiranje devize našega Reda “Ora et labora!”
(“Moli i radi”), uzdržanost u jelu i cjelodnevna šutnja, priskrbili su
nam, Bogu hvala, i opće poštovanje ne samo prostoga puka-kmetova (bez
razlike u vjeri) nego i Vlasti službene. Sada na nas gledaju kao na
“derviše”, a to su pripadnici muhamedanskih sekli, koji uživaju velik
ugled.
Podigosmo, dakle, samostan, ali nije nam bilo
dopušteno zvoniti. Prošle godine, u proljeće AD 1872, ovdje je velika
suša zavladala. Kapi s neba mjesecima nema. Turska vlast naredbu izdade
kojom se sve konfesije (muhamedanci, kršćani i Mojsijevi) obvezuju da
svaki, prema svome obredu, molbe za kišu Svevišnjem upućuju. Vidjeh tada
priliku da Paši banjalučkom priopćim kako smo i mi, trapisti, voljni
pridružiti se i za kišu Boga moliti – ali pri tome moramo i zvoniti.
Turci
držahu kako smo pobožni “derviši” koji osobitu milost Božju uživaju.
Ukazom nam zvona rabiti dopustiše “dok kiša ne padne”. I Bog milostivi
(da li baš na naše zvono?) kišu na zemlju otposla. Istini za volju –
trapisti su se molitvama posljednji pridružili, pa tako i kod naroda,
ali i kod vlasti, zavlada uvjerenje da je baš naša zvonjava kišu
dovabila.
I Muhamedanci su, nakon toga, samostanu
dolazili, klanjali nam se i uzvikivali “Mašallah!” A to je znak
udivljenja i na turskome znači: “Kad Bog hoće (to i bude)!” Zvonismo još
dugo poslije toga, a njima to nije smetalo.
A sada da ti, brate Ivane, objasnim ono o šljivama.
Kad
sam u proljeće AD 1869. stigao u ovaj kraj, zamijetih nešto što nigdje i
nikad vidio nisam. Ovdje, naime, svi piju, što je zapravo najblaži
izraz za uživanje u rakiji, što se ogleda u cjelodnevnom napajanju tim
vražjim eliksirom. Piju Turci, piju kmetovi, piju i katolici i
pravoslavni podjednako revnosno, a vidjeh i svećenike (od sve tri vjere –
neka im Bog oprosti!) kako im nije mrsko to smeće. Svima su od rakije
lica zemljane boje, oči se jedva naziru kroz nabubrele kapke, i gotovo
da ne možeš sresti čovjeka koji ide pravo, a da ne tetura. Turci –
begovi još i nekako (oni i ne hodaju nego jašu na konjima), ali
nadničari mogu raditi najviše sat-dva, a onda se svale u jarak (ako ga
kopaju).
Ili, nakon sudaranja sa stablima koja su kanili posjeći, naprosto zamru od rakije.
Muka
je to velika jer ovdje šljive uzgajaju isključivo da bi od njih
destilirali rakiju. Pa da bar to čine na način kako se to u svijetu
radi. Ovdje su, naime, u stanju iz deset kilograma prevrelog voća izvući
dvadeset litara otrova koga niko živ i nigdje u svijetu okusio ne bi. A
ovi ga piju umjesto vode, jer kažu – od vode obole bubrezi, ispadaju
zubi, napada kostobolja.
Vidjevši tu muku i propast,
odlučim podučiti bijednike da se šljive mogu sušiti, pa u zimi,
okrepljujući i hranljivi kompot od njih praviti. Trapisti oduvijek suše
voće pa ponudili seljacima da ga kušaju. I bijahu zadivljeni. Da bih im
nekako šljive uskratio, lani sam s ostalom braćom sagradio sušionicu.
Onda sam ponudio dobru cijenu i otkupljivao to voće, punio sušnicu, a
pred prošli Božić, besplatno, raji i kmetovima, bez razlike vjere, to
sušeno voće dijelio. Vjerovao sam da će im se oči otvoriti: uzeli su
novce (a ostali bez šljiva) i onda te šljive sušene dobili. Bilo je
očekivati da će ove godine i sami početi šljive sušiti jer sam razglasio
da ću sve viškove otkupiti.
Niko sretniji od mene kada
sam prošloga oktobra i novembra zaključio da se šljiva destilira tek na
dva-tri mjesta u cijelome kraju. Jer ovi jadnici su gotovo cijeli urod
prodali za našu sušnicu. Minula je Nova godina, stigao januar, snijeg je
cijeli kraj gotovo zatrpao, tek smo put do samostana uspjeli malo
prokrčiti. A onda se moja zamisao srušila, a bolje bi bilo, neka mi
Svevišnji oprosti, da su se nebesa provalila i još jedan opći potop
nastao! Hulio sam u sebi, a sada nastavljam perom. Da skratim: jednoga
dana dolazi samostanu brojno izaslanstvo. I nose darove. Neko mlijeko,
neko kolcu, tjeraju i nekoliko ovčica, napiti li svježe ispečenih
ogromnih kruhova, i svi pjevaju (bolje je kazati – zavijaju kao vukovi)
i, dragi moj brate u Kristu Ivane – svi pijani da ne mogu pijaniji biti!
Sklopljenih
ruku zaustih se obratiti Svevišnjem, no najstariji među zabludjelima
pristupi s nakanom da mi ruku poljubi, ali se onako pijan nosom svali u
snijeg. Prignuh se da ga podignem, no on se izvali, i blaženog izraza
otpoče govoriti: “Neka Bog blagoslovi pater Vranju i sve patere, i ovaj
samostan, i sve trapiste koliko god i gdje god ih ima! Dok vi, sveti
oci, ne dođoste, mi smo, bijedni, ujesen rakiju pekli, popili bi je do
iza Božića, a onda cijelu zimu suha grla tugovali. Kad ste nas
prosvijetlili da se šljiva sušiti može, nama su se Nebesa otvorila. Neka
vam Bog da zdravlja i veselja, jer sada, i u pola zime, mi rakiju od
suhih šljiva peći moremo! I bolja je, oče duovniče, od one sirove,
jesenske. Ilija dodaj-de našem premilostivom i učevnom pater Vranji
plošku da se i on pričesti ovom blagoslovljenom mučenicom od njegovih
suhih šljiva!”
Stisnuo sam zube brale Ivane da ne bih kletvu
izustio! Pobjegoh od bezbožnika koji su, neka im Bog oprosti, u stanju
rakiju i od suhih drva napraviti! Cijeli dan i cijelu noć provedoh u
molitvi i pokori, bez mrvice kruha i kapi vode, a sve to uz flagelaciju
do krvi! Braća su molila uz mene, a neki suze zadržati nisu mogli dok
sam bičevao svoje griješno tijelo. Svevišnji mi je svjedok da ni u snu
ne pomislih kako će se moja benevolentna nakana u blasfemiju izroditi!
Na
koncu, sve što sam mogao učiniti bilo je da obznanim kako pristup
samostanu neću dopustiti nikome ko pije. Pijance nećemo ispovijedati ni
pričešćivati, niti ih crkvi pripuštati. Da je onda tek bilo jad naš
vidjeti! Mise smo nedjeljama držali u gotovo praznoj crkvi. O pričestima
neću niti pisati. Zatvorili bismo jedno oko na krštenjima, a posljednju
pomast davali smo u domovima umirućih – no tu ne možemo utjecati na
ukućane koji smrt, baš kao rođenje i krštenje, bez rakije zamisliti ne
mogu. Za utjehu, i na kraju: stanje se koncem februara počelo
popravljali.
Crkva je gotovo puna na nedjeljnoj misi.
Skrušeno mole puni pokajanja, ispovjede se i pričeste, a onda
nestrpljivo jure pred samostan, na livade, i tu počinju lokati. I muški i
ženski, bez razlike, i tako do zalaska sunca (ako ga ima).
Najradije
bih pobjegao u Afriku, u misije, no još nisam ispunio zavjet, a to je
da ovaj Samostan postane zubljom industrijskog preporoda i općeg,
gospodarskog i kulturnog napretka ovog dijela Turske. Svevišnji će se,
uz našu molitvu, pobrinuti da ovako ne ostane zauvijek. Neka te, premili
brate u Kristu Ivane, ova epistola zatekne u dobrome zdravlju.
Moli
za nas koji smo ovdje, u sumračnome kutku Balkana. Moli da nas
Svevišnji uzdrži u Vjeri, Nadi i Ljubavi da istrajemo na svome križnome
putu!
Moli i za ove nesretnike koji, osim u Boga, vjeruju još samo u rakiju…
Tvoj brat u Kristu Franjo