Borislav Đurić, odbornik iz Mrkonjić Grada, izvršni direktor Koalicije organizacija u zdravstvu u Bosni i Hercegovini i izvršni direktor u Omladinskoj organizaciji „Centar“, cijelog života se bori sa rijetkom bolesti hemofilijom, zbog koje je ostao osoba sa invaliditetom, ali to ga nije spriječilo da radi na sebi, da se bavi aktivizmom, prvo građanskim, a odnedavno i političkim.
Đurić je pozitivan primjer života, borbe za bolje sutra, primjer da se, uz veliki trud, može postići mnogo više od onog što nam je društvo predodredilo.
Borislav kaže da je hemofilija urođena bolest, zasad neizlječiva,
koja se jedino skupim i učestalim terapijama uspješno drži pod
kontrolom.
„Ključ uspjeha leži u tome da se na jedan progresivan način suočite
sa izazovima. Da se razumijemo, to nije lako postići, posebno zato što
je to proces koji se ne završava i morate se pomiriti sa tim da ćete
dobar dio života provesti po bolnicama. Život piše drame, servira nam
razne probleme na koje u tim momentima ne znamo dati adekvatan odgovor
ili na koje jednostavnone možemo uticati. Nedostatak lijekova i
neadekvatno liječenje, rat, siromaštvo, zdravstvene komplikacije...“,
priča za BUKU Đurić.
O ratu i izbjegličkim danima ne želi govoriti, jer, kako kaže, „svi mi imamo manje-više slična iskustva“.
„Svojevremeno smo morali prodati kuću da bih se ja liječio. A i u
posljednje vrijeme se dešava da se moram zaduživati ili sakupljati novac
kroz humanitarne akcije da bih imao adekvatno liječenje. Država i njene
institucije nisu sposobne da riješe nagomilane probleme u zdravstvu,
kako bi osigurale kvalitetnu zdravstvenu zaštitu svojim građanima. Često
u šali kažem ’da sam normalan, poludio bih’. No, kada šale ostavim po
strani i osvrnem se iza sebe, vidim porodicu i prijatelje, a oni su mi
glavni oslonac u svim tim borbama. Te borbe su u pojedinim momentima
bile, što naš narod kaže, na život i smrt, a sa druge strane, to mi je
pomoglo da pronađem vjeru, kako u Boga, tako i u sebe, a tu se, između
ostalog, krije ona dodatna energija i, ako ste sposobni da je pokrenete u
tim situacijama, kada mislite da više nemate snage, onda pobjeđujete
smrt“, objašnjava Đurić.
TEŠKO DO ZAPOSLENJA
Živimo u zemlji u kojoj je broj nezaposlenih ogroman, a osobama sa invaliditetom put do zaposlenja još je teži.
„Generalno je teško stanje po tom pitanju, a osobe sa invaliditetom
su u posebno teškoj situaciji. Razloga je više, no jedan od ključnih
razloga je diskriminacija. Ona počinje od javnih institucija i ogleda se
kroz odbijenice za zasnivanje radnog odnosa, premda bi javne
institucije trebalo da služe kao primjer: na kraju krajeva, one su dužne
da zaposle određeni broj osoba sa invaliditetom. A kada bi i željele to
da urade, onda nailazimo na različite barijere, od fizičkih do nekih
drugih: u većini institucija npr. ne radigestovni tumač ili ne postoji
tehnološka oprema koja je neophodna da bi efikasno radila slijepa i
slabovida lica. Situacija je loša i u obrazovnom sektoru, pošto
obrazovni sistem ne prepoznaje različite potrebe osoba sa invaliditetom, ali i oboljelih od
rijetkih ili hroničnih oboljenja, a znamo koliko je bitno obrazovanje za
sticanje stručnih znanja i vještina“, kaže Đurić.
Dodaje da jedan njegov prijatelj ima rijetku i tešku bolest (tzv.
djeca leptir), zbog koje je postao osoba sa invaliditetom.Uprkos svemu,
uspio je da ostane pozitivan i da završi pravo. Već godinama čeka
priliku da se zaposli, iako je slao zahtjeve na više strana. Za svog
prijatelja, Đurić kaže da je primjer čestitog, odgovornog i pametnog
momka i da je sramota da toliko dugo čeka na zaposlenje.
Za sebe kaže da dugi niz godina, zbog narušenog zdravlja i
nedostatka lijekova, bez kojih ne može normalno da živi i radi, nije ni
bio u mogućnosti da traži zaposlenje.
„Situacija sa nedostatkom lijekova
se stabilizovala tek 2009. godine, no ni nakon toga nisam uspio da se
zaposlim. Povremeno sam radio honorarne poslove, no veći dio tog vremena
sam volontirao radeći sa djecom i mladima, te u nastojanju da se
unaprijedi položaj ljudi koji boluju od rijetkih bolesti. To je jedno
posebno poglavlje iz moga života“, objašnjava Đurić.
SUOČAVANJE SA SMRĆU GLAVNI POKRETAČ
Borislav kaže da je veliki dio svog života proveo suočen sa smrću, te da je upravo smrt bila njegov glavni pokretač.
„Moja osnovna misao je bila imaš neizlječivu bolest, nemaš lijekove, ni novac, pa ako već
umireš,šta te sprečava da uradiš nešto zaista dobro, i za sebe, i za
druge? Tako sam počeo volontirati u Omladinskoj organizaciji ’Centar’
iz Mrkonjić Grada, koja mi je u to vrijeme jedina pružila pravu šansu.
Postao sam jedan od ključnih lidera, a ’Centar’ jedna od vodećih
organizacija u državi.Vremenom je radost koju sam pronašao uz pomoć
sjajnih ljudi zamijenila smrt na mjestu glavnog motivatora i sa ove
distance znam da je samo nebo granica“, ističe on.
Pored građanskog aktivizma, Đurić se odlučio i na političko
djelovanje, a na posljednjim izborima ostvario je odbornički mandat. On
kaže da se za odbornika kandidovao jer se umorio od toga da “o našoj
sudbini odlučuju oni koji ne znaju šta znači biti gurnut na dno” i jer je
shvatio da se mora politički angažovati kako bi mogao, bar djelimično,
onoliko koliko je u stanju, uticati na promjene.
“Vjerujem da ću biti dorastao ovom izazovu i da ću opravdati ukazano
povjerenje”, kaže Đurić, dodajući da su opštinske institucije izuzetno
važna karika kada su u pitanju građanske slobode i ljudska prava.
Što se tiče promjena u lokalnoj zajednici u kojoj živi, Đurić između
ostalog zagovara kreiranje programa liječenja u kući, kao jedne od
najvažnijih usluga za oboljele (zasnovano na istraživanjima koje je EU
sprovodila u Mrkonjić Gradu); realizaciju projekata socijalnog
preduzetništva, što je jedan od najboljih načina za smanjenje siromaštva
i da se osiguraju besplatni udžbenici i školski pribor za djecu čiji
staratelji imaju manja primanja nego što iznosi cijena potrošačke korpe u
RS.
On kaže da svi moramo upamtiti da je zdravlje osnovno ljudsko pravo,
bilo da je u pitanju rijetka bolest ili ne. Zbog nedostaka lijekova ili
visoke cijene, osobama koje boluju od rijetkih bolesti često je
uskraćeno adekvatno liječenje.
Boreći se za prava osoba koje boluju od rijetkih bolesti, Borislav je
često dolazio u sukob sa zdravstvenim sistemom Republike Srpske.
„Dešavalo se da dođem na Klinički centar i da mi jedna od doktorica
kaže: ’Eto, nema lijeka. Zbog tvog dugog jezika svi ispaštamo, ne samo
ti.’Kažem joj: ’U redu, pozvaću prijatelja iz Sarajeva da mi pozajmi
određenu količinu lijeka.’ I dok lijek putuje ka Banjaluci, ponovo dolazi
doktorica i kaže ’Imao si sreće, našli smo lijek’. U jednoj drugoj
prilici, kada sam slomio nogu i ležao na hirurgiji, prilazi mi doktor i
kaže: ’Premda se ne poznajemo, ja vrlo dobro znam ko si ti i šta sve
radiš, mi doktori smo dobro uvezani. Da sam na tvom mjestu, ja bih se
zabrinuo i zapitao hoću li dočekati jutro.’ Bilo je još nekih sličnih
situacija, no nije me to puno doticalo, jer mi je to bio dokaz da sam na
ispravnom putu“, kaže Đurić, govoreći o prijetnjama i pritiscima kojima
je izložen proteklih godina.
Život Borislava Đurića nam pokazuje kako je sve moguće, kako moramo
raditi na sebi, biti aktivni građani, a u tom slučaju, kako on kaže
„samo nebo je granica“.
Tekst nastao u saradnji sa partnerskim portalom Diskriminacija.ba
