Prošlog vikenda u Mesini (Italija) održana je dodjela nagrada na Četvrtom internacionalnom književno-umjetničkom konkursu „Ars Mea 2021“ na kojoj je bh. pjesnik Marko Bačanović osvojio prvu nagradu. Nagradu je dobio u kategoriji za internacionalne autore za pjesmu „Kadiš za Sarajevo“ u prevodu na italijanski jezik.
Pjesma „Kadiš za Sarajevo“ dio je rukopisa Bačanovićeve istoimene treće zbirke poezije u nastanku. Zbirka bi u svojoj konačnosti trebala da govori o fenomenu ljudskog zla na način da autor kroz prizmu velikih zala koja su pomračila istoriju cjelokupnog čovječanstva, pokušava utvrditi način na koji su se ista projektovala na ljudsko zlo prisutno u njegovom rodnom gradu, te proniknuti sve njegove najkrupnije i najsitnije uzročno-posljedične manifestacije.
Žiri u sastavu Prof. Domenico Venuti, Dr. Sergio Camellini, Dr. Francesca Falco, Dr. Marco Marra, Dr. Massimo Massa i Dr. Luigi Antonio Pilo okarakterisao je Bačanevićevu pjesmu kao najbolju, ispred pjesme „Ne sumnjaj!“, albanskog autora Skendera Lazaja i pjesme „Sjaj drevne zemlje“, grčkog autora Gerasimosa Pagulatosa.
„U dobro izgrađenim stihovima, sa prikladnim metaforama, uočljiva je izuzetno emotivna lirika, sa naglaskom na negaciji kognitivnih vrijednosti i poniženih ljudskih odnosa. Poeta međutim vjeruje u motus futuribili“, kazao je predsjednik žirija Prof. Domenico Venuti.
Pjesnik Bačanović za Buka magazin je izjavio da je jako zadovoljan dobitkom ove prestižne književne nagrade, jer mu mnogo znači kada emocija njegovih pjesama dopre do srca ljubitelja poezije.
”Svaka nagrada nedvojbeno jeste jako interesantan oblik naročite realizacije onoga što je čovjek osjećao kada je nešto stvarao, čak i u slučaju kada je to potpuno krivo protumačeno, o čemu mnogo suštinski ni ne možemo znati. Beskrajni su konteksti koji tako nešto određuju. No, ako je nečije djelo u nekome izazvalo bilo kakvu emociju, znači da je ipak na čudesan način uskrsnulo sa papira i da je ta misteriozna niska grafema i leksema za nekoga ipak predstavljala više od puke enigmatike. U ovom slučaju radi se o internacionalnoj nagradi za pjesmu koja nema nikakve veze sa italijanskim i sicilijanskim kontekstom, već govori o mom dalekom rodnom gradu, pri tome još prevedena na strani jezik, postavši samim tim dio nekog sasvim drugog jezičkog univerzuma, usudio bih se reći i sasvim druga pjesma. No u tome, rekao bih, i jeste magija poezije i njezine multiplikacije na milijarde uzročno-posljedičnih konotacija, gdje je svaka od njih od datog teksta u stanju da stvori vlastiti i posve originalan podtekst”, rekao je Baćanović.
On je dodao da ga zaItaliju vežu brojne misli, predodžbe i uspomene vezane za zanimljive detalje iz njegove porodične istorije.
”Tehnički gledano, ja tamo nisam bio mnogo puta i nisam stigao razviti neke vlastite uspomene, ali je sama pomisao na tu zemlju oduvijek u meni budila neku hajdemo je nazvati mediteransku prozračnost duha. Ovo je bio prvi put da sam na Siciliji, o kojoj sam znao jako mnogo iz njezine istorije vezane za različite prisutne kulture, ali vrlo malo vezano za vlastite spoznajnosti, što je i razumljivo, ali što se sada, mogu reći, za prilično kratko vrijeme provedeno na istočnoj sicilijanskoj obali u velikoj mjeri promijenilo. O tome kako se tamo živi, najbolje znaju ljudi koji tamo doista i žive, ali barem iz perspektive putnika hodočasnika, teško da sam u zadnjoj deceniji u kojoj sam zaista proputovao mnogo, naišao na tako nepatvoreno topao ljudski duh i nadasve život u svakom od svojih živih oblika, što je u potpunosti suprotno od umrtvljenosti zapadnog i beznadne sluđenosti našeg lokalnog podneblja na koju čovjek vrlo često obikne, zaboravljajući koliko je svijet zapravo otvoren i baš u svakom trenu na dohvat ruke. Putovanje je nekada u stanju umnogome osvježiti ljudska čula i prisjetiti ga na istinske vrijednosti koje je prekratak život u stanju da ponudi. S te strane nosim najdivnije uspomene sa Sicilije te ne mogu dočekati sljedeći put kada ću otići tamo i stvarati nove i još novije”, objasnio je pjesnik.
Bačanović je ove godine objavio svoju drugu zbirku pjesama ”Dvojik”, a promovisao ju je u većim gradovima BiH: Sarajevu, Banja Luci, Tuzli i Zenici.
”Nekako mi sve miriše na to da je što se moje aktuelne knjige tiče, to bilo to što se tiče promocija. Pored onih u četiri najveća bh. grada, jedan od ranih rukopisa Dvojnika je nagrađen, objavljen i promovisan u Beogradu. Za nešto šire od toga u suštini i nije potrebno više od minimalnog entuzijazma neke od kulturnih institucija bilo koje od državica i pokrajinica u kojoj se jezik knjige raspoznaje. No pitanje je da li ćemo, bar kada o bliskim generacijama govorimo, i dočekati vrijeme kada će biti važno djelo, a ne neki imaginarij o tome čiji je ko, čega je član i čega je zbir. Kada takvim okolnostima dodamo činjenicu da se radi o beskrajno taštom soju ljudi, što među samozvanim umjetnicima koji su u većini gotovo po pravilu i nalazimo, onda je teško da možete računati na bilo kakav smislen oblik saradnje sa psihičkim poremećenicima mesijanskog kompleksa. Nažalost, upravo takvi ili ipak oni vječito prepadnuti se i uspinju na toj aktuelnoj skali vrednovanja umjetnosti. Onaj kojem je bar malo stalo do vlastitog integriteta i čestitosti djela koje stvara, uglavnom će se i povući u sebi nasušan mir, veoma dalek od vašarskih pozornica, gdje i djelo i mir i autor mogu biti jedino u potpunosti dezintegrisani”, rekao je Bačanović.
On je dodao da trenutno radi nasvojoj trećoj zbirci poezije „Kadiš za Sarajevo“.
”To je nešto najemotivnije što sam do sada stvarao. Radi se, može se reći, o putopjesničkoj zbirci, gdje sam, pokušavajući proniknuti u korijene i mogućnosti realizacije ljudskog zla koje originira iz mog rodnog grada, nastojao doslovno hodočastiti najveće nekropole zla novije ljudske istorije, kakve u Poljskoj, gdje trenutno živim, barem nije teško pronaći. Izađete u šetnju i teško da ćete pronaći dvorište gdje nije strijeljano stotinu ljudi, ili šumu gdje se hiljadama nepodobnih gubi svaki trag. Mnogo je toga što je u istoriji Sarajeva, usljed odgovarajućih društveno-istorijskih okolnosti, ostalo gurnuto pod tepih, no onaj koji zna o čemu govorim i koji to podneblje poznaje u srž i koji ga neće idealizirati samo iz razloga jer je tu igrom slučaja rođen ili je tu pronašao mjesto pod rijetko izlazećim suncem, svakako će tu nezgrapnu laž osjetiti u razrijeđenom zraku te na volšeban način fantazmagorične kotline. Ne kažem da se taj grad po bilo čemu razlikuje od bilo kog drugog, vezano za sva protivslovlja što ga istorijski sačinjavaju, ali ja, koji od tamo potičem i koji sam tu proveo većinu svog života, teško da mogu pisati o drugom mjestu, iz prostog razloga što drugo mjesto organski ne osjećam i ne poznajem u dovoljnoj mjeri. Svjestan sam da će oni koji će to tako apriorno i željeti, tu knjigu shvatiti kao neko moje razračunavanje sa onim što taj grad u današnjem kontekstu predstavlja, a o čemu zaista i ne mislim ništa lijepo, ali smatram da je moja sloboda da osjećam to što radim i radim to što osjećam, a da je razotkrivanje najsurovijih istina o nekome ili nečemu zapravo jedan od najuzvišenijih oblika ljubavi. U posljednje vrijeme mnogo radim i na proznim djelima, koja su u fragmentima već tu, ali nekako još uvijek nisam sam sebe uvjerio u njihovu potpunu zrelost za dijeljenje, tako da će njihovo objavljivanje, vjerujem ipak nedugo, sačekati. Borim se i sa prepjevima svojih pjesama na strane jezike koje govorim. Makar njihovo objavjivanje bilo i potpuno neizvjesno, nekako volim biti oboružan i spreman za momenat kada ću imati dovoljno samopouzdanja i povoljnog vjetra da zaveslam u te za mene još uvijek neistražene prostore”, rekao je pjesnik na kraju razgovora.
