<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Berislav Blagojević za BUKU: Dobre priče uvijek su nam potrebne!

BUKA INTERVJU

Dobra priča je uvijek dobrodošla. Bilo je sivila i biće sivila, to je ljudski usud. Priče o dobru (ili o Dobru!), o univerzalno pozitivnim temama kao što su prijateljstvo ili ljubav su vječno potrebne.

15. oktobar 2019, 11:24

 

Banjalučki pisac Berislav Blagojević rođen je 1979. godine u Slavonskom Brodu. Odrastao je i školovao se u Brodu, Pančevu i Banjaluci. Magistar je geografskih nauka, a trenutno živi u Banjaluci i radi u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci RS.

Objavio je više knjiga poezije i proze. Sutra će u Banjaluci biti održana promocija romana za djecu i mlade Upoznajte Gagarina, najšašavijeg psa u svemiru. Promocija će se održati u NUB RS sa početkom od 18 časova.

Pred promociju sa Berislavom razgovaramo o novom romanu, kućnim ljubimcima koji su mu inspiracija, književnosti, čitanju i drugim temama.

Berislave, možeš li nam prije promocije reći nešto o Gagarinu?

Gagarin je pas koji je po mnogo čemu drugačiji od drugih. Ko je imao priliku da se više druži sa životinjama mogao je da vidi da je svaka jedinka posebna, bez obzira na neke karakteristike koje su određene pasminom ili vrstom. Doživljaji opisani u knjizi inspirisani su stvarnim psom. Kao dijete, nisam imao uslova da imam psa ili mačku, ali smo u naselju uvijek vodili brigu o životinjama. Jedna od njih bila je kuja Lajka. Tada sam mnogo čitao knjige o istraživanju vasione, pa sam joj nadjenuo ime. Bila je to moja prva pseća ljubav i maštao sam o tome da ću nekad imati psa koji će se tako zvati. Četvrt vijeka kasnije, udomili smo psa, ali s obzirom da je bio mužjak, dali smo mu ime Gagarin. Ovo je priča o njemu.

 

Ovo je knjiga za sve generacije, koliko je teško napisati priču koja je razumljiva za sve generacije? Mnogi pisci smatraju da je pisanje za djecu najteže?

Ovo je moje prvo iskustvo u pisanju literature prvenstveno namijenjene djeci i omladini. Kao što je slučaj i sa pisanjem za odrasle, ne postoje decidna pravila kako se to radi. Jedino čega sam se pridržavao jesu sljedeće smjernice: čitaoca ne treba podcijeniti, prilagoditi jezik i stil i ne biti dosadan. I naravno, učiniti sam proces pisanja zabavnim. Iskreno, nakon ranijih „teških“ tema kojima sam se bavio u knjigama, pisanje o Gagarinovim avanturama bilo je veoma opuštajuće i zabavno. Pretpostavljam da se to osjeti i da je zbog toga čitalačko iskustvo svih generacija čitalaca, barem za sada, pozitivno.

Koliko su nam u današnje vrijeme važne one univerzalne dobre priče, da nam daju malo boje u sivilu u kojem živimo?

Dobra priča je uvijek dobrodošla. Bilo je sivila i biće sivila, to je ljudski usud. Priče o dobru (ili o Dobru!), o univerzalno pozitivnim temama kao što su prijateljstvo ili ljubav su vječno potrebne. Valjda su zato i prisutne oduvijek. Naš zadatak je da prepoznamo takve priče, da ih reprodukujemo, slušamo, prepričavamo, slijedimo, usvajamo. Na taj način i mi postajemo svojevrsni odašiljači dobrote.

Koje priče, knjige ti voliš, kojim se iznova vraćaš? Koje knjige ti daju inspiraciju?

Ima ih mnogo i veoma su raznolike po žanru i epohama. Isticao sam to mnogo puta do sada: knjigama Voje Čolanovića se često vraćam i smatram da je njegovo djelo, bez obzira na nagrade kojima je ovjenčano, i dalje nedovoljno rastumačeno i vrednovano. „Molske akorde“ i „Ćutanja iz gore“ Mirka Demića pročitao sam više puta i znam da ću ih ponovo čitati. Sabatovi eseji, izuzetno lucidne i duhovite knjige Aleksandra Genisa, pjesme Vaska Pope ili Predraga Bojića, Harmsove priče, Milankovićeva „Kroz vasionu i vekove“, neka djela iz naučnofantastične književnosti (edicija Kentaur) kao što je Zamjatinov roman „Mi“... Zaista ima mnogo knjiga koje su mi drage i koje mi uvijek pružaju i zadovoljstvo čitanja i inspiraciju za stvaranje.

Knjiga je nastala prije svega zbog tvoje ljubavi prema životinjama. Koliko su životinje uljepšale tvoje djetinjstvo i tvoj život uopšte?

Kao dijete imao sam nemušte ljubimce – ribice i kornjače. Akvarijum sam znao posmatrati satima, to su bili čudesni trenuci, naročito uveče kad prostorija ostane u mraku i gori samo svjetlo iznad vode. Međutim, potpuno novo iskustvo uslijedilo je mnogo godina kasnije kad su se u naš život ušunjali pas i mačke. Imati takve ljubimce je velika odgovornost, ali i velika radost. Kroz odnos s njima i posmatrajući njihove međusobne odnose učim o sebi i o nama. Moglo bi se reći da je sve to škola, ali ogoljena, jednostavna škola, lišena teorija, klasifikacija, filozofiranja u onom pogrdnom smislu.
Vezanost čovjeka i psa je neraskidiva, tome i svjedoči čuvena izreka da je pas čovjekov najbolji prijatelj. Šta su tvoji kućni ljumci tebe naučile?
Između ostalog, naučili su me dodatnoj strpljivosti, odgovornosti, nježnosti. Toga nikada dosta, zapravo, kad bi toga bilo više, mislim da bi svijet bio mnogo bolji.

U današnje vrijeme koje je puno knjiga, raznih medija, kiša, šunda i skandala koliko je važno vratiti se knjigama, čitanju, čini mi se da sve više zaboravljamo čitati?

Čitanje je svakodnevni dio mog života. I uprkos obavezama svaki dan barem pola sata provedem čitajući. Namjerno izbjegavam da kažem „odvajam vrijeme za čitanje“, jer to bi bilo pogrešno i misliti i reći. Vrijeme se „odvaja“ od nekih drugih aktivnosti, na primjer, buljenja u raznorazne ekrane. Mislim da nije tačno da se nema vremena, već je stvar u tome što ljudi preferiraju lakše izbore, vole da idu niz maticu. Čitanje, ono pravo dubinsko čitanje po pravilu nije jednostavno. Ali su benefiti mnogostruki i zato vrijedi čitati. Najkraće rečeno, čitanje nas čini boljim, trodimenzionalnim ličnostima.

Razmišljamo li o tome kakav svijet ostavljamo mladima? Koliko uopšte brinemo o budućim generacijama?

Ovo je vrlo složeno pitanje i teško je dati kratak i jednoznačan odgovor. Ipak, čini mi se da ne razmišljamo ili barem ne dovoljno. I na lokalnom i na globalnom planu na djelu su procesi koji hrane brojne prohtjeve sadašnjosti na uštrb budućnosti.

Položaj književnika u Banjaluci, u književnosti si dugo, smatraš li da se položaj pisaca kod nas mijenja i na koji način?

Pomaci su mali, ali čini mi se da ih ipak ima. Međutim, to je i dalje prije svega individualna stvar pisca. Još je nedovoljna organizovanost i institucionalna podrška.

Zadnji put kad smo razovarali rekao si mi da nemaš nade da ćeš u RS moći živjeti od pisanja ili nauke, to je bio razgovor u aprili 2017. godine, da li se do sada nešto promijenilo?

Neočekivana promjena dogodila se nekoliko mjeseci nakon našeg razgovora. Od tada radim u biblioteci. Srećan sam, ne samo zbog toga što sam okružen knjigama, već zato što vjerujem da sada imam više prilike da učinim dobre i korisne stvari u širem smislu.