<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Beker: Svi smo mi djeca izbjeglica

Ispovijest

Novakov trener otvoreno o svom odrastanju, poreklu, životu, uspesima i neuspesima...

08. mart 2016, 12:00

Zanima vas kako sam dobio ime Boris? Pa, dala mi ga je majka. U Nemačkoj je običaj da vam majka daje ime kad se rodite...", rekao je legendarni nemački teniser, i okrenuo pogled kroz prozor automobila kojim se vozio kroz Beograd.

Kiša je sipala tog 25. septembra, a crni kombi se sporo provlačio kroz gužvu pretrpanih ulica. Crveno svetlo na semaforu se uključilo tačno kod autobuske stanice u Karađorđevoj. U parku sa desne strane načičkani šatori; stišnjeni ispod krošnji drveća dok čekaju na obrok ljudi i deca kisnu, skupljeni sa svih strana u potrazi za nečim boljim, u begu od rata i svih strahota, na putu ka očekivanom miru.

Beker ih je gledao pola minuta. Reči su same krenule.

„Ja sam sin izbeglice. Moja majka, koju sam maločas pomenuo, potiče iz bivše Čehoslovačke. Ona je bila u jednom od tih vozova posle Drugog svetskog rata. Saosećam sa ovim ljudima. Razumem kroz šta prolaze, jer je moja majka prolazila kroz slične stvari. Ona je takođe spavala u šatorima."

Šake su mu bile stegnute dok je ovo govorio.

„Ljudi ne znaju te detalje iz mog života, i nije mi lako o tome da pričam. Ali jasno je da moramo da pronađemo rešenje za sve ove ljude, a vi Srbi bi trebalo da ste ponosni što je vaša vlada dozvolila migrantima da prođu kroz Srbiju i da pronađu svoje mesto, jer smo svi mi sinovi i ćerke izbeglica. Nekad to zaboravljamo."

Prošlo je 25 godina otkako je Boris Beker poslednji put bio u Beogradu u odnosu na to veče. Mnogo toga se promenilo, komentarisao je Nemac, nekako više za sebe... Automobil se zaustavio ispred Jugoslovenskog dramskog pozorišta, malo pre 19 časova. Više od 700 ljudi čekalo je početak Borisovog predavanja, u holu velike slike ovog slavnog sportiste. Fondacija Novak Đoković organizovala je susret sa studentima i drugim gostima, kako bi Beker podelio brojne detalje iz svoje bogate karijere, života, i time inspirisao i pokrenuo mlade ljude da ispune svoje potencijale, da otkriju svoje talente, da se bore za sebe, da veruju, da uspeju.

Praćen muzikom Carmina Burana, i ogromnim aplauzom, Beker je izašao na binu. Dočekali su ga domaćini večeri, Jelena i Novak Đoković. Razgovor je uskoro počeo, tema je bilo zaista mnogo, a publika je upijala svaku reč čuvenog šampiona. Boris je počeo od prvih uspomena iz detinjstva, pokušao je da dočara kako je bilo odrastati u Lajmenu, malom gradu u Zapadnoj Nemačkoj, prisećao se tog perioda kada se stvara kalup naših karaktera, koji godinama kasnije samo oblikujemo i doterujemo.

„Lajmen je mali grad. Ima oko 10.000 stanovnika. Imao sam dečačku sobu i postere ljudi kojima sam se divio, baš kao i mnogi drugi. Moj sportski heroj u to vreme bio je Bjern Borg. Govorio sam sebi da jednog dana želim da postanem isto tako uspešan u tenisu. Moj košarkaški heroj je bio Majkl Džordan. Nisam jedini koji voli tog čoveka, pretpostavljam", nasmejao se Beker.

Boris je naglasio da je imao sreće što je odrastao u Zapadnoj Nemačkoj, gde je imao odlične uslove za treninge.

„Kao deca mogli smo da se bavimo svim mogućim sportovima. Imali smo izbor, slobodu, mogli smo da radimo šta smo hteli. Moji roditelji su bili vredni ljudi, moja sestra je četiri godine starija od mene, svi smo uživali uz sport. Kada sam prvi put uzeo reket, imao sam tri godine. Ali igrao sam i fudbal, košarku, vežbao plivanje i drugo. Moji roditelji nisu bili toliko zagriženi za tenis, nisu me forsirali da budem profesionalni igrač, što mnogi roditelji danas, nažalost, rade."

Ključni detalj za njegove kasnije teniske uspehe desio se kad je Beker imao svega šest godina.

„Tad sam upoznao možda i najvažnijeg trenera u svom životu, Borisa Breskvara iz Slovenije. Primetio me je i ozbiljnije uputio ka tenisu. Srećom, moj otac je gradio teniski klub gde smo trenirali. Boris me je primetio, bio sam pomalo ‚blesav' na terenu, nikad nisam voleo da gubim. Uočio je neke kvalitete i pitao me da pređem da treniram profesionalno, i dok nisam napustio kuću sa 15 godina, bio je moj glavni mentor. Naučio me je kako da serviram, praktično svim stvarima koje danas znam. Veoma sam zahvalan tom drugom Borisu na svemu. Važno je ne zaboravljati početke. Jer da biste znali kuda idete, važno je da znate odakle dolazite."

Prve uspomene na reket i lopticu vezane su za uspehe.

„Sećam se da sam osvojio prvi juniorski turnir sa šest godina. Tada sam trenirao i fudbal, sportovi su mi dobro išli. Bio sam među najboljima u timu. Voleo sam da se takmičim. Sa devet sam ušao u programe nacionalnog juniorskog tima. Nisam možda imao najbolju tehniku, niti sam bio najbrži, ali sam ređao pobede. Posle određenog vremena krenuli su i loši rezultati. Nisam bio dobar u jednom periodu. Ispao sam čak iz tima, što me je mnogo razočaralo. Ostao sam u Lajmenu, trenirao jače nego ikada, i počeo sam da pobeđujem više nego ikada. Kad sam napunio 12 godina, ljudi iz federacije više nisu imali izbora. I dalje sam bio spor, tehnički ne na onom nivou koji se od mene očekivao, ali sam i dalje dobijao te najvažnije poene i dobijao. Uostalom, to je i bitno u tenisu."

Školu je završavao sa uspehom jer su mu roditelji uvek govorili da je obrazovanje veoma važno.

„Išao sam u školu, ali ne pamtim mnogo toga iz školskih dana. Bio sam dobar u matematici, umeo sam dobro da računam. Voleo sam i geografiju, zamišljao sam kako ću jednog dana dosta da putujem. Ali nemojte da me pitate o fizici, hemiji, prirodnim naukama. Kad sam bio u školi, radio sam šta je trebalo da radim, nije mi bilo previše teško. Ipak, uvek sam bio vezan za sport."

Sve se kod Bekera dešavalo prilično brzo, još od dana dečaštva.

„Nije bilo previše vremena za snove. Bio sam prvak Nemačke, a već sa 14-15 godina sam dobio najboljeg menadžera u to vreme. Mak Mekormak i Jon Cirjak, koji su dolazili kod mog oca kući, pokušavali su da me pridobiju. Lajmen je udaljen 45 minuta od frankfurtskog aerodroma, nije kratak put, morate prvo avionom, pa automobilom. Mekormak je bio najveća menadžerska zvezda u to vreme, predstavljao je kompaniju IMG. Došao je kod mog oca, dugo su ručali, i tada je pitao koliku cifru da napiše na čeku. Moj otac mu je onda pokazao gde su vrata, rekavši: ‚Sin mi nije na prodaju.' Sledeći je došao Cirjak, nedelju dana kasnije. Bio je pametniji, tražio je susret sa mojom majkom. Mama mi je bila poznata po vrhunskom kuvanju, što je on znao da pohvali. Pojeo je obrok, popio dva piva, lepo ćaskao sa mamom. Rekao je da ima sina istih godina kao i ja, i da će me gledati kao svog sina. Nije bio Amerikanac već Rumun, predstavljao je drugačije vrednosti, rukovali su se i nisu potpisali nikakav ugovor. To je bio početak desetogodišnjeg prijateljstva sa velikim čovekom iz Bukurešta. Naučio me je mnogim stvarima, o tenisu. Napustio sam kuću i školu sa petnaest i po godina, i tad sam počeo da sanjam. Ispred mene su bili Viljas, Nastase, Lekont. Činjenica da sam se našao u situaciji da treniram sa takvim asovima naterala me je da sanjam, da budem dobar kao i oni. Osvojio sam Vimbldon tri godine kasnije i ubrzao ceo proces."

Sa 17 godina Beker je osvojio Vimbldon i tako postao najmlađi prvak tog prestižnog turnira u istoriji. Niko nije uspeo da ga prestigne u tome ni tri decenije kasnije.

„Sve ima dve strane. Jedan od ciljeva koje sam imao bio je da izađem da igram meč na Centralnom terenu Vimbldona. Sa 16 sam igrao kvalifikacije za taj turnir, stigao sam do trećeg kola i polomio sam članak. To je isti članak koji mi je sada povređen, a dogodilo se pre 30 godina. Mogu to da nazovem svojom Ahilovom tetivom. Morali su da me iznesu na nosilima tog dana, ali sam ipak stigao na Centralni teren. Naredne sezone bio sam bolje plasiran, među 30 na svetu, igrao sam pripremni turnir na Kvinsu, govorio sam sebi da ove godine imam šanse da pobeđujem. Nazivali su me autsajderom, znali su da imam jak servis i moćnu igru. Desilo se da su dvojica igrača koji nisu bili nosioci igrali prvog dana na Centralnom terenu, što se nije često dešavalo. U prvoj rundi sam igrao sa Amerikancem Fisterom. Obojica smo bili uzbuđeni. Već sam time ostvario jedan od snova. Naravno, izgubio sam prvi set. Drugi set je srećom bio prekinut zbog kiše, pa smo nastavili sutradan. U utorak sam bio opušteniji, bolje sam se koncentrisao i išao sam ka pobedi. Bio je to moj drugi dan na Centralnom terenu, što je samo po sebi bilo razlog za radost."

Dobra stvar kad ste tinejdžer je što živite u momentu, u sadašnjosti, ne mislite na sutra, poručio je Beker.

„U to vreme nije bilo interneta, društvenih mreža, niste mogli mnogo da čitate o tome koliko ste dobri ili loši. Moj engleski je bio veoma loš tada, pa sam u Telegrafu i Tajmsu gledao samo fotografije. Bilo mi je lako da živim zaštićen od komentara, od spoljašnjih uticaja. Moj menadžer i trener su uradili odličan posao na tom planu, štiteći me. Držali smo se iste rutine svakog dana, istog sistema treninga, dužine, i verujem u značaj rutine čak i danas. Jedna stvar je išla za drugom, stigao sam do polufinala, pa do finala. Ali i dalje nisam bio budan. Sve me je to nekako nosilo. I dalje sam sanjao, misleći kako je to još jedan od običnih turnira. Odjednom, servirao sam za meč, za titulu prvaka Vimbldona. Tada sam prvi put postao nervozan, svestan značaja situacije. U pauzi između gemova sedeo sam na klupi, ruke su mi se tresle. Taman jedna ruka krene da se smiruje, a druga počinje da se trese. Imao sam 40:15, i na tom servisu napravio sam duplu grešku, naravno. Počeo sam da se molim Bogu, tražio sam da mi da par prvih servi, jer ne znam šta da radim sa loptama kad odu na stranu dok ih bacam pre servisa. Daj mi, Bože, još jednu, molim te, govorio sam u sebi. Molba mi je bila uslišena. Pogodio sam, dobio meč. Tog trenutka sam shvatio da mi se život promenio, instinktivno."

Aplauz je bio ogroman, publika je stajala, ljudi su mi mahali iz svečane lože, bio je tu predsednik Nemačke koji ranije nikad nije bio na tenisu, članovi kraljevske porodice...

„Bili su to dirljivi trenuci za mene. Dok sam išao kasnije ka svlačionici, publika me je gledala čudno, kao da sam duh, neki Marsovac. Nikad ranije nisu videli da jedan tako mlad momak osvaja Vimbldon. Tad sam osetio da mi je život drugačiji. Usledila je i konferencija za novinare. Danas neki igrači pričaju na nekoliko jezika, i to je normalno, ali ja sam znao samo nemački. Uprkos tome, svi su želeli da razgovaraju sa mnom. Koristio sam tih 25 reči engleskog što sam naučio, računajući i bekhend i forhend, i nekako sam to završio. Onda me je Jon Cirjak odveo u Monte Karlo, i tokom sedam dana mi je pokazao kako mi se promenio život. Rekao mi je da sam od tog momenta jedan od najpoznatijih sportista na svetu i da svaki moj potez nosi neke posledice. Dobio sam veliku odgovornost. Bio sam previše mlad za noćne klubove, ali sam se opet ušunjao u neki od njih. Osetio sam tu drugu stranu. Izgubite privatni život, ali morate da pazite da ne izgubite sebe u svemu tome. Ono što ste vi. I dalje bi trebalo da radite ono što želite, u razumnoj meri. Moja ljubav prema tenisu bila je previše jaka, tako da sam se najbolje i najlepše osećao dok sam bio na terenu."

Boris je osvojio 49 turnira u singlu, 15 u dublu, bio je prvi igrač sveta, uzeo je šest grend slem titula (od čega tri Vimbldona), imao je više nego blistavu karijeru. Na pitanje o tome kako bi ocenio rezultate koje je ostvario dok je bio igrač, na skali od pet do deset, Beker se zamislio. Iz publike su stizali razni odgovori. Jedan momak iz prvog reda je glasno poručio: „Jedanaest!" Ipak, iako ga je to nasmejalo, on je u ocenjivanju bio umereniji.

„Gledajući unazad niste zadovoljni. Osvojio sam tri Vimbldona, ali sam izgubio dva finala. Gledajući unazad uvek želite da uradite nešto više. Moram da priznam da nisam bio baš najtalentovaniji igrač, bio sam snažan, ali imao sam i jaku volju, izražen takmičarski duh, pa ipak sam morao da se izborim za svaki poen. Divim se Novakovoj fizičkoj spremnosti, načinu na koji se kreće. Da sam imao 25 odsto više fleksibilnosti, osvojio bih mnogo više turnira. Ali nisam. Svaki meč je počinjao dosta sporo, bekhend mi nije bio savršen, morao sam mentalno i fizički dosta da radim da bih prevazišao te prepreke. Verujte mi, probao sam sve. Nije to zato što sam bio nervozan ili što se nisam trudio, već zato što je bilo boljih od mene u to vreme. To nekad morate da priznate i prihvatite."

Od stvari koje bi promenio u karijeri, da je imao čarobni štapić, Beker je naveo jednu „bolnu tačku".

„Pomenuo bih finale Monte Karla 1995. godine. Vodio sam protiv Tomasa Mustera, 2:0 u setovima, 6:4, 7:5, i imao sam dve meč lopte u četvrtom setu. Izgubio sam. Bog zna zašto nisam uspeo da dođem do trofeja na zemlji. Možda je to bio neki znak odozgo da sam imao limite. Pobede na svim podlogama bi mi možda oduzele osećaj realnosti, možda bih izgubio tlo pod nogama, skromnost. Ipak, da budem iskren, voleo bih da sam osvojio titulu na šljaci, verujte mi. Ali ta podloga nije odgovarala mom stilu igre. Kad god sam izlazio napred, ka mreži, rival je već slao pasing šot kojim me je probijao. Morao sam da prikrivam poteze, da igram drop šotove, kik udarce. Čudno, ali odrastao sam na šljaci, u Nemačkoj u to vreme nismo imali tvrde podloge. Šest meseci smo igrali na šljaci, toliko je trajala sezona napolju, i onda smo se selili u dvoranu. Uprkos tome, uvek sam bolje igrao na bržim podlogama."

Nemac je osvojio i dve titule u Dejvis kupu, 1988. i 1989. godine. Bogatoj kolekciji pridružio je i zlatnu olimpijsku medalju, u dublu, do koje je došao u tandemu sa Mihaelom Štihom 1992. godine. Zanimljivo, ali u to vreme uopšte nije ni razgovarao sa Štihom, usled velikog rivaliteta i ne baš najboljih međusobnih odnosa. Van terena se, dakle, nisu ni sretali, ali su na terenu bili nepobediva mašina.

„Veoma sam ponosan što sam predstavljao svoju zemlju u Dejvis kupu. Izabrao me je u tim čuveni trener Nikola Pilić. U reprezentaciju sam ušao 1985. godine, imao sam 17 godina u tom prvom meču. To sam doživeo kao veliku priliku za sebe, da se pokažem. Kvalifikovao sam se četiri puta za Olimpijske igre, ali sam se tri puta povredio. Jedini put kad sam mogao da igram bilo je u Barseloni, 1992. godine. Nažalost, turnir je bio na šljaci. Igrao sam dublove. Jedan od mojih najvećih rivala u to vreme bio je Mihael Štih. Nismo pričali u to vreme. Nismo delovali kao tim, što je vrlo važno na takvim takmičenjima. Ipak, prolazili smo iz kola u kolo. U polufinalu smo se sreli sa Špancima Sančezom i Kazalom, najboljim dubl timom na svetu u to vreme. Bili su veliki favoriti. Ne znam da li je bilo do mene ili njega, ali noć pre tog susreta seli smo i progovorili. Znali smo da moramo da komuniciramo da bismo pobedili te momke. Ne moramo da se volimo, ali je potrebno da se poštujemo i da igramo kao tim. Tako je i bilo. Odigrali smo najbolji meč u životu, dobili u pet setova i počeli da se lepo slažemo, da pričamo jedan sa drugim. Ušli smo u finale, igrali smo ga protiv dvojice momaka iz Južne Afrike, Fereire i Novola, i pobedili smo i njih! Organizovao sam lepu večeru u Barseloni, pola nemačkih sportista je došlo, ali pogađate ko nije došao? Mihael Štih. Pravo iz svlačionice, u trenerci, otišao je na aerodrom, i nismo proslavili taj veliki uspeh. Pre par nedelja bio sam u Hamburgu, prišao mi je i rekao: ‚Borise, sećaš li se da nismo proslavili zlato iz Barselone?' Procedio sam: ‚Da, stvarno bez veze.' On je pun entuzijazma dodao: ‚Pa, moramo to da uradimo!' Rekao sam: ‚Apsolutno, moramo.' Prošlo je šest nedelja, još se nismo čuli. Mislim da nikad nećemo biti najbolji drugari, ali da ćemo morati da odemo na tu večeru pre nego što umremo."

Jedini pritisak koji osećate dok ste mladi jeste ono što sami sebi namećete. Ali to shvatite tek kasnije, pričao je Beker.

„Kad sam sa 17 godina osvojio Vimbldon, osetio sam kao da sam se popeo na Mont Everest. Pritisak koji je bio na meni narednih godina bio je nestvaran, nije mogao da se podnese. Oduzeo mi je faktor zabave koji sam dobijao iz tenisa. Sve se svodilo na pobede. Shvatio sam da je potrebno i da uživam da bih mogao da imam dugačku karijeru. Naravno da želim da pobedim kad izađem na teren, ali prija mi i ta atmosfera u svlačionici, ćaskanje sa kolegama, boravak u plejers laundžu. Ti detalji su mi bili podjednako važni kao i meč-poen na nekom turniru. Doduše, možda sam u jednom periodu zapostavio važnost treninga, i to u procesu dok sam još sazrevao kao mlad čovek. Ne možete da budete kao mašina, iz godine u godinu, morate da uzmete tajm-aut, da pratite i druga interesovanja u životu."

Kad je pričao o „drugim interesovanjima", tu je mislio na sve ono što vole mladi ljudi, provod, izlaske, druženja, devojke.

„Imao sam 19-20 godina i zaista sam u tome uživao. Tad nije bilo društvenih mreža, i šta se dešavalo uveče, ostajalo je tamo. Bilo je dobro. Nikog nisam pitao za novac, imao sam svoje pare. Vozio sam automobil, živeo sam u Monte Karlu, roditelji su mi verovali. Osvajao sam turnire, bio sam u prvih četiri ili pet na svetu, ali fokus mi nije bio samo na tenisu. Sve dok nisam počeo da gubim nekoliko finala. Moj povratak je usledio 1989. godine i do 1992. bio mi je najbolji period. Imao sam 22-23 godine i zaista sam razumeo to da mi tenis daje sve ono o čemu sam maštao. Davao mi je slobodu, nisam morao ni od koga ništa da tražim. Jedino što mi je trebalo to je bio reket, par loptica i ja sam bio spreman da uradim sve ostalo. Osetio sam snažan izliv moći zbog svega toga, počeo sam da treniram jače nego ikada pre, bio sam vrhunski profesionalac. Treba vam dokaz da je to pravi put."

Taj pravi put je za Bekera bilo osvajanje Vimbldona 1989. godine.

„Da, bio je to moj proboj. Uzeo sam još par slemova, postao prvi igrač sveta. Tada sam osvojio najviše titula za kratko vreme. Opet, sa 23-24 godine, sećam se da sam sedeo pred finale Vimbldona 1991, koje je trebalo da igram protiv mog velikog prijatelja Mihaela Štiha. On je dobio Edberga u polufinalu, čime sam ja postao broj jedan, bez obzira na ishod u finalu. Renking je naša Biblija, svakog ponedeljka gledamo kako smo plasirani. Računao sam da ako uzmem svoj četvrti Vimbldon do 24. godine, a moj idol je bio Borg koji se penzionisao sa 25, mogu i ja da odem u penziju. Osetio sam da sam ostvario sve. Počeo sam da plačem. Nisam znao zašto plačem. Sedeo sam na tremu kuće u Vimbldonu koju sam iznajmio. Shvatio sam da me rastužuje pomisao da ću završiti nešto što toliko mnogo volim. To je uticalo i na meč, bio je to jedan od najgorih duela koje sam odigrao. Nekako mi je laknulo kada sam izgubio, jer da sam pobedio, bio bi to kraj. Bila bi to greška. Takav sam, crno je ili belo. Kad donesem odluku, držim je se. Toliko sam bio pod pritiskom da nisam znao više kako da funkcionišem. Pustio sam da mi odlutaju misli, sledećih godinu i po dana upoznao sam svoju suprugu, shvatio sam da je potrebno da se u tom periodu koncentrišem na svoju dušu, umesto samo na tenis. Ipak, to i dalje nije bilo dovoljno, da budem peti ili šesti na svetu. Onda sam se vratio u tenis, bilo je to kad mi se prvi sin rodio, u januaru 1994. godine. Hteo sam da mu pokažem da njegov tata nije gubitnik, već pobednik."

To je Beker i učinio.

„Počeo sam opet da dobijam. Uzeo sam grend slem 1996, imao sam tad 29 godina. Našao sam i balans u privatnom životu u to vreme. Borio sam se na terenu, a kod kuće sam bio u svom domu, zaštićen od svega. Kad sam napunio 30 godina, osetio sam da je došlo vreme da kažem zbogom profesionalnoj karijeri. Uradio sam sve što sam želeo u tenisu, ovaj sport mi je pružio toliko toga..."

Beker je danas uspešan trener. Vodi brigu o Novaku Đokoviću i zajedno sa celim timom pomaže mu da dominira belim sportom.

„Tajna uspeha je u odlučnosti. U nasleđu. Potrebno je da vremenom preskočite razne prepreke, što nije uvek lako. U tim prelomnim momentima u meču, u finalu US opena ili Vimbldona, potrebno je setiti se da morate da se borite, da prevaziđete sve. Da kad 25.000 Njujorčana vrišti prema vama, pretvorite to u energiju koja vas diže. Kad je najteže, usred bitke, on se seti da je on Novak iz Srbije, i to je ono što ga čini snažnim. On je svestan svog porekla, što je važno. Morate da znate odakle dolazite, da biste znali kuda idete."

Beker se pored trenerskog posla danas bavi i biznisom.

„Konkretno, reč je o nekretninama. Volim da investiram novac u tu sferu, u posao, u ljude. Radim i sa berzom, koja je fascinantna stvar, ali ne baš laka da se razume. Nije mi bilo lako u početku da shvatim da mi 28-godišnji broker objašnjava zašto padaju ili skaču akcije, kad ni sam nije razumeo razloge. Učio sam o tome, čitao knjige, i ušao u svet finansija. Ipak, sve se svodi na odnose sa ljudima da biste uspeli u poslu. Morate da ih poznajete, da im verujete, a neophodno je vreme da se izgradi taj odnos poverenja. Ključ je u komunikaciji, pa je važno i da govorite strane jezike kako biste se razumeli sa drugima. Bitan faktor je i da ste otvorenog uma, da ste spremni da naučite, da se usavršavate. Živimo u zanimljivo vreme, kada vam je dosta toga nadohvat ruke zbog interneta. U tim globalnim odnosima smatram da je Srbija tržište koje raste, jer se sve razvija. Gladni ste uspeha, želite da budete bolji. Ne samo kao pojedinci već i kao društvo. Doprinos tom razvoju daje i Fondacija Novak Đoković koja ulaže u decu, u mlade, i daje im šansu da sanjaju."

Boris dosta pažnje posvećuje vaspitanju svoje dece, a osvrnuo se na odnos sa sinovima.

„Najstariji sin je išao u školu u Majamiju i bio je veoma talentovan za košarku, što je moj drugi omiljeni sport. Pošto sam uvek bio nedovoljno visok i prilično spor, nisam mogao da se ostvarim u košarci. Ali pomislio sam kako bi to mogao moj sin da uradi. Već sam zamišljao kako jedan Beker igra NBA ligu. Bio je to jedan od mojih snova. Bilo mu je 16 godina. Ušao je u reprezentaciju Nemačke u to vreme. Skautirali su ga jer su videli da ima izuzetan potencijal, i pitali su ga da napusti školu u Americi i pređe u Frankfurt. Kad su ga pozvali, tražio je da sednemo i porazgovaramo. Rekao mi je: ‚Tata, ja te mnogo volim. Ali tvoj san o tome da postanem veliki košarkaš je tvoj, a ne moj. Ja više volim muziku.' Rekao sam: ‚Šta?!' Podsetio me je na to šta sam dobio od svojih roditelja kad mi je bilo 15 godina. Bila je to mogućnost da radim ono što volim, da igram tenis. On je tražio to isto, da mu dozvolim da se bavi muzikom, jer je to njegov izbor. Diplomirao je, formirao je bend ‚The Bakery', putuje, ima svirke, napravio je i prvi album. Zarađuje sam, uspešan je, ima budućnost. Biraj ono što voliš. To je moja poruka. Izbori se za slobodu izbora, budi odgovoran prema sebi i drugima, i živi svoj život. Budi ono što jesi", zaključio je Beker.

Nedeljnik