Promocija nove zbirke pjesama književnika iz Banjaluke Ranka Pavlovića pod nazivom “Vinski soneti” biće održana je u srijedu, 24. aprila, u Vijećnici Kulturnog centra Banski dvor u organizaciji Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ”.
Književnik Ranko Pavlović piše priče, pripovijetke, romane, poeziju i dramske tekstove za djecu i odrasle. Rođen je za vrijeme Drugog svjetskog rata u Šnjegotini Gornjoj kod Teslića. U rodnom mjestu je zavšio osnovnu, a Učiteljsku školu u Banjaluci. Kratko vrijeme je radio kao prosvjetni radnik, a zatim se bavio novinarstvom.
Radio je kao novinar i urednik u sarajevskom “Oslobođenju”, a zatim je bio direktor novinsko-izdavačke djelatnosti, te direktor i glavni i odgovorni urednik izdavačke djelatnosti u “Glasu srpskom”. Živi i radi u Banjaluci. Objavio je osamnaest zbirki pjesama, sedamnaest zbirki pripovijedaka, pet romana, dvije zbirke eseja, knjigu književnih kritika i deset radio-drama za odrasle, zatim osamnaest zbirki priča za djecu, šest zbirki pjesama za najmlađe, dva romana za mlade, desetak igranih i objavljenih tekstova za dječja pozorišta i petnaestak radio-igara za djecu. Zavod za udžbenike u Istočnom Sarajevu objavio je njegova Izabrana djela.
Zastupljen u čitankama, lektiri i mnogim antologijama. Njegove pjesme i pripovijetke prevođene su na italijanski, poljski, mađarski, engleski, rumunski, njemački, holandski, švedski, ruski i druge jezike.
Sa Pavlovićem za BUKU razgovaramo o književnosti, životu pisaca kod nas, odlasku mladih sa ovih prostora i drugim temama.
Imajući u vidu da ste dugo u svijetu književnosti na početku bih Vas pitala – šta je Vama književnost?
Nešto bez čega se ne može. To govorim i kao pisac i kao čitalac. Imam toliko ideja, misli, poruka koje želim saopštiti. Slikati ili komponovati, na primjer, ne znam i preostaje mi da to riječju saopštavam. A kao čitalac, pitam se koliko bi mi život bio siromašniji da se ne družim s Knjigom (da, namjerno je napisano veliko pčetno slovo)?!
Šta znači biti književnik kod nas, može li se živjeti od tog poziva?
Za književnost se može živjeti, od nje nikako, ukoliko niste izuzetno popularan i visokotiražan pisac. Puna su nam usta kritika prethodnog istema, u kome je, istina, bilo dosta nelogičnih stvari, ali tada je, na primjer, pisac za kraći roman (deset autorskih tabaka, oko 160 stranica) obavezno dobijao NAJMANJE deset prosječnih plata u BiH u protekloj godini. Danas se iz budžetskih sredstava namijenjenih za kulturu (a ona se za kulturu izdvajaju na kašičicu) kao podsticaj za objavljivanje nove knjige izdvaja jedva toliko da bi to moglo biti dovoljno za njenu promociju. Autorske honorare piscu i recenzentima niko i ne spominje, plate uredniku i drugim zaposlenim u izdavačkim kućama (ako takvih danas uopšte ima izuzev onih koje su oslonjene na budžet i okrenute namjenskim potrebama) takođe.
Koliko su u našem društvu cijenjeni književnici i njihov rad?
Činjenica da Udruženje književnika Republike Srpske, za razliku, na primjer, od Udruženja potrošača ili radio-amatera, nije dobilo status udruženja od posebnog društvenog interesa, najbolji jeodgovor na ovo Vaše pitanje.
Današnje društvo je društvo brzih informacija, skandala, rijaliti emisija i sličnih pojava. Koliko je upravo danas važno zastati, promisliti, pročitati?
Više nego ranije, kada nismo bili tako napadno bombardovani šundom. Predlagao sam da bar na Svjetski dan knjige ili na Svjetski dan poezije dnevnici naših televizijskih i radio-stanica počnu tako što bi neki pjesnik ili glumac pročitao pjesmu, da listovi na naslovnim stranicama objave poetski prilog. Nisam sazanao da li se tome neko makar nasmijao. A to bi skrenulo pažnju na potrebu čitanja, potrebu vraćanja sebi, možda makar načas odvratilo pažnju od silikona i kojekavnih TV-zadruga.
Koliko je važno za jednog pisca da se osvrne na svijet u kojem živi? U tom duhu šta biste Vi izdvojili i kao goruće probleme našeg društva, ovdje, danas u Banjaluci?
Mnogo toga. Na primjer, da neko stručno, na našem primjeru, objasni šta je to liberalni kapitalizam, ko se za njega borio i zašto. Da li samo zato da pozvatvaramo mnošto profitabilnih fabrika, da stvorimo uslove da se određen broj pojedinaca obogati, da od nekadašnje radničke klase stvorimo jeftinu radnu snagu, da naši predstavnici u vlasti, radili ili ne radili, imaju evropske plate, pa i veće od toga, dok oni koji su ih birali jedva preživljavaju. Zatim, bilo bi zanimljivo bar pokušati dati objašnjenje zašto je važnije da određeni broj rukovodećih mjesta u javnim ustanovama i preduzećima pripadne određenoj stranci na vlasti, a da se prethodno ne utvrde kriterijumi na osnovu kojih će se birati i biti postavljani. Onda, kako je moguće da javna preduzeća posluju sa gubicima a da za to niko ne odgovara? O potrebi nove definicije demokratije, gdje bi se reklo da je naše demokratsko pravo samo da izaberemo, a da se nas više ništa ne puta, da se i ne govori. Itd.
Koji književni junak Vas inspiriše? Ko je Vama najznačajniji junak književnosti i zašto?
Kako god okrenem, to je Don Kihot. Gotovo svako od nas vidi sebe u njemu, kao fatamorgana priviđaju mu se vjetrenjače, osjeti krhko koplje ili pero u ruci.
Jedan od najvećih problema društva u kojem živimo je odlazak, kako mladih, tako i starijih ljudi, kompletnih porodica. Kako Vi gledate na ovu pojavu?
Ma koliko apsurdno izgledalo, ima jedan problem veći od toga. Strašno je to što mladi, pa i cijele porodice odlaze, što nam je selo gotov opustjelo, što su sve duži redovi pred konzulatima i ambasadama, ali je još strašnije što nam sa političkih govornica saopštavaju da mi zapravo dobro živimo, samo to ne znamo, da se i ranije odlazilo pa se nije zbog tog kukalo i slično. Bez povratka vjere u društvo u kome živimo, nema ni zaustavljanja odlaska u zemlje u kojima se mnogo bolje živi.
Mi smo ljudi koji se razdvajaju, bitni su nam nacija, religija, etnija, ako ne to uvijek ćemo naći nešto što će nas odvojiti od drugih i drugačijih. Kako naći nit koja nas spaja, a ne razdvaja?
Čovjek je nacionalno orijentisano biće, osjeća se Romom, Srbinom, Bošnjakom, Hrvatom, Englezom, i to treba da bude njegov lični osjećaj, naravno, na pozitivan način pridružen kolektivnom nacionalnom osjećanju. Ništa više od toga. Već od obdaništa, od prvog razreda osnovne škole treba djecu učiti da poštuju druge i drugačije. A što se tiče niti koju sominjete u pitanju, nju će nam možda moći ponuditi tek neke buduće generacije političara, kojima će glavni cilj biti da stvaraju bolje uslove za život čovjeka, za potpuno ispoljavanje njegovih demokratskih prava.
Šta biste sa današnje pozicije poručili mladim književnicima i onima koji to žele postati?
Čitati, učiti, tražiti uzore u domaćoj, naročito narodnoj književnosti. Možda će neko reći da je ovo anahrono, ali treba znati da se sve može saopštiti na savremen način. Ugledanje na pomodne trendove u svjetskoj književnosti, naročito na tiražne knjige iz takozvanih škola kreativnog pisanja, malo će doprinositi stvaranju autentičnog, originalnog književnog glasa.
I za kraj, možete li nam reći koje knjige Vi posljednjih dana čitate, šta biste nam preporučili za čitanje i promišljanje?
Bio sam u žiriju Zavoda za udžbenike za izbor najboljeg rukopisa njige za djecu. Malo je autora koji prate senzibilitet savremenig djeteta, malo je ponuđenih rukopisa koji bi bili po mjeri današnjih djevojčica i dječaka koji putem internet imaju svijet na dlanu, a da ti rukopisi baštine i tradiciju tla na kome žive mogući budući čitaoci. Zatim, dobio sam Sabrana djela gotovo zaboravljene Gordane Todorović, koja je sjajno priredila Milica Milenković. Kako je bio raskošan talenat te naše pjesnikinje koja je spadala među najzapaženije neosimboliste srpske poezije sredinom proškog vijeka, rame uz rame sa Brankom Miljkovićem! Šteta to je mlada umrla, ali je ipak ostavila impozantno djelo.