Unutrašnja postkomunistička kriza, te socijalne, ekonomske, političke, etničke i kulturne napetosti, relativizirale su geopolitički značaj Rusije na međunarodnoj sceni na kraju 20. stoljeća. Površna zapadna strateška misao, uvjerena u trijumf briselskog normativnog institucionalizma i američkog geostrateškog menadžmenta nad teritorijalnošću ruskih geopolitičkih diskursa, pogrešno je iz naraslih unutrašnjih ruskih protivurječnosti izvlačila zaključak da je ta velika zemlja, općenito uzevši, izgubila globalnu geopolitičku relevanciju, a da se njen regionalni imperijalizam može kontrolirati finansijskim ultimatumima i oblikovanjem nove sigurnosne arhitekture, koja preko NATO-a kao strateškog instrumenta zapadne sile poručuje posrnulom divu: Mi smo tu i pozivamo te da nam se pridružiš.
Ako je NATO − a jeste − kroz razne bilateralne aranžmane pozivao Rusiju, faktički, pod svoje okrilje, to je impliciralo razgradnju Rusije kao imperijalne sile i njenu transformaciju u demokratsku zemlju.
Baš kao što je prije deset godina poručio teorijski guru strategije širenja NATO-a na istok Zbigniew Brzezinski: “Ostao je dugoročni zadatak: kako ohrabriti demokratski preobražaj Rusije i ekonomski oporavak a da se izbjegne obnavljanje evroazijske imperije koja bi mogla da spriječi ostvarenje američkog geostrateškog cilja, to jest oblikovanje šireg evroazijskog sistema sa kojim bi onda mogla da ima stabilne i sigurne odnose.”
Suficit imperije, deficit demokratije
Geopolitički transfer koji za Rusiju zagovara Brzezinski krajnje je simplificiran: uspon demokratije u ruskom društvu i, kao posljedica demokratskog preobražaja, poraz imperijalne svijesti.
Ne čini se mogućim da se sa ta dva epohalna dosega poentira tranzicija Rusije. Zašto? Rusija ima interes da se demokratizira i kao takva zasluži respektabilnu poziciju u svijetu, ne samo na zasadama sile i straha već i kao odgovoran i altruističan član međunarodne zajednice. Međutim, to uopće ne implicira kraj proizvodnje imperijalne svijesti u postimperijalnoj Rusiji.
Razvoj demokracije nije promptno ugasio imperijalne apetite u nekim od vodećih demokratskih zemalja svijeta, pa zašto bi Rusija sebi suspendirala to, od strane velikih sila samoproizvedeno pravo kroz historiju? Ruski nacionalni interesi nisu lišeni imperijalne vizije, što je na svom ranjivom političkom epidermu osjetila Gruzija, slaba država podijeljenog suvereniteta, kavkaska kopija dejtonske Bosne i Hercegovine, najneuspješnije države evropskog dijela euroazijske ploče.
Dugotrajnu neuspješnost Bosne i Hercegovine (pored srpskih, bošnjačkih i hrvatskih nacionalističkih elita, te tromog, kukavičkog Brisela) najdosljednije hrani Rusija, proizvodeći od Republike Srpske balkansku varijantu Južne Osetije, državu unutar države koja sigurno grabi ka nezavisnosti kao dugoročnom cilju srpske političke elite u Bosni i Hercegovini.
Treba li reći da Brisel, odbijajući da generira promjenu ustavnog i teritorijalnog uređenja dejtonske, odnosno američke Bosne i Hercegovine, participira u neizvjesnoj budućnosti u kojoj scenario sličan gruzijskom nije nemoguć.
Ostane li BiH u dužem vremenskom trajanju prost zbir dvije entitetske pseudodržave, nemojmo se iznenaditi ako na granicama entiteta Republika Srpska jednoga dana osvanu “ruski mirovnjaci”.
By the way, na ovom mjestu potrebna je hipotetička provokacija bez obzira što je artificijelna i izvan političkog konteksta: da je Rusija vojnim sredstvima udarila na Ukrajinu ili, budimo još radikalniji, da je umjesto na Gruziju krenula prema Zapadu − koja vojska evropskog “postmodernog raja” bi je zaustavila? Možda nijedna, jer su uglavnom izbrisale rat iz svojih profesionalnih agendi.
Događaji u Gruziji provociraju evropsku sigurnosnu i odbrambenu politiku, koja nije ništa drugo do mrtvo slovo na papiru; bez povećanog ulaganja u odbrambenu sferu Evropi prijeti ponavljanje historije: o njenoj odbrani odlučivaće Washington i Moskva.
Oprostite, zar hladni rat nije otpremljen u svlačionicu povijesti? Zar u multipolarnom svijetu Evropa ne želi biti geostrateški igrač? Ako ne želi, onda će morati iznajmljivati američku vojsku kao plaćeničku, što se može ispostaviti kao riskantna strategija.
Umnožavanje jedinstvenosti kosovskog slučaja
Moskva je akcijom u Gruziji poslala poruku koja u simboličkom i geopolitičkom smislu nadilazi region Kavkaza. Putinova Rusija, oslobođena iracionalnoga mesijanizma, ali solidno zadojena slavenofilstvom na tragu kulturološke-historijske matrice Nikolaja Jakovljeviča Danilevskog, ideologiju je zamijenila geopolitikom.
Taj transfer omogućio je sublimaciju tri različite škole ruskog geopolitičkog mišljenja, pa danas, u novoj realnosti svijeta i Rusije na političkoj mapi tog svijeta, primjećujemo da u djelovanju ruske političke elite ne postoji jasna konfrontacijska linija između atlantista s jedne i slavenofila i predstavnika evroazijanizma s druge strane.
Dakle, atlantizam ili − da upotrijebimo sveobuhvatniji termin − zapadnjaštvo nije u nesuglasju s tradicijskim konceptima ruske moći, što je Rusija iskoristila kao svoju stratešku prednost i silovito se vratila u arenu historije kao njen autonomni geopolitički subjekt. Da, Putin je upravo vjesnik te sinteze.
On je atlantist kada to odgovara Rusiji (borba protiv terorizma), slavenofil i pravoslavni sakralist kad geopolitici treba dati duhovni smisao (Moskva kao “treći Rim”), pristalica neokonzervativnog evrazijanizma kada treba demonstrirati Zapadu da je Rusija a ne prekookeanska Amerika stožerna zemlja Euroazije…
A manifestna odlika ruskog evrazijanizma je da malim narodima pokaže moć koja može uključiti i nasilno mijenjanje granica “proturuskih država” kao što je Salikašvilijeva Gruzija. Južna Osetija i Abhazija objektivno više ne stanuju u Gruziji, a Rusija vojno i politički stanuje u te dvije secesijske pokrajine, čekajući da fakticitet samim svojim postojanjem natjera svijet na priznavanje nove realnosti.
I ma koliko Zapad zatvarao oči pred izazovima koji relativiziraju KESS-ov (OSCE-ov) završni akt iz Helsinkija o nepromjenjivosti državnih granica silom, ne može pobjeći od uznemirujuće geopolitičke činjenice: Moskva je priznala Južnu Osetiju i Abhaziju na način koji se (u ruskoj interpretaciji) ne razlikuje od načina na koji su SAD i većina zemalja Evropske Unije priznali Kosovo.
Tako je Rusija poništila jedinstvenost kosovskog slučaja. A Evropskoj Uniji, zbog globalnog balansa moći sa Ruskom Federacijom, odsustva ozbiljnog političkog liderstva i relativne ovisnosti o ruskim energentima, ruke su vezane.
Očekivano nečinjenje Evropske Unije na zaštiti malih, suverenih država ohrabrit će novi talas secesionističkih nacionalizma. Na Balkanu je ta tendencija naročito uočljiva u bh. entitetu Republici Srpskoj.
Evropska Unija svojom politikom zabijanja glave u pijesak podstiče taj proces. U pravu je profesor Ian Buruma koji nedavno u Guardianu Evropsku Uniju locira kao nehtijuće, novo rodno mjesto priznavanja politike krvi i tla (O tempora, o mores!) jer upravo je “Evropska Unija, koja aktivno podržava regionalne interese, oslabila autoritet nacionalnih vlada”.
Etnički regionalizam protiv suverene države
Republika Srpska, insistirajući na nepromjenjivosti Dejtonskog sporazuma koji je naprosto potrošena matrica za izgradnju države, igra baš na tu kartu − empatiju Brisela prema regionalizmu. Kada se pred sutrašnju Bosnu i Hercegovinu kao eventualnu članicu Evropske Unije postavi zahtjev da, logikom povijesnog i institucionalnog razvoja EU, izmijeni svoju antievropsku i antidržavnu ustavnu strukturu, a budući da je premijer Republike Srpske Milorad Dodik uslovio postojanje Bosne i Hercegovine vječnom egzistencijom Republike Srpske − šta će u tom pretpostavljenom trenutku učiniti Evropska Unija?
Promijeniti ustavni poredak BiH ili priznati Republiku Srpsku kao novu nezavisnu državu? Sa stanovišta birokratske logike i moskolatrijske odanosti Brisela ideji regionalizma bez obaziranja na porijeklo i način nastanka neke regije, recimo Republike Srpske, ovo drugo bilo bi lakše, pa je moguće zamisliti novo geopolitičko konfiguriranje Balkana.
Na kraju krajeva, zašto Kosovo nije kao dio Srbije ušlo u Evropsku uniju ako EU samom svojom institucionalnom arhitekturom rješava sve probleme i sprječava secesije? Da je Kosovo kao dio Srbije ušlo u EU, ko bi garantirao da albanski entitet srpske države ne bi, kroz institucije EU, isporučio zahtjev za nezavisnošću?! Upravo zato što je to bila realna pretpostavka koju bi Brisel teško mogao neutralizirati, Kosovo će, ako bude ulazilo u Evropsku uniju, ući kao nezavisna država.
Bosna i Hercegovina ne bi trebala ući u Evropsku uniju kao država koja je zbir dvije pseudodržave jer će unutar Evropske unije doživjeti raspad. Ulazak dvoentitetske BiH u Evropsku uniju ima smisla samo pod uvjetom da Brisel Bosnu i Hercegovinu inkorporira u svoje političko i ekonomsko tkivo kao corpus separatum, kao izdvojenu oblast nad kojom EU ima punu upravljačku ingerenciju.
Ruski je interes, a ne zapadnoevropski, da u EU uđe dejtonska BiH kao suverena država bez Ureda visokog predstavnika, jer je takva država garant sutrašnje nezavisnosti Republike Srpske.
Budimo vrlo precizni: Rusija priznaje suverenitet Bosne i Hercegovine ako je on zasnovan na Dejtonskom mirovnom sporazumu. Tu nema ništa sporno jer i EU i SAD priznaju i poštuju taj isti suverenitet. Ali Brisel i Washington voljeli bi vidjeti drugačije strukturiranu Bosnu i Hercegovinu, doduše ako je to moguće bez njihovog uplitanja, što jeste oportunizam i neodgovornost, ali šta ćemo. No, i to je bolje od pozicije Moskve, koja ne želi vidjeti nikakvu drugačiju Bosnu i Hercegovinu sem postojeće, de facto nepostojeće države, što je strategija dogovorena u trokutu Moskva-Beograd-Banjaluka.
Krah zapadne strategije?
Nikolaj Jakovljevič Danilevski još u 19. stoljeću, zagovarajući sveslovenski savez piše: “U borbi protiv italijanizacije, mađarizacije i germanizacije (čitaj evropeizacije i amerikanizacije) svoje zemlje, srpski narod može naći potrebne snage i nadu na uspeh samo u političkom savezu s celim slovenstvom, pod rukovodstvom Rusije.” Ovo mišljenje danas u Srbiji zastupa najmanje polovina političke i većinski dio intelektualne elite.
Latinka Perović, analizirajući odjeke djela Danilevskog u Srbiji, sjajno primjećuje: “Ako je spoljna politika Radikalne stranke, politika njenog oslonca bez ostatka na Rusiju, nedeljiva od njene unutrašnje politike očuvanja narodnih ustanova kao suštine slovenske države nasuprot zapadnoj državi, i spoljna i unutrašnja politika nedeljive su od ideologije Radikalne stranke.
Srčiku te ideologije čini uverenje da samo Radikalna stranka ovaploćuje interes srpskog naroda. Iz toga onda proističe i pretenzija na staranje o tom interesu, odnosno pretenzija na večnu vlast.” Tako su srpski radikali mislili prije stotinu godina; tako misle i danas. A ne treba zaboraviti i da su na posljednjim parlamentarnim izborima u Srbiji radikali, pojedinačno gledano, uvjerljivo najjača stranka. I da je predsjedniku Tadiću za pobjedu “proevropskih snaga” bila potrebna najšira moguća koalicija.
Zapadna strateška misao to naprosto zanemaruje. Ustvari, zapadni um je strategiju reducirao na “fasadu strategije”, na “strateško komuniciranje”, na odnos s Rusijom a ne na analizu Rusije. Pri tom se zaboravlja da je, s onu stranu pozitivizma, bitno strategijsko očima nevidljivo.
U slučaju Bosne i Hercegovine to bitno strategijsko je da Rusija kroz multilateralni pristup (aktivni učesnik politike međunarodne zajednice u BiH) skriva unilateralni strategijski koncept zasnovan na uvjerenju da se iz BiH moraju maknuti instrumenti zapadne političke moći (Vijeće za implementaciju mira, OHR...) kako bi se stvorili uvjeti za postepenu osetizaciju Bosne i Hercegovine.
Ono što je neophodno kao minimum strategije Evropske unije za Zapadni Balkan i Bosnu i Hercegovinu kao ključnu zemlju koja može generirati dugotrajnu nestabilnost regiona, svodi se na aksiom: OHR je dio unutrašnje strukture Bosne i Hercegovine sve dok je Bosna i Hercegovina strukturirana kao zemlja dva entiteta! Ako Rusija želi vidjeti leđa OHR-u, onda mora podržati promjenu entitetskog uređenja zemlje.
Gašenje OHR-a bez promjene ustavne i teritorijalne strukture BiH značilo bi trijumf ruske geopolitike na Balkanu. Ako Evropska unija i SAD to žele, odbijajući proizvodnju nove ustavne formule za Bosnu i Hercegovinu, suočit će se sa mogućnošću ozbiljne geopolitičke transformacije koja uključuje isključivanje BiH (a vrlo moguće i Makedonije) iz evroatlantskog pojasa političke kulture.
Rusija je na primjeru Gruzije pokazala da misli vladati svojim “bližim inozemstvom” na način koji može uključivati i kršenje međunarodnopravnih normi. Time je poslala poruku da ne postoji jedinstvenost kosovskog slučaja i izvrgnula je ruglu američki imperativ o Kosovu kao slučaju sui generis. Samo da Republika Srpska ne bude još jedan sui generis, ovaj put sa ruskom argumentacijom u korist nezavisnosti tog bosanskog entiteta.
Bilo bi krajnje neumjesno, politički neodgovorno i etički kompromitantno dozvoliti nezavisnost entitetu kojega ne bi bilo da nije bilo udruženog nasilja protiv Bosne i Hercegovine. Umorni građani ove čudesne zemlje to ne zaslužuju. A ne zaslužuje ni Zapad. Ako nije odlučio da objavi svoj sumrak.
*Tekst nastao u suradnji sa Fondacijom Heinrich Boell
Arhiva BUKE
