Ime Adija Softića odavno je poznato u Maglaju, ali i šire. Iza sebe ima brojne aktivističke poduhvate, projekte i inicijative koje su za cilj imale bolji život svih u Maglaju. Stoga i ne čudi što je upravo Adiju, u konkurenciji od 400 prijavljenih kandidata iz cijele regije, pripala titula Evropskog omladinskog amdasadora regije Zapadni Balkan.
Danas, 1. septembra, i zvanično počinje da teče njegov trogodišnji mandat, te smo tim povodom razgovarali o tome čime će se baviti u predstojećem periodu, kojim projektima će davati prioritet, te koliko je u zemlji kakva je Bosna i Hercegovina mladom čovjeku teško ostvariti svoje snove.
Adi, novi si Evropski omladinski ambasador regije Zapadnog Balkana za kulturu i aktivizam. Kako se osjećaš i šta to za tebe znači?
Sa Bukom sam uvijek najiskreniji, pa da nam ne kvarim taj pečat, iskreno ću. Još nisam svjestan da sam u veoma jakoj konkurenciji izborio svoje mjesto, pa su osjećaji pomiješani. Proteklih dana se svi zajedno prisjećamo svih realizovanih aktivnosti i shvatam da se isplatilo. Svođenje računa mi nikada nije bilo jača strana, pa je osjećaj sreće time i veći, da kad na dnu liste podvučem crtu, cifra posjetilaca, sponzora, medijskih izdanja i ljudi koji su zajedno sa mnom radili natjera osmijeh od uha do uha. Ima nekada i ljepote u matematici.
Šta podrazumijeva titula ambasadora, na čemu ćeš raditi, za šta se zalagati?
Titula kao takva podrazumijeva legitimitet učestvovanja u diskursima za koje smo izabrani. Definitivno ću raditi na umrežavanju mladih ljudi u regionu s obzirom da kolege ambasadore imam u svim zemljama, ja volim reći bivše Juge, formalno Zapadnog Balkana. Želim da pokrećemo zajedničke kulturne projekte, razmjenjujemo ideje i iskustva i upoznajemo se. Živimo u tako očajnim vremenima, gdje je luksuz postalo imati priliku nekoga sresti licem u lice. Zalagat ću se za velike kulturne inicijative u malim mjestima, po tome sam prepoznatljiv i želim ostati dosljedan sebi. Iz porodice sam gdje je skoro svaki član barem jednom sjedio u nekoj “fotelji” i znam kolika je težina titule i odgovornost i radujem se istoj.
Šta za tebe inače predstavlja aktivizam i od kada si u ovoj priči, kako i šta te zainteresovalo?
Aktivizam za mene je neophodan vid ljudskog djelovanja ako želimo ravnopravnost, razmjenu stavova i progres. Veliki sam protivnik ljudi koji se samo šetkaju po seminarima i obukama i skupljaju certifikate bez da vidimo ikakav konkretan rezultat i promjenu od te silne akumulacije znanja. Ja sam više čovjek od konkretnih poteza, mjerljivih i opipljivih rezultata napora. U aktivizmu sam od svoje osme godine. Sve je počelo sa UG “Umero” iz Maglaja koje je osnovala gospođa Vesna Obralić u svrhu promocije socijalne inkluzije i zbližavanja djece i mladih sa i bez teškoća u razvoju kroz sportske, kulturne i društvene aktivnosti. Uspjeh koji je i danas opipljiv bio je formiranje odjeljenja i dnevnog centra za djecu, te implementacija inkluzije. Kroz njih sam naučio kako se na pošten način realizuju aktivnosti, dok sam od supruga gospođe Vesne, vrsnog rukometnog maga Mahmuta Obralića, kao zakleti antisportista naučio etiku i discipline u koordiniranju ljudi. I danas smo veoma povezani, iako Umero zbog političke opstrukcije više ne postoji, a njihova kćerka dr spec. Sanja je u Upravnom odboru mog matičnog Dictum Factuma, gdje nam je svima “ručna kočnica”, kada su u pitanju naši veliki projekti, o kojima su čitaoci Buke, zahvaljujući uredništvu i redakciji, već godinama upoznati. Zainteresovao sam se, da budem iskren, jer me oduvijek privlačilo liderstvo i osjetio sam da mogu pokrenuti i pokretati ljude da zajedničkim djelovanjem mijenjamo stvari i činimo nemoguće mogućim.
Obzirom da si već godinama aktivista, možeš li nam reći koliko je važno svojim primjerom pokazati da se nešto može uraditi da nam svima bude bolje, da se gledaju opšti, a ne lični interesi?
Najvažnije je uvijek kretanje od vlastite glave i vrata. Smatram da bi naše društvo bilo mnogo progresivnije ako bi svi primarno mijenjali i unaprijeđivali sebe, umjesto gledanja tuđih avlija i brojanja sitnih krvnih zrnaca. To je poenta zašto smo atrofirali i bježimo.
Znam da ih ima mnogo, ali na koji svoj aktivistički poduhvat si najponosniji?
Nijedna moja aktivnosti neće nadmašiti sjajne aktivističke poduhvate nakon poplava 2014. godine, kada smo moja ekipa i ja, prije osnivanja Dictum Factuma, kao neformalni volonteri, doveli nekolicinu investitora u grad da pomognu obnovu škola, zajedno sa dječijim fondom BBC-a obezbijedili skrb i evakuaciju za sugrađane sa invaliditetom čiji su domovi bili pogođeni klizištima. Uvijek posebno izdvojim da sam kao osamnaestogodišnjak uspio iskomunicirati dolazak njemačkih komunalnih kompanija s kojima smo zajedno čistili odvode i vraćali svim silama život grada na staro. Poslije toga, sve je bilo tako malo i jednostavno kada smo mogli raditi manifestacije u utopljenim zgradama i čistih ruku i obuće. Tada smo pokrenuli val pozitivnih diskusija o osnivanju omladinskih organizacija u gradu i procesa osnaživanja mladih u njihovim aktivnostima i to se do danas zadržalo.
Adi, ti si i mladi umjetnik, koji iza sebe ima više uspješnih projekata, pripremaš li nam nešto novo?
U 2020. godini je izložbeni ciklus Ex Files Maglaj trebao imati svoj vrhunac kroz obaranje Ginisovog rekorda i taj cilj je pomjeren za 2021. Nenadano, to će se desiti dok sam u mandatu, tako da ćemo oboriti rekord u najvećem broju izloženih fotografija iz privatnih arhiva. Tome se kao dijete radujem, stoga vas što više želimo pozvati da budete naši gosti i vidite tu “magiju”, kako je volimo nazvati, uživo.
Hvala na pozivu Adi, rado ćemo se odazvati. Obzirom da si već godinama aktivan na različitim poljima, možda si i najkompetentniji da nam kažeš koliko je teško mladima u našoj zemlji ostvariti svoje snove i izboriti se za svoje mjesto pod suncem?
Hvala na komplimentima! Smatram da je bilo gdje na svijetu u okolnostima globalizacije dvojakost riječi težina na snazi. Teško je prije svega u moru informacija naći komadiće sebe i krenuti sklapati puzlu, dok je kada se kockice slože, nikada lakše zadobiti respekt, pratioce i podršku, kako svog, tako i drugih sela ovog svijeta. U našoj zemlji je to, nažalost, Sizifov posao, jer smo postali robovi društva koje nas korumpira i svaki uspjeh neminovno vezujemo za pozadinu, stranku ili prostituisanje vlastitih stavova zarad uspjeha. No, mislim da sam, bit ću neskroman, čisti primjer kako se i bez stranačkog članstva, tajkuna za leđima i igranja pod tuđim koncima, može biti svoj. Cijena jeste skupa i ne preporučujem ovaj hobi Don Kihota svakome, no, isplati se. Budim se sretan i zadovoljan, jer orahe volim samo u baklavi, po džepovima nosim svoje dugove i ideje, ne vraćam i na plaćam ničiji ceh, niti danak, jer sam dobio mrvu. I hljeb volim mijesiti sam. Mladima je potrebno više entuzijazma i pozitivnih vijesti, mi smo jako jednostavni za izmanipulisati i treba naći nekoga ko će manipulisati na dobro i promociju individualizma.
I pitanje za kraj. Smatraš li da mladi često sputavaju sami sebe, da su u strahu od promjena ili od toga šta će reći okolina; što bi im poručio?
U potpunosti se slažem sa samim pitanjem! Mladi se boje promjene u okvirima naše zemlje, boje se i stide svog stava i želja. Sramotno je ovdje raditi pošten posao da bi se preživjelo, iako se ima diploma, no nije sramota biti posmatran nižom rasom negdje vani. Bojimo se uvijek “šta će narod reći”, nesvjesni da će narod svakako pričati i da je svakog čuda tri dana dosta. Poručio bih da rade na sebi i krenu malim koracima. Vjerujte u svoje ideje, ma kako sredini i vama samima šašavo zvučale. Negdje se mozaik sam slaže u našu korist, sigurno!
