Zadnja dva dana 2021.godine dobio sam po jednu knjigu. „Bosanska Posavina: pojam, područje i identitet Bosanske Posavine u XVIII.i XIX.stoljeću“ stigla je iz Orašja, od prijatelja Marka Matolića, koji je i autor pomenutog djela. „Prijatelju posavcu“, piše u posveti. Dan ranije su mi od Semira iz Kalesije stigla „Bratska pisma“. Riječ je o prepisci između Izeta Sarajlića i Eri De Luke. Odmah mi je u oko pao Izetov termin „elegancija u prijateljstvu“. Od Semira sam tokom godine dobio i „Nitko nije otok“ Tomasa Mertona i „Postoji li život prije smrti“ Roberta Torrea. „U manjoj mjeri nego ikada ljudi su nespremni nedaće života prihvatiti kao dio života“; „Jasno da je life coaching pomodna bezvezarija, koja je trendovski unizila psihoterapiju na pop-psihologiju i psihobrbljanje“, reći će Torre.
Semir je poseban čovjek. Jedan od onih koji se drži pravila da knjige ne treba da budu zarobljene na policama, nego treba da kruže i da se čitaju. S poglavljima o Hajdegeru i Majsteru Ekhartu, o traženju sreće u posjedovanju stvari i traženju iste u sebi i ljudima oko sebe, Torre će zaključiti knjigu. Sjajna knjiga o vremenu u kome trenutno živimo.
Par dana ranije na beogradskom sajmu knjiga častio sam sebe sa „Globalnim ekranom“ Žila Lipoveckog i Žana Seroa i novim prevodom „Društva spektakla“ Gi Debora. A ovako vele francuski drugovi Lipovecki i Seroa, na stranama 234-235: „Ostaje knjiga. Ulog je ovdje najveći: dirnuti u knjigu je isto kao dirnuti u jedan od stubova naše civilizacije. Knjiga ima više aduta u svoju obranu, koje joj ekran ne može osporiti: komfor u čitanju koji omogućuje, lako rukovanje njome, čisto taktilno i vizuelno zadovoljstvo koje ona nudi, sve ono što čini da je knjiga jedna od zasigurno najsavršenijih invencija koju je ljudska ingenioznost ikada stvorila. Izvan svakog fetišizma i svake nostalgije, možemo razumno tvrditi da najavljena smrt knjige još uvijek nije na pomolu.“
Mnogo se polemiše o tome da li knjiga umire ili ne. Tj.da li se čita ili se ne čita. I dok fatalisti raznih provinijencija najavljuju „smrt knjige i čitanja“, kao što su najavljivali i smrt radija, nakon pojave televizije. Još od Ničea, postalo je pomodno proglašavati smrt svega i svačega. Dežurni moralizatori zvone naokolo kako se čita samo šund, kao da je izreka „hljeba i igara“ jučer nastala. Svaka generacija misli kako s njom svijet počinje i završava.
Ne pokušavajući se zapetljati u razloge zbog čega je to tako, sjetimo se majstora Miloša i pjesme „A, ipak knjige“: „A knjige će ipak ostati na policama, odvojena bića/Jednom stvorena, još mokra/Poput lješnjaka zablistalih pod drvetom u jesen/I dodirivane, otvorene, počele živjeti/Unatoč vatrama na horizontu, dvorcima raznesenim/Plemenima u pokretu, planetima u kretanju./'Mi jesmo', one govore/Čak i kad im istrgnu stranice, ili im plamen oliže slova./Toliko izdržljivije/Nego što smo to mi, čija krhka toplina/Hladi se u sjećanju, rasprši se, nestaje./Zamišljam zemlju kada mene više neće biti:/Ništa se ne događa, nema gubitka, još uvijek je čudna parada/Ženske haljine, orošeni ljiljani, pjesma u dolini/Pa ipak knjige će biti na policama/Dobro pristigle, nastale od ljudi ali isto i od zračenja, visina.“
