Edin Zubčević, osnivač i direktor festivala Jazz Fest Sarajevo, u intervjuu za BUKU govori o ovogodišnjem programu Jazz Fest-a, organizaciji festivala, kulturnoj politici u BiH, društvu u kojem živimo, a osvrnuo se i na prošlost i na ranija izdanja festivala.
Od 3. do 8. novembra, u Sarajevu će biti održan tradicionalni Jazz Fest. Šta je ono što biste izdvojili iz ovogodišnjeg programa?
Program festivala je rezultat selekcije i svaki izvođač je selekcijom izdvojen, jer se iz određenog razloga i sa izvjesnim povodom nalazi u programu, te bih volio izdvojiti festival kao cjelinu.
Koliko je teško zatvoriti program i izabrati izvođače koji će biti na festivalu?
Program je najvažniji i, paradoksalno, nama lakši dio posla. Sticajem nesretnih okolnosti, prinuđeni smo da najveći dio vremena i energije trošimo na prikupljanje sredstava i rješavanje problema infrastrukture, jer Sarajevo, kao ni Bosna i Hercegovina, nema razvijenu koncertnu infrastukturu i produkciju. Tako da se suočavamo sa problemima za koje naše kolege u evropskim centrima ne znaju ni da postoje. Umjetnici koji nastupaju na Jazz Festu su u pravilu svjetski uspješni i globalno atraktivni profesionalci, naviknuti na određene standarde, koji kod nas ne postoje, a koje mi u Jazz Festu moramo, kao ozbiljni organizatori, zadovoljiti. Nedostatak infrastrukture je izuzetno ograničavajući i veoma frustrirajući. Nedostatak dvorana i uopšte prostora za održavanje programa je samo jedan od problema. Ipak, programi koje iz godine u godinu predstavljamo ne otkrivaju otežane uslove rada i sa ponosom bi naš festival mogao biti predstavljen, kao cjelina, u bilo kojoj svjetskoj metropoli. Program, publika i organizacija su elementi festivala koje shvatamo bez spremnosti na kompromise. Za ilustraciju je možda dobro napomenuti da, dok razgovaramo o 19. izdanju Jazz Festa, završavamo program za dvadeseti, jubilarni festival. I, zapravo, svaki put kada dođemo do realizacije aktuelnog festivala mi smo već u poodmakloj fazi kreiranja programa za naredno izdanje, i tako, evo, dvije decenije.
Gregory Porter na otvaranju Jazz Festa Sarajevo 2013 (photo by Jasmin Brutus)
Da li će publika moći uživati u bh. izvođačima i kojim? Ko se, prema Vama, izdvaja na našoj muzičkoj sceni?
Rijetke su prilike kada možemo predstaviti neki regionalni program na glavnoj sceni. Mislim na programe određene kvalitete i značaja u odnosu na ostatak programa festivala. Festival se dešava svake godine, ali, nažalost, ne pojavljuju se zanimljivi muzički projekti svake godine. Ipak se trudimo predstaviti što više dobrih stvari ili čak inicirati različite muzičke saradnje i možemo reći da su u proteklim godinama nastupali na festivalu, pored svih velikih svjetskih muzičara, i mnogi značajni regionalni muzičari, ukljućujući i bosanskohercegovačke. Ove godine, festival će zatvoriti Edgar Tones & The Su'sis sa velikim orkestrom. Tvorac i lider ovog ansambla je Vlado Džihan, muzičar i producent koji već dugi niz godina živi i izuzetno uspješno radi u Beču.
Teško je izdvojiti nekoga na sceni u Bosni i Hercegovini, jer je teško govoriti o sceni koja zapravo ne postoji. Jer ne postoji redovna, kvalitetna, klupska i koncertna programacija, ne postoji razvijena diskografija, ne postoje ni muzičari različitih generacija koji izvode muzike različitih usmjerenja, ne postoji kritika, ne postoje mediji koji planski promoviraju kvalitetnu i kreativnu muziku. Sve to zajedno, kao jedno veliko ništa, definira stanje na našoj muzičkoj sceni, nepostojećoj, a koja izgleda kao da je živa. Bosna i Hercegovina je muzička provincija, ne samo zato jer ne prati trendove, već i zato što je na određeni način kolonija gdje se većina svih muzičkih programa, koncertnih i kafanskih, radijskih ili televizijskih, iscrpljuje u nekvalitetnoj muzici regionalne provinijencije, tradicionalno bazirane na banalnom eklekticizmu, deriviranju i plagiranju. Sve izgleda kao neki pervertirani MTV mutant. Najveći rezultati u kulturi su u pravilu rezultati individualnog angažmana i stručnosti onih koji su, bez obzira da li su na sceni ili iza scene, posvećeni kvalitetnijoj muzici. Da budem posve jasan, ovo se odnosi na sve muzike, ne samo na improviziranu i muziku srodnu jazzu, već i na takozvanu klasičnu muziku, pop, rock ili bilo šta drugo ili treće. A može se na sličan način govoriti i o drugim sferama umjetnosti, ne samo o muzici.
Koncerti festivala zaista su posjećeni. Koliko ste Vi, kao organizator, zadovoljni tim dobrim prijemom festivalskih događaja od strane publike?
To nam je u Jazz Festu vrlo često jedina satisfakcija – činjenica da imamo publiku koju nismo dobili, kao ni festival, na poklon, već smo izgradili publiku posvećenim i odgovornim radom u ovih 19 godina. Kada smo počeli pripremati prvo izdanje festivala krajem 1996. Godine, bilo je jasno da je razvoj publike kao projekat nužan, ne samo iz razloga jer smo festival planirali u temeljito devastiranom, poslijeratnom društvu, dok je praktično bio na snazi policijski sat i redukcije struje i vode. Jazz Fest se razvijao organski. Oprezno smo pravili svaki iskorak u svakom pogledu, osim što smo sasvim izvjesno bili suludo hrabri u programaciji. Ipak, trudili smo se biti što bolji i ne zaboraviti naučene lekcije i stečeno znanje. Godinama smo razrađivali i razvijali različite segmente festivala. Kada je, naprimjer, cijena ulaznica u pitanju, imali smo ambicioznu strategiju. Kao što znate, u našoj zemlji su građani skoro pa navikli na besplatnu kulturu. Na to su naviknuti zahvaljujući okolnostima, ratnim i poslijeratnim, ali i organizatorima u kulturi koji imaju budžete, ali nemaju dovoljno kreativnosti i znanja, pa su prinuđeni dijeliti besplatno ulaznice za svoje programe da praznim dvoranama ne bi dokazali vlastitu ispraznost i bezidejnost. Mi smo potpuno drugačiji i to nas izdvaja i čini da budemo i percipirani kao drugačiji. Srećom, ono što radimo jest vrijedno izdvajanja i drugačije je od svega što se u našoj zemlji dešava. Jednu četvrtinu troškova (jer mi organiziramo festival bez budžeta, pa imamo troškove, a ne budžet) pokrivamo prihodom od prodaje ulaznice. Na sceni internacionalne kulture u nas, bez obzira da li se radi o javnoj ustanovi ili o neovisnoj produkciji, možda niko drugi nema takav rezultat. Naročito ne sa ovakvim, skupim, programskim i produkcijskim standardima, bez takozvanih komercijalnih kompromisa iz, kao, pragmatičnih razloga, niti sa ovim cijenama ulaznica koje su za programe koje predstavljamo povoljne, ali za standard Bosne i Hercegovine ipak iznad prosječnih mogućnosti.
Mercan Dede Secret Tribe koncert na Jazz Festu Sarajevo 2007 (photo by Ziyah Gafic)
Istraživanja su potvrdila, između ostalog, da Jazz Fest ima lojalnu publiku koja drži da su cijene ulaznice visoke, ali ne samo da vrijede uloženi novac, već i da u mnogim slučajevima vrijede mnogo više od plaćenog. Mi to shvatamo kao potvrdu, a ono što je naročito važno kao podršku, jer svaka kupljena ulaznica je dokument kojim se potvrđuje, ne samo podrška festival, već i spremnost da se plati za ono što vrijedi. U prodatim ulaznicama je posebna vrijednost, naročito imajući u vidu da prezentiramo različite programe koji su na stanovit način izazov publici, ali umjetnički izazov. Potpuno smo svjesni izazova svakodnevnice i niskog standarda, tako da kada o ulaznicama govorimo, nažalost, govorimo o onima koji si uopšte mogu priuštiti kupovinu ulaznice, knjige ili bilo čega osim osnovnog u životu. Bosna i Hercegovina je siromašna zemlja bogata neiskorištenim potencijalima. Mnogi nemaju priliku uopšte da rade, a mi u Jazz Festu ne zaboravljamo društveni kontekst u kojem živimo. Ne možemo, sve i da hoćemo.
Pred nama je 19. izdanje festivala, kad se osvrnete na prethodne godine, kako se festival mijenjao, kako ste prevazilazili teške momente, kako ste, ukoliko to svedemo na jednu riječ, preživjeli?
Prakticirali smo trikove i magiju. Bez šale, često smo mijenjali taktike, u pokušaju da realiziramo strateške ciljeve. A osnovni cilj je bio da preživimo, bez kompromisa koji će dovesti u pitanje sam smisao preživljavanja. Moguće je prilagoditi se bez da se kompromitira.
Koji koncert je Vama ostao u najboljem sjećanju, a koji izvođač je ostao kao Vaša nada ili želja da se pojavi na Jazz Festu?
Zvuči kao kliše, ali je bilo previše koncerata u ovih gotovo 20 godina koji su bili svaki na svoj način posebni. Meni lično je susret sa Boškom Petrovićem 1998. godine bio vrlo značajan, jer sam radio sa umjetnikom čija mi je muzika bila važna. Na isti način kao što mi je 1999. godine bio susret sa Joeom Zawinulom, Djangom Batesom, Dhaferom Youssefom, Bojanom Zulfikarpašićem ili koncert Vienna Art Orchestra 2000. god. ili Davea Hollanda 2001. godine. Ako ćemo spominjati, naprimjer, samo pijaniste, tu su, između ostalih, koncerti Gonzala Rubalcabe, Esbjorna Svenssona, Brada Mehldaua ili Joachima Kuhna, Danila Pereza, Jackyja Terassona, Mishe Mengelberga, Irene Schweizer. Ili prošlogodišnji festival – većina koncerata je bila na takvom nivou da bi svaki mogao biti izdvojen kao vrhunac festivala. Mnoge umjetničke ambicije smo već ostvarili, a ako neke nismo, planiramo ih realizirati u budućnosti. Posve jasno, ne možemo ostvariti sve, ali većinu ipak možemo kao što smo radili i radimo svih ovih godina – činili smo ponekad moguće nemogućim, nestvarno stvarnim. Namjera nam je da u tome istrajemo dok trajemo.
Jazz Festival pokazuje da nije sav narod zainteresovan samo za turbo folk i „lake note”. Koliko je važna raznovrsnost kulturne ponude da bi svako mogao da izabere ono što mu se sviđa, a da se kulturna paradigma ne nameće putem medija i većinskog mišljenja?
Teško je govoriti za šta je većina naroda raspoložena, ali znamo da je većina medija favorizirajuće raspoložena prema uskom krugu muzičkih tema, muzičara i žanrovskih derivata, promovirajući određene muzičke sadržaje kao vrijedne. Čak i kada, kao sada, govorimo o kulturi pričamo o “tamo njima”, a nijedan turbo-folk pjevač u svojim intervjuima ne diskutira savremeni eksperimentalni teatar, improviziranu muziku ili Bachove koncerte. I ovo vaše pitanje je svojevrsni dokaz da je ta takozvana muzika kao fenomen u fokusu interesovanja, a da se pri tome propušta govoriti o brojnim drugim temama i fenomenima koji uspješno postoje, samo to na ovim prostorima nije poznato jer je to nepoznato domaćim urednicima i novinarima, riječju – medijima. Možda je problem u kreiranju, ili nametanju, svojevrsne anti-estetike, a ne o diskutiranju fenomena “popularnog”. Ne favoriziraju muzički urednici određenu muziku jer je popularna, već je ta muzika popularna zato što je favoriziraju muzički urednici. A s obzirom šta je kod nas popularno, odgovornost za ovakvo stanje, slično kao i u politici, u velikoj mjeri imaju i mediji. Bez podrške medija, ni političari, ni takozvani turbo-folk izvođači nikada ne bi bili važni, a kamoli uspješni.
Koliko je teško… ili možda je bolje reći: koliko je potrebno upornosti i istrajavanja u planovima kad se neko bavi kulturom u BiH, jer je ovaj društveni segment često zanemaren, izostaju ulaganja u događaje, prostore, ljude i slično?
S obzirom na činjenicu da ne postoji kulturna politika, niti bilo kakvi dokučivi kriteriji koji određuju svakodnevnu praksu političara koji su na pozicijama da odlučuju o budućnosti kulturne produkcije kroz raspodjelu finansijskih sredstava i drugih resursa i korištenja poluga moći koje im stoje na raspolaganju, svakodnevna praksa onih koji se bave kulturnom produkcijom je bitno otežana. Naprimjer, jedan od mnogih paradoksa na koji smo u Jazz Festu navikli, a znam da u Bosni i Heregovini nismo jedini, jeste to da smo posebna vrsta nomada i da nam je to, čini se, sudbina. Uđemo kao gosti u prostore javne ustanove, koju iznajmljujemo, dakle platimo državi, donesemo, a to znači platimo, kompletnu produkciju, mislim na tehniku, od zavjesa i rasvjete preko razglasa i binske opreme, instrumenata i svega ostalog, uključujući i tehničko osoblje. Pa onda angažiramo vatrogasce, hitnu pomoć i policiju i sve ih, naravno, moramo platiti, iako su svi oni na budžetu, kao u sigurnoj kući, a mi nismo. Moramo skupo platiti i strujni priključak javnom preduzeću da bi imali adekvatno napajanje strujom, zaštitare da štite i nas i publiku, jer je to obaveza i odgovornost nas kao organizatora, a ne policije, itd. itd. itd. I kada se sve završi, razmontiramo sve, naš metafizički šator, i odemo. Dvadeset godina raditi tako nije nimalo lako. A da ne govorimo koliko je sve skupa senzacionalno besmisleno u tehničkom smislu. Uprkos svemu, istrajavamo, samo što je zaista bizarno da to mora upravo tako biti čak i nakon dvadeset godina. U isto vrijeme, desetine javnih ustanova sa armijama zaposlenih troše skoro sav novac poreskih obveznika namijenjen kulturi, a ono što nude ni približno svojim kvalitetom ne reflektira novac i druge resurse koji se troše. Da ne kažem da mnoge javne ustanove uopšte nemaju programe, nikakve, već nastavljaju životariti po inerciji kao institucije, a svakodnevna aktivnost im se svodi kada neko poput Jazz Festa uzme u zakup dvoranu i u njoj realizira program. Dakle, bave se rentiranjem prostora, a ne kulturnom proizvodnjom. To je jedan od osnovnih razloga zašto nema dovoljno kvalitetne kulturne produkcije i zašto nema sredstava u kulturi za one koji se zaista bave kulturnom produkcijom.
Kako ostati normalan/a u današnjem društvu, kad je sve užurbano, svedeno na like na društvenim mrežama, kad televizijskim programima vladaju reality programi i politička propaganda?
Jedini način da ostanete normalni je da budete nenormalni. U nenormalnom društvu, biti normalan znači biti nenormalan u normalnom društvu. Norma je mjerilo, a danas se sama normalnost mjeri čudnim normama. Naravno, u medicinskom smislu, to je stvar psihijatrije, ali sam uvjeren da živimo u kolektivnoj situaciji post-traumatskog sindroma koji se manifestira kroz svakodnevno vertikalno i horizantalno raslojavanje u skoro svim sferama društva. Upravo ovogodišnje vizuelno rješenje plakata Jazz Festa nudi odgovor na dilemu – da li trebamo zabiti glavu u pijesak i isključiti iz stvarnosti, a da bi je učinili podnošljivom, sve što nam se u našem stvarnom, svakodnevnom svijetu ne sviđa, ili ćemo se s glavom u oblacima posvetiti onome što je lijepo i dobro, i tako našu stvarnost učiniti ljepšom i boljom. Za mene je to jedna od osnovnih zadaća u kulturi kada je o njenom širem društvenom značaju riječ. Na taj način stvaramo interesantne društvene situacije, koje su, nažalost, u našoj državi rijetke.
Društvene mreže mogu biti i jesu vrlo korisne u profesionalnoj komunikaciji, ali su na privatnom planu uglavnom pozerske i površne. Televizijske programe koji promoviraju muziku za gledanje koja nastaje recikliranjem i bukvalnim imitiranjem interpretacije, treba ignorisati i to je jedini način odbrane. Politička propaganda je iznenađujuće neistraženo područje. Možda to i nije čudo s obzirom na razmjere nezainteresiranosti političara za politiku, uz bizarnu sklonost ka demagogiji, koja ne ostavlja prostor nijednoj realnoj politici da djeluje. Živimo u političkom vakuumu koji proždire svaki društveni smisao. Dok su političari u apsolutnoj i direktnoj vezi sa većinom medija, bez obzira da li je riječ o javnim ili privatnim. To su tvorci naše sve teže podnošljive stvarnosti. Da sve bude još morbidnije, pri tome su političari spektakularno dobro plaćeni, a uz sve to i masovno korumpirani.
I za kraj, koliko je događaj poput Jazz Festa važan za Sarajevo i BiH?
Po općoj ocjeni, kada govorimo o vrstama muzike koje predstavljamo, Jazz Fest je jedan od najznačajnijih događaja međunarodnog karaktera ne samo u našoj zemlji, već i izvan nje; ne u smislu da se poredimo ili takmičimo da budemo bolji od drugih, već da budemo drugačiji od drugih jer to i jesmo i da takvi ostanemo – drugačiji. Da budemo najbolja verzija te naše različitosti i da naš identitet predstavimo što bolje i pokažemo zašto smo drugačiji u odnosu na druge – govorim o pokušaju artikulacije autentičnog identiteta. Jazz Fest nije samo festival, već i vrsta društvenog angažmana u smislu stvaranja zanimljivih i poželjnih situacija u društvu. Ne samo što se nudi iskustvo muzike i estetsko iskustvo uopšte, već se postaje dijelom svijeta na način da kad već Bosna i Hercegovina ne može biti dio EU ili ovih ili onih evropskih ili atlantskih, regionalnih ili globalnih integracija, onda jednostavno, u jednoj sedmici godišnje, mi možemo dovesti svijet u Bosnu i Hercegovinu i na taj način i mi sami biti dio jednog boljeg svijeta.
Razgovarala Maja Isović