Juče na portalu Nezavisnih novina, povodom buke koja se digla oko nastanka četvrtog
murala u organizaciji Flastera, sociolog Ivan Šijaković nam je svima,
kroz jednu rečenicu, pokazao u kakvom društvu i stanju mi danas zapravo
živimo. U ovom tekstu, tako, nije trebalo da stoji ništa osim date
rečenice u kojoj se kaže da dotični sociolog smatra “da su organizatori s
obzirom da je mural oslikan na javnom prostoru, trebali da traže
mišljenje građana i tako na neki način ugode većini i izbjegnu negativne
komentare”. Bojim se da gospodin Šiljaković, između ostalog, ne poznaje
niti umjetnost, niti istoriju, niti proces rada ovog udruženja (skica
po kojoj se radilo je odobrena od strane stručne komisije, sastavlljene
od predstavnika vodećih institucija kulture i umjetnosti RS) da bi
mogao da djeli ovakve savjete i da ih dijeli tako olako. Ali eto on ih
dijeli a sa njegovim mišljenjem se, nažalost ili na našu sreću, slaže
veliki broj ljudi koji danas imaju priliku da to svoje mišljenje iskaže
javno. Prema sociologu Nemanji Đuriću upravo je ovo suština problema i
nepotrebne debate koja se razvila u posljednjih par dana po portalima
BiH jer “sada svi imaju mogućnost da iznose mišljenje o svemu i na taj
način prave hiperprodukciju informacija o bilo kojoj temi, a tako
zapravo uništavaju suštinu i poentu samog događaja. To vam je
informatički turbo folk”.
3D mural, Peeta, Banja Luka, Septembar 2012. Flaster 02
Da li je ugađanje većini i dovelo do trenutnog stanja stvari u
najvećem gradu Srpske? Da li su kino Kozara, kino Vrbas i kino Doma
Vojske takođe bili “depresivni pa im samim tim nije bilo mjesto u
najvećim gradu Srpske”? Da li je Kic bio depresivan? Dom Omladine?
SpaPort? Emisije o kulturi, umjetnosti i filmu? Da li su svi oni filmski
festivali koji su se ugasili ili se polako gase depresivni? Muzičke
dvorane? Irski pabovi, Ksetovi, Indeksi, džez klubovi? Da li je ugađanje
većini i dovelo do trenutka u kojem je čak 15 % stanovništva u Bosni i
Hercegovini nepismeno? Ovaj podatak možda ne djeluje alarmantno sam po
sebi međutim, ako bismo ga uporedili sa nekim od najnerazvijenijih
zemalja svijeta postalo bi nam jasno u kom pravcu ova zemlja ide. Tako
je na primjer, Mali država koja trenutno drži rekord u broju nepismenih
stanovnika sa oko 19% nepismenih u ukupnom broju stanovnika prema
posljednjim istraživanja koje je sproveo UNESCO. Razlika od 4% uopšte
nije naivna jer stavlja našu državu u red zemalja sa najvećim brojem
nepismenih stanovnika, u čemu ona prednjači čak i u odnosu na svoje
komšije. Samim tim ni ne iznenađuje da studenti arhitekture i umjetnosti
ne znaju kako se piše galerijski, istorijski, ne znam, nemam, predstavlja, svakodnevica, ćemo,
a kamoli ko su Dante Aligijeri, Vilijem Šekspir, Hamlet, Džejms Džojs,
Tomas Man, Dedal, Ikar, Breht. Ne znaju jer se ugađalo većini koja ne
mari za sistematsko onepismenjavanje građana Bosne i Hercegovine ali
zato mari za estetiku murala na jednom zidu u gradu od preko 200 000
stanovnika. Navodim broj jer je ovdje ipak riječ o, kako su to Nezavisne
novine definisale, o najvećem gradu Srpske. Ako je u pitanju najveći grad, a jeste, onda stvaranje jednog murala ne bi trebalo da podijeli građane,
niti bi trebalo da mu se daje tolika medijska pažnja, niti bi trebale
da se prave ankete “Koji vam se mural najviše sviđa?”, pri tom uporno
izostavljajući prvi mural (Peeta, 2012, Flaster 02), niti bi trebalo da
se stvara spektakl jer ako je ovdje riječ o gradu, a jeste, onda bi
stvaranje murala trebalo da bude jedna sasvim normalna stvar u životu
jednog grada, pa čak i kada je riječ o Banjaluci. Grad kao takav, u
svojoj pojavnosti jeste jedan živi organizam koji se mijenja i treba da
prihvati sve različitosti koje ga čine gradom, od semafora, preko
asfaltiranih ulica, parkova, institucija pa do urbane kulture po kojoj
će biti prepoznatljiv. S druge strane se nameće sljedeće pitanje – da li
to znači da ćemo na osnovu jednog “ružnog” filma, predstave ili izložbe
donijeti odluku da više ne idemo u kino, u pozorište, u muzeje i
galerije? Da li to znači da ćemo prestati čitati knjige, ako već nismo?
Ili da ćemo vlast dati narodu koji će po svom ličnom ukusu krojiti
kulturnu i umjetničku scenu jednog grada? Da li to znači da je sve, ali
ama baš sve pitanje estetike? Kod nas, kao i obično, jeste.
Find your way to fly|Pronađi svoj način da poletiš, Artez i Lonac, Banja Luka, Novembar 2014. Flaster 04
Ne smijemo zaboraviti da je Banja Luka grad poznat po lijepim ženama.
One sve redom izgledaju kao da su sišle sa naslovnih strana modnih
časopisa, što nećete vidjeti nigdje osim na Balkanu. To nas čini
unikatnim. Naše žene su univerzalno lijepe. Svi se po tom pitanju
slažemo. Da li to onda znači da trebamo stavljati naše žene na zidove
zgrada i tako izvršiti objektivizaciju nad njima, kao što je onomad
želio onaj gospodin sa projektom izgradnje kapije grada pod nazivom
“Nada i Zora” koje su trebale svojim oblim predimenzionisanim
gabaritima, jer ipak su u pitanju svojevrsni kolosi, dočekivati sve
putnike namjernike u naš grad, poznat ne samo po lijepim ženama nego i
po njihovom broju (6 na 1). Kakav je to samo turistički poduhvat mogao
biti. Ali eto, nismo iskoristili ljepotu naših žena, ali zato bismo
možda mogli iskoristiti ljepotu našeg zelenila i lijepih parkova čiju
estetiku ne smiju narušiti čak ni kante za smeće i do kojih se naravno
dolazi autom jer nismo mi selo.
Icarus|Ikar, Etam Cru, Banja Luka, Septembar 2015. Flaster 05
Ugađajući tako većini, koja i do prodavnice iza ćoška ide autom,
parkinzi su okružili sve naše lijepe zelene površine, po kojima je
zabranjeno hodati a kamoli sjediti, dok je rampa na Šehitlucima (Banj
Brdo) još uvijek predmet spora. Ne smijemo zaboraviti ni da je Banja
Luka grad poznat i po Vrbasu ili kako to narod kaže “Ljepotica na
Vrbasu”. Samim tim ni ne čudi da ova ljepotica leži na preko
pet otvorenih kanalizacionih odvoda u svom donjem gradskom toku što čini
prelaske preko mostova u naseljima Borik i Starčevica jednim od
najneprijatnijih iskustava koje možete iskusiti u urbanom gradu,
pogotovo ako je on poznat po svojoj ljepoti, kulturi, prefinjenosti i
istančanom ukusu. Prolazak kroz Dolac ne treba ni pominjati. Na njega
smo se svi navikli. Pitam se samo kako će izgledati linija kretanja po
renoviranom nam Kastelu? Važno je da smo mi zadovoljili čulo vida, a to
što ćemo se držati jedne strane Kastela, kao da se krećemo po horiontu
događaja, nije ni važno jer ko još mari za čulo mirisa? Estetika je
važna.
Old Man|Čiča, Bozko, Banja Luka, Oktobar 2015. Flaster 05
Parking na metar od destinacije je važan. Lijepo auto je važno. Novi
iPhone. Novi “sebić” što bi rekli Hrvati. Važno je odjelo, jer ono čini
čovjeka. Važan je novi album Miligrama i haljina koju je obukla Kim
Kardašijan. Tijelo je važnije od duha pa tako gradom šetaju olimpijski
prvaci lišeni osnovne kulture. Šešeljev ulazak na Farmu je važan. Parovi
i Stanija. Lijepi glumci na velikim platnima i pozorišnim daskama su
važni. A kako oni zvuče, to uopšte nije važno. Jer čulo sluha kao ni
čulo mirisa nije važno. Forma prije sadržaja! Jer je vizuelno jedino
mjerilo vrijednosti i kao takvo jedino istinski vrijedno naše pažnje.
Nepismenost našeg naroda nije. Nisu ni fekalije pod prozorom. Ni
količina mržnje koja nas okružuje. Ni malicioznost naših sugrađana. Ni
apatija. Ni letargija naroda koji je zaboravio šta je sreća i kako je
lako radovati se, pa mu sve smeta, čak i kućni ljubimci komšije pet
spratova iznad.
Tekst napisala Monika Ponjavić,
stanovnik Banjaluke, po zanimanju niko i ništa a ispred same sebe
Izvor blog autorke