U okviru Otvorenog univerziteta u Banjaluci, filozof Boris Buden održao je predavanje na temu: Poslije Jugoslavije i poslije socijalizma – Šta dolazi poslije? Donosimo vam dijelove njegovog predavanja, koje je oduševilo sve prisutne…
Kada govorimo o postsocijalizmu i post-Jugoslaviji, Buden kaže da ne smijemo zaboraviti da živimo u vremenu posthistorije.
„Prošle godine bilo je 25 godina Fukujaminog članka ’The End of History’. I sad dolazimo na pitanje gdje je budućnost i zašto nema prošlosti. Mislim da, ne samo u vezi sa tim pitanjem, nego i sa većinom pitanja koja smo spominjali, mi patimo od te opsesije da to posmatramo kao nešto specifično naše. Stalno govorimo o nama: Mi ne znamo gdje je budućnost, mi živimo u prošlosti. Mislim da je potrebno to malo konstektualizirati“.
Boris Buden kaže da se okretanje prema prošlosti počinje dešavati sedamdesetih godina, a tada počinje i pad interesa za budućnost, koji je, prema nekim autorima, tačno detektiran. On je istakao da je standard u Jugoslaviji u osamdesetim godinama pao za 40 odsto, a dešavanja prije toga, od početka sedamdesetih, prethodila su tome.
„Tokom sedamdesetih godina, imamo ključne promjene koje se događaju u svijetu, a jedna od tih promjena je uvođenje neoliberalne politike kao ekonomske politike. Kao što znate, to se desilo poslije puča u Čileu, a to je prvi nastup takozvanih Čikago bojsa, koji uspijevaju ostvariti nekakav ekonomski rast, i onda krajem te dekade dolazi Margaret Tačer na vlast. Ne smijemo zaboraviti da je krajem sedamdesetih godina neoliberalna politika uvedena u komunističku Kinu, koja je mjesto tog fantastičnog uspjeha neoliberalne politike“.
Buden podsjeća na dešavanja početkom osamdesetih, kada je u Americi na vlasti Ronald Regan, a Pjer Nora, francuski istoričar, govori da – francuski predsjednik u to vrijeme proglašava sebe zaštitnikom francuske kulturne baštine.
„Nastaje ta opsesija baštinom, prošlošću. Odjednom Francuska više nije 200 godina stara, kao što je bila do početka osamdesetih – francuska nacija poslije revolucije. Odjednom se otkriva da su sve nacije tisuću godina stare. To se otkriva sedamdesetih godina“.
Buden kaže da su teoretičari opsjednuti periodom krajem osamdesetih i početkom devedesetih, ali ključne promjene desile su se u sedamdesetim godinama 20 vijeka.
„Jugoslavija je u osamdesetim bila dužnički rob, kao što smo svi danas u dužničkom ropstvu. Ovdje govorim o kontinuitetu, to dužničko ropstvo traje. Doduše, bivša Jugoslavija je uspjela otplatiti dugove i ona propada u trenutku kada se finansijski oporavila i kada napokon ponovo ima rast“, ističe Boris Buden.
Buden podsjeća na riječi Pjer Nora da se tada dešava da umjesto povijesti imamo memoriju – sjećanje i, kako on to naziva, „demokratizaciju odnosa prema prošlosti“.
„To znači da povjesničari gube monopol kada je riječ o istini o prošlosti, o tumačenju prošlosti. Piter Novik, američki istoričar, objavio je knjigu o kraju američke historiografije. Zašto? Zato što američka historiografija ne postoji kao takva, ne postoji kao znanost, nego se potpuno raspala. Imate feminističku historiografiju, historiografiju Indijanaca, lijevu, liberalnu, konzervativnu i tako dalje… Drugim riječima, on kaže da povijest ne postoji i ne može više proizvesti nikakav konsenzus i zato danas nema nikakvog smisla reći ostavimo historičarima da odluče o onome šta se desilo. Kojim historičarima? Ustaškim, partizanskim, četničkim?“.
Buden kaže da je potpuno iluzorno misliti da je moguće doći do konsenzusa kada je historija u pitanju.
„Ako analizirate suvremenu umjetnost i šta se pod suvremenom umjetnošću prezentira u globalnom, tzv. art sistemu, vidjećete da se ogroman broj suvremenih umjetnika bavi prošlošću i različitim načinima preispitivanja prošlosti, a čak se i performans bavi prošlošću“, objašnjava Buden i kaže da je i ekonomija, odnosno roba, povezana sa sjećanjem, memorijom, pamćenjem. Odnosno, da se roba može prodati samo ako uspije da se prezentira tako da se kupac sjeti te robe, da ju se učini pamtljivom. Tu kvaliteta robe ne igra nikakvu ulogu.
Buden ističe da je memorija, sjećanje, dio našeg svakodnevnog života. Podsjeća na kraj Fukujaminog eseja, u kojem piše da u vremenu nakon historije, neće više biti ni filozofije, ni umjetnosti, nego konstantna briga oko muzeja historije. „Mi živimo u muzeju historije, ne u historiji.“
Buden kaže da Fukujama tvrdi da ne postoji više nijedna partija, pokret ili snaga koja bi bila u stanju dovesti u pitanje apsolutnu hegemoniju liberalnog, demokratskog kapitalizma. Služeći se riječima Margaret Tačer, Buden kaže da „nema alternative“.
U neoliberalnom kapitalizmu, kaže Buden, nacionalne države ne slabe, nego su samo promijenile ulogu.
„Nacionalna država, u takvom sistemu, je užasno važna. Nacionalne države danas igraju ključnu ulogu u funkcioniranju globalnog kapitalizma, a granice su filteri, mjesta selekcije – kapital može preći granice, a ljudi ih mogu preći samo ako su potrebni. Granice su nužne za takvo funkcionisanje“, ističe Buden.
On napominje da živimo u potpuno suludim iluzijama koje ljudi uče u školi, ali i da u socijalizmu nije bilo ništa bitno drugačije.
„Mi smo takođe učili da je postojala hrvatska nacija, da su se Hrvati naselili na ovo područje, da je jezik postojao tisuću godina i slično. Ni u tadašnje tumačenje povijesti nije bila uključena racionalna kritika, a ovo je nastavak istog u potpuno gorem smislu“.
Buden kaže da je postkomunizam kapitalistička izmišljotina. „Zbignjev Bžežinski je skovao taj pojam vjerujući da će komunizam opstati, a on se cijelog života borio protiv komunizma. Prema njemu, postkomunizam je situacija u kojoj komunisti više ne vjeruju u svoju ideologiju, nego imaju ironičan odnos prema besklasnom društvu. Bžežinski nije bio u stanju predvidjeti pad komunizma“.
Ono što je ključno, prema Budenu, može se pročitati iz logike oslobađanja od komunizma. Na drugim mjestima i kod nas su se nacionalne države oslobađale od komunizma. Buden podsjeća da je Evropa 2009. godine usvojila rezoluciju prema kojoj je prostor Evrope oslobođen od dva totalitarizma – nacifašističkog i komunističkog. Buden kaže da je Evropa problem po sebi i da ona nije rješenje!
On ističe da je naš diskurs apsolutno moraliziran i to u lažnom smislu.
„Mi sve vidimo, cijelu tu povijest i genealogiju svih ratova i sukoba i odnosa koji su nastali, kroz prizmu počinitelja i žrtve. Svi su žrtve i svi su počinitelji i, prema tome, ratovi su racionalni i ljudi se nikada ne zgade ratova“, kaže Buden i dodaje da ovi ratovi ipak imaju drugu logiku, jer oni su politički i imaju drugu funkciju, za razliku od, na primjer, Drugog i Prvog svjetskog rata, i mi možda još ne znamo koja je to funkcija i čemu služe.
„Međutim, sad već možda vidimo neku logiku – Bosna, Libija, Sirija, Ukrajina, taj raspad onoga što se zove Vestfalski sistem koji je ustanovljen nakon Napoleona, da bi evropska pravna regulacija rata nastala 1815. godine, koja se raspada u onome što Karl Šmit zove novi nomos, u kojem se više ništa ne zna i gdje nema više ratne regulacije. U Prvom svjetskom ratu postoji nekakva regulacija, a nakon toga je više nema“, ističe Buden.
On na kraju kaže da je ovo što se zbiva na našem prostoru dio jednog opšteg rasula…
Za BUKU priredila Maja Isović