Magazin BUKA organizuje promociju knjige Borisa Pavelića “Smijeh slobode – Uvod u Feral Tribune” danas sa početkom od 19.30 časova, u Domu omladine u Banjaluci.
Promocija knjige se održava u okviru Dana BUKE, kojima obilježavamo petnaestu godišnjicu BUKE.
Pored autora knjige, na promociji će učestvovati i Boris Dežulović i Predrag Lucić – nekadašnji urednici i novinari lista, Tanja Topić, politologinja i novinarka, i Aleksandar Trifunović, glavni i odgovorni urednik BUKE.
Sa autorom ove 700-stranične i bogato ilustrovane knjige o 25 godina kultnog političko-satiričkog lista Feral Tribune Borisom Pavelićem razgovaramo o Feralu, o tome koliko smo naučili o Feralu i iz Ferala, o tome da li ljudi sa ovih prostora uopšte žale za ovim listom, i gdje smo to svi mi pomalo pogriješili…
Borise, naziv knjige je “Smijeh slobode” – uvod u Feral Tribune. Kada biste morali opisati nekome ko u životu nije pročitao niti redak iz Ferala, šta biste mu rekli? Šta je bio Feral Tribune?
Nenadmašno duhovite i nesmiljeno kritičke satiričke novine te politički tjednik koji je objavio neka od najopasnijih, ali i najvažnijih otkrića u povijesti samostalne Hrvatske – to bih rekao ljubitelju suhih definicija. Srbima bih rekao: to su oni koji su osamdesetih ismijali i razgolitili vaš divljački agresivni šovinizam, a onda devedesetih, pa sve do danas, branili pripadnike vašeg naroda koji su, ostavši nasreću živjeti u Hrvatskoj, postali najveće žrtve takve politike. Hrvatima bih rekao: to su oni koji su osamdesetih prvi objavili intervjue s vašim zabranjenim aktivistima i političarima, poput Mike Tripala i Ivana Zvonimira Čička – pa čak i Luke Podruga – a onda devedesetih raskrinkali vaš glupavi provincijalni šovinizam i šurovanje sa Srbima na razbijanju Bosne. Novinarima bih rekao: to su najbolji rockeri među novinarima. Rockerima: najbolji novinari među rockerima. Nečasnima: to su oni od kojih zazirete, a nikada ih niste i nećete upoznati. Časnima: to su prvi među vama. Dugo bi se tako moglo nabrajati.
Kada sam razgovarao sa Viktorom Ivančićem o Feralu, rekao mi je da je za njega Feral Tribune poštovanja vrijedan pokojnik. Slažete li se sa tom izjavom? Da li se, po Vama, Feral morao ugasiti?
I više nego poštovanja vrijedan. Ako je suditi po uspjehu knjige „Smijeh slobode“, koja je objavljena šest i pol godina nakon posljednjeg broja Ferala, moglo bi se tvrditi da zapravo i nije umro. Točnije bi vjerojatno bilo reći da je Feral pokojni onoliko koliko su pokojna povijesna novinarska otkrića i umjetnička djela. Ben Bradlee, glavni urednik Washington posta koji je objavio „aferu Watergate“, zauvijek će ostati zapamćen po njoj. Bradlee, zajedno s njegovim novinarima Bobom Woodwardom i Carlom Bernsteinom, u povijesti novinarstva ostat će zapamćeni kao ljudi koji su „srušili“ američkog predsjednika. Nesreća Ferala bila je u tome što je nastajao u malome i nepoznatom jeziku: da su izlazili u bilo kojoj anglofonoj zemlji, cijeli bi svijet znao za njih, a novine bi im bile žive do dana današnjeg, vjerojatno poznatije od Charlie Hebdoa. Jer da, u ovakvoj samoubilačkoj kulturi kakva je hrvatska, i u ovakvome malom narodu, Feral se morao ugasiti – u Hrvatskoj naprosto nema dovoljno institucionalizirane i proceduralizirane slobode, dovoljno samokritičke energije i ljudske širine koje bi bila u stanju održati na životu tako neukrotive i nepopustljivo kritičke novine, a da ih ne uguši politički kontrolirano tržište i profesionalni jal male novinarske žabokrečine.
Feral tribune je bio “nezgodan” list, “nezgodan” po vlast, “nezgodan” po odabiru tema o kojima je pisao. Jesu li svi ljudi koji su bili u tom listu bili ludi, otkačeni, šašavi, ili samo hrabri? Viktor mi je rekao da je bilo teško izdavati onakve novine u onakvim vremenima, ali da bi bilo mnogo teže ne izdavati ih. Kako vi gledate Feral sa profesionalne, ali i sa čitalačke strane?
Fascinacija tim, kako ga nazivaš, ludilom, otkačenošću, šašavošću i hrabrošću i jest bila jedan od motiva da napišem ovu knjigu.Novinar sam, pa mogu naslutiti kakav je talent, koncentracija i napor potreban da se iz tjedna u tjedan, 25 godina, stvaraju takve novine – od onih prvih, još adolescentskih pokušaja iz prve polovine osamdesetih, preko buntovničkog Ferala devedesetih, pa do zrelih, intelektualno neprikosnovenih i dizajnerski superiornih brojeva „starog“ Ferala iz dvijetisućitih. Utoliko je važno naglasiti i onu drugu, teže vidljivu, a vjerojatno važniju stranu nastajanja tih novina. S Feralom je, naime, kao s Tinom Ujevićem: postoji stereotip da je samo pio i obijao pragove kafana, a pjesme su mu, valjda, padale s Marsa. Naravno da nema ničeg pogrešnijeg: Tin je bio, prije svega, manijakalan radnik u jeziku. Tako i feralovci: iza onog što u novinama čitamo kao nenadmašnu zajebanciju i argumentirana i jezički usavršena novinarska otkrića, stoji težak, često mučan i neizvjestan, ali uvijek golem rad. Ta važna dimenzija stvaranja Ferala upotpunjuje sliku i donekle deromantizira pogled na Feral Tribune, što je važno, jer svjedoči da je riječ o ljudima koji su svoj posao shvaćali ozbiljnije i serioznije od većine novinara na kakve smo se, nesrećom epohe, svi zajedno navikli.
Boris Pavelić – foto BUKA
Kako gledate na period kada je Hrvatska ali i region, imala Feral Tribune, te period kada ga više nema? Koliko smo kao društva “osiromašili” gašenjem te novine?
Ne treba ni na koji način biti nostalgičan prema devedesetima, pa ni u pogledu postojanja Ferala. Kada do nostalgije dođemo, postaje jasno zašto je važno imati na umu teški rad feralovaca: nema baš ničeg romantičnog u tome da stvaraš novine s životnom prijetnjom za vratom. Evo, jučer je u Hrvatskoj pretučen nezavisni bloger Željko Peratović, dobitnik ovogodišnje nagrade Hrvatskoga novinarskog društva za istraživačko novinarstvo: što je romantično u tome da prebijete čovjeka koji ima suprugu i malu kćer? Devedesete su za sve nas –za nekoga dakako više, za nekoga manje – bile apokaliptične godine. To da smo imali Feral velika je sreća u nesreći, i to je sve dobro što o devedesetima možemo reći. Gleda li se prošlo razdoblje s aspekta medijske informiranosti, Feral ne samo da je bio alternativa u smislu u kojem su to „normalne“ kritičke novine – on je, svojom upornošću, kvalitetom i zapravo dugim trajanjem – prerastao u civilizacijsku alternativu i simbol slobode nasuprot nacionalističkom nasilju, o tome nema sumnje. Da smo osiromašeni gašenjem Ferala – i to je posve jasno. Ali može se to možda gledati i s druge, veselije i, da tako kažem, „budućnosnije“ strane: ako nemamo Feral, imamo ono što je značio, ono što je poručivao, način na koji je radio… E, tu na scenu stupamo svi mi zajedno. Ne treba previše očekivati od feralovaca samih – oni su svoje učinili a, hvala ti bože, rade i danas po različitim medijima. I mi drugi imamo svoju odgovornost, nije li tako? U tom smislu, Buka je banjalučki Feral. Klanjam se, kolege.
Mislite li da ljudi žale za gašenjem ovog lista?
Njegovi čitatelji žale – i to na jedan nesvakidašnji, pomalo čak zastrašujući način, kao kada izgubite duhovno vodstvo. Govorim to iz vlastitog iskustva autora ove knjige: predstavili smo je dosad u više od deset gradova u Hrvatskoj, Srbiji i BiH – na svakoj, doslovno svakoj promociji, javio bi se bar jedan ili više čitatelja, koji bi svjedočili kako im je Feral Tribune devedesetih bio jedino intelektualno i duhovno uporište, doslovno spas od ludila. Ljudi običavaju reći, posve iskreno: „Vi ste mi pomogli da ne poludim“. Ili: „Spasili ste mi život“. Takva priznanja novine i novinari uistinu rijetko dobivaju – ako ikad. S druge strane, mnoštvo je onih koji zbog gašenja Ferala likuju. To su svi oni balkanski političari, svi oni šovinisti, obmanjivači i kriminalci, ali bogme i svi oni novinari i „javni radnici“ kojima je Feral Tribune superiorno razotkrivao bijedu filozofije njihove palanke.
Borise, Feral Tribune zadužio je čitave generacije ne samo novinara već i ljudi koji su ga čitali, svojom hrabrošću, svojim odabirom tema, svojom lucidnošću..Koliko smo svi mi naučili od Feralovaca?
I sam se to često pitam. Nadam se da su balkanski političari od Ferala naučili da će se ipak naći netko tko će im skočiti za vrat; nadam se da su novinari – bar neki novinari – naučili da čast i profesija mogu, ali i moraju, zajedno; nadam se da su jezičari naučili da jezik može rasti u slobodi, igri i razmjeni, a ne u nacionalističkim kljaštrenjima; nadam se da su umjetnici naučili da se vrhunskim umjetnikom može biti i u naoko profanome mediju kakav su tjedne novine; nadam se da smo svi mi zajedno, svatko u svome nasiljem ranjenom kolektivitetu, naučili da može postojati i pristojno, tolerantno i nenasilno društvo. Premda, dakako, dopuštam i vjerojatnu mogućnost – da nismo naučili baš ništa.
Da li bi Feral mogao opstati u današnjim vremenima?
Današnja su vremena bolja utoliko što talenti, provokatori i anarhisti ne bi bili nasilno mobilizirani, ali gora utoliko što, kako vidimo, talenata poput Viva Ludeža baš i nema. Problem obnavljanja ili nastavljanja Ferala je u tome što nije nastao kao standardan novinski projekt, nego kao rockersko-bitničko-novinarski „udeo truda i čuda“, kako voli reći Predrag Lucić, citirajući Danila Kiša. Feral je bio, prije svega, kreativni amalgam talenata Viktora Ivančića, Predraga Lucića i Borisa Dežulovića, a tek je potom iz tog sretnog spoja krenulo sve ostalo. Utoliko, novi je Feral moguć ako nam se posreće sjajni talenti. I nemojmo, rekao bih, biti prezahtjevni: za 25 godina sigurno će se pripovijedati legende o prvim godinama Buke u Banja Luci, jer to, bez sumnje, i jest legendarna priča. Valja poštovati ono što imamo, jer nemamo mnogo. Danas u Hrvatskoj postoje sjajni nezavisni mediji, sve sama Feralova djeca: Novosti, Lupiga, Forum.tm, H-alter… Ima ih i u Bosni – Buka, Tačno – ima ih i u Srbiji. Mogu se stvari gledati i s optimističnije strane: Viktor Ivančić bi rekao – možda nam se čini da je kritički duh pokleknuo, i da uvijek iznova gubi bitku, ali to je samo – „pobjeda privida“…
Razgovarao Elvir Padalović