“Mali još nije odlučio kad će skinuti pelene.” “U moje vrijeme”, rekla sam, “majke su odlučivale kad je dosta. Djecu koja su nosila pelene krajem druge godine života držali smo retardiranima.” Susjeda me pogledala puna gađenja. “Djeca su ličnost, ona su ta koja znaju što je za njih najbolje.”
Maleni je bacio loptu u glavu djevojčici za susjednim stolom. Curica u šestoj, briznula je u histeričan plač. Urlala je sve dok njena majka nije iz majice izvukla dugačku zmiju iz koje je kapalo mlijeko. Dječačić je izlio šalicu crne kave na stol a onda žličicom stao crtati mamu. “Bože, kako je kreativan, pokaži teti, gdje su mami oči, gdje je mami kosica…” “Neću!” Kad je pružio ruku prema mojoj šalici zgrabila sam ga za pandžu.
Susjeda me nije mogla ubiti pogledom ali je zločinca privila na grudi, on se derao kako će nazvati plavi telefon 11 6 111 i prijaviti me. Sisa mu je ubila nadljudske krike. Do mene je dopro smrad friško pokakanog dreka. Platila sam kavu i promijenila kafić. Tresla sam se. Jebote! Ova ženska ima fakultet. Ova ženska je godinama učila i postala arhitektica. Diplomirala je u Rimu.
Zašto se ženama prodaje priča da im je smisao života istisnuti iz sebe komad mesa a onda se pred tim mesom tresti do kraja života? To što žena izbaci iz sebe istovremeno je i njezin ubojica i dokaz da je uspješna i normalna? Danas ta bolesna teza drži vodu više nego ikad u posljednjih pedeset godina. Nekad se takva koncentriranost na plod utrobe svoje očekivala samo od kraljica.
Kad sam ja bila mlada moja djeca mi nisu bila centar svijeta. Naprotiv. Smetala su mi. Znala sam ih ostaviti u dnevnom boravku i slušati njihove divljačke krike dok su se ubijala a ja bih opušteno u zahodu čitala “Prohujalo sa vihorom”. Boja njihovih kapa uvijek je bila u neskladu sa bojom cipelica koje bi dobila pitaj boga od koga. I hlačice, majice, kaputiće, pidžame, pelene… Dojenje… U moje doba dojenja nije bilo. U moje doba i tata je imao sisu.
Metode odgoja bile su mnogo maštovitije nego danas. Ruka, kuhača, kuhinjska krpa, tanka šiba… I baš nitko nije prolazio u školi sa pet nula osim nekoliko bolesnika.
Danas… Danas su djeca diktatori kojima majke, dok tate rade, služe bez pogovora. U pelenama ponosno hodaju do sedme, bacaju doručak na pod jer tako pokazuju svoju osobnost, prijete plavim telefonom čim od prve ispod majčine bluze ne nađu komad mokre dude. Već u drugoj znaju da majka, zato što je njih rodila, ne smije piti, pušiti, pjevati, plesati, skakati, smijati se, raditi, živjeti…
Današnja majka, ako želi svijetu i sebi pokazati da joj život ima smisla, smije samo služiti. Gade mi se današnje dječicom opsjednute mame. Iznevjerile su moju generaciju. Mi smo željele u brigu o djeci uključiti tate. Htjele smo postati ravnopravna ljudska bića, ne dvadeset i četiri sata otvorene mljekare.
Očajna sam. Jedino što danas mogu učiniti za svoj duševni mir jest pobjeći na drugu stranu ceste kad vidim da mi se približava izmučena spodoba u trideset i nekoj i zločinac u petoj u punoj snazi i posranoj opremi.
Tekst je preuzet sa bloga autorke
