Prebivamo – teško je kazati živimo – u ”državi” u kojoj, koliko god da se trudili, ne možemo a da ne budemo demagozi. Laž je, htjeli ne htjeli, postala neizostavan, bitan dio svake naše rečenice. Još gore – ne brinite, ovdje uvijek može gore – postala je nužan uslov mogućnosti temelja egzistencije. Beslovesnog, biološkog bivanja.
U BiH se u posljednjih dvadeset godina ”iskotio” jedan kvalitativan, poseban vid Bijede. Ne nove vrste – kamo sreće – nego novog, neimenovanog roda. Takva je i tolika da prost čovjek, jednostavno, ne može da je pojmi, da je imenuje. Da povjeruje da stvari mogu biti takve kakve, naprosto, jasno i razgovjetno – jesu. Bijeda nas je, ovdje, zatekla i pretekla svojom neposrednošću. Sve je, ovdje – gdje god da smo – zaigrala na kartu iskrenosti. Toliko smo jadni i to je toliko neupitno da je u to, doslovno, nemoguće povjerovati. Upravo to poricanje/odbijanje da se povjeruje u savršeno jasno, samorazumljivo crnilo u kojemu smo; upravo to petparačko potiskivanje Nas, sa jedne strane, održava u životu, a sa druge, tjera da i dalje ćutimo.
Čini se da u pitanju nije toliko strah, koliko stid. Sa strahom se, nekako, može živjeti. To se lako nauči. Sa stidom – malo teže. Ljudi se, ovdje, ne plaše, koliko – stide. Izaći na proteste; podići glas; štrajkovati; znači i konačno se suočiti; sjesti, priznati i opojmiti težinu, prije svega kulturne, pa tek onda, socijalne i ekonomske žabokrečine u kojoj, svi odreda, ”sretni i debeli”, dvadeset godina ”veslamo”. S obzirom na ”državu” u kojoj smo, to, zaista, nije lako. Još dalje, a to je, upravo, mjesto gdje nam nedostaje hrabrosti, znači i priznati udio sopstvene krivice. Ispraviću se, nije riječ o ćutanju, nego prećutkivanju. Ćutanje implicira ili indiferentnost ili, u najboljem slučaju, ambivalentnost. Ćutati možemo ili o tome što nas se ne tiče ili o tome što ne možemo jasno vrijednosno definisati. Prećutkivanje, sa druge strane, podrazumijeva indiferentnost prema problemima koje, vrijednosno, vrlo lako možemo odrediti kao loše. O kriminalu i korupciji se ne ćuti, nego prećutkuje. Prećutkivati znači znati, a ništa ne činiti – saučestvovati.
Dana 21-og januara, na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, održan je sastanak sindikata. Nekoliko sati prije toga, fakultet je bio oblijepljen plakatima na kojima je bilo napisano – ŠTRAJK. Po starom dobrom običaju, bliže nekoj vrsti romerovske inercije, na sastanak su došli radnici Fakulteta (administracija, spremačice, kućni majstori), ljudi kojima je ispodprosječna plata posljednjim mjerama ”vlade” dodatno umanjena i samo par (zamislite na trenutak Munkov ”Krik” – inače, favorit za novu zastavu BiH) profesora i asistenata, entuzijasta (po svemu sudeći, naivčina) – ”težak slučaj pakla…” – koji i dalje vjeruju da iz kulturnog i socijalnog inferna još uvijek mogu ”iscijediti”, ako ništa, kakvu-takvu simulaciju smisla.
Ukratko, na sastanku je, između ostalog, rečeno sljedeće:
– Ne štrajkujemo zbog toga jer je plata umanjena za 10%, štrajkujemo zbog uzroka koji su doveli do toga da se plate umanje;
– Štrajkujemo jer živimo u jednoj od najsiromašnijih i najkorumpiranijih država u Evropi;
– Štrajkujemo jer 18 godina od završetka rata još uvijek ne vidimo jasnu i odlučnu volju da se donesu i sprovedu zakoni koji bi spriječili i razriješili teške oblike korupcije koji sežu do najviših instanci vlasti;
– Štrajkujemo jer ne možemo ozbiljno shvatiti vladu koja prije donošenja i sprovođenja antikorupcionih mjera, socijalnu i ekonomsku politiku rješava umanjivanjem plata;
– Štrajkujemo jer je štrajk u svakoj uređenoj državi savršeno prihvatljiv oblik javnog djelovanja;
– Ne štrajkujemo da bismo rušili Republiku Srpsku – ovo nije stvar ni ljevice, ni desnice, nego proste egzistencije – Republiku Srpsku ruše oni koji je pokraše;
– Štrajkujemo jer živimo u državi u kojoj ne postoji ni jedan jedini razlog zbog kojega ne bi trebalo štrajkovati.
Zašto intelektualci prećutkuju?
Saberite, ali pazite, ovdje – gdje god da smo – dva i dva su – nula.
Saša Laketa je asistent na Filozofskom fakultetu u Banjaluci, na odsjeku filozofije.