Nema tome tako davno, 22 i kusur godina od kada su vjerski lideri, svaki u svome stadu, u duhu demokratskih promjena, započeli sa promocijom povratka idealima boga, alaha, domovine/otadžbine, porodice/obitelji. Nema ni tome tako davno, 20 i kusur godina, kada su se dosjetili da kosti nevino preklanih iz drugog svjetskog rata nisu dovoljno oplakane, da bi, potom, zaključili da nisu dovoljno ni osvećene. Nema tome tako davno, 19, 18, 17 godina, kako su se, sve uz pratnju nabožnih pjesama, masovne grobnice i jame punile novim kostima nevinih. Nema tome tako davno kako su crnomantijaši svetom vodicom zaljevali zapaljive granate koje će spepeliti sarajevsku Vijećnicu i u njoj jednu od najvećih najvrijednijih biblioteka u Evropi.
Nema tome tako davno kako su njihove zapadne kolege objavile da fašistički režim NDH, blagoslovljen od strane rimokakatoličke crkve i nije bio tako loš kao što se pričalo, niti ima tome tako davno kada su uvaženi alimi objavili da su djeca iz “miješanih” brakova degenerici, a za ženu muslimanku manje poniženje da bude silovana od strane četnika, nego da živi u takvom braku.
Ne tako davno, bilo je govora o grešnosti čitanja latinice i potrebi odbrane ugroženog srpstva. Ne tako davno služiili su se parastosi ratnim zločincima draži Mihailoviću i Pavlu Đurišiću. Ne tako davno, hvalio se otvoreno blaženopočivši sarajevski nadbiskup Ivan Šarić koji je u Drugom svjetskom ratu pisao pogromaške tekstove protiv Jevreja i ode poglavniku Anti Paveliću. Ne tako davno slušali smo o potrebi formiranja hrvatskog geta, zvanog treći entitet. Ne tako davno slušali smo iz usta islamskih poglavara o ugroženosti bošnjaštva, o potrebi formiranja bošnjačke nacionalne države. Ne tako davno upriličena je, u Novom Pazaru, rehabilitacija nacističkog kolaboratora Aćif Efendije Hadžiahmetovića. Sve to do ne tako davno. A danas?
“Danas je svijet suočen sa dobokom krizom. Ta kriza je mnogostruka – ekonomsko-finansijska, politička, ekološka, moralna. Ali, ona je po mom ubjeđenju, prije svega duhovna kriza.”, istakao je patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej u Sarajevu, na tradicionalnnim Susretima za mir, koji organizuje rimokatolička Zajednica sv. Egidija. To je ustvari razlog tolikog broja ljudi u smiješnoj odjeći na sarajevskim ulicama, a da nije riječ o karnevalu, ili nekoj sličnoj manifestaciji. “Za sve nas, ljude vjere, kriza je pozitivan izazov – da pokušamo da našim savremenicima pomognemo da ponovo otkriju svijet vjere i u njemu potraže odgovore na svoja pitanja i puteve nade umjesto bespuća utilitarizma i potrošačkog mentaliteta”, objasnio je Irinej krucijalne probleme svijeta u kojem živimo.
Reisul-ulema Mustafa Cerić je dodao da je “međunarodni susret za mir ove godine je jasna poruka cijelom svijetu da je naš izbor mir, a ne rat, da je naša opcija sigurnost, a ne terorizam, da je naše pravo sloboda i dostojanstvo, i da su naša srca i umovi u iskrenoj molitvi.”, dok je Vinko Puljić dodao “da je naša budućnost živjeti zajedno”.
“Ako svi zajedno otkrijemo načela koja ćemo svi zajedno poštovati, postaćemo svi graditelji mira i nade za sutrašnjicu. To je poruka ovog skupa – gradnja stabilnog mira za svakog čovjeka i sve narode”, naglasio je.
Zaista, kojima od poruka trebamo danas vjerovati? Onima od ne tako davno, onima od nedavno, ili ovima od danas? Šta nam zapravo poručuju profesionalni predstavljači svojih stada pred bogom? Da se vijekovima mrzimo ili da se vijekovima volimo, da živimo zajedno ili da se da nam ne gine getoizacija radi očuvanja vlastitog identiteta? Kada vjerskim liderima s usta prestaje teći otrov, a počinje navirati med i, što je najbitnije, kada sljeduje sljedeća doza otrova? Kada prestaje faza krivljenja prokletih nevjernika i vijekovnih neprijatelja, a započinje kritika “utilitarizma i potrošačkog mentaliteta”?
Na kraju krajeva, šta znači zajedništvo po vjerskim liderima? Osuđenost na njihove identitarne ideologije? Život “skupa”, ali na način da se, zahvaljujući privilegovanoj društvenoj poziciji kada je u pitanju indoktrinacija, dobro zna ko gdje pripada, kako bi se neželjeno miješanje svelo na minimum? Da je to, zapravo, “mir”, koji do narednog rata priželjkuju vjerski lideri, valjda najbolje svjedoči da neki od njih nisu mogli dočekati ni kraj vlastite konferencije, a da ne demonstriraju istinu o svojoj društvenoj ulozi prikrivenih huškača u miru i otvorenih u ratu. Vladika zahumsko-hercegovački je tako otkrio “tajni” plan reisul-uleme Mustafe Cerića o stvaranju islamske države (referirajući se na neke kuloarske razgovore u Washingtonu koje je prisluškivao), dok je reis odgovorio optužbom da Grigorije priželjkuje dogovor Srba i Hrvata na štetu Bošnjaka. Kako su sada još otužnije ukiseljene flosule o “evropskom Jerusalemu”, opredjeljenosti religija za mir, ili, još strašnije, religije u službi života, pomoćnice suproti strahotama “konzumerističkog društva”.
Međutim, šta nam govori ovaj skandal? Govori nam da za relevantne “mirotvorce”, kao društvo, još uvijek držimo vračeve-opsjenare, koji se međusobno špijuniraju na raznim konferencijama, zakuskama, molitvenim doručcima, opijanjima i prežderavanjima. Možemo li zamisliti bijedniju sliku od one prenesene u medijima: reis izvjesnom rabinu objašnjava da “nema jevrejstva bz jevrejske države” (otvoreno priznanje Izraela op.a.), ni “islama bez islamske države” i episkop koji sve brižljivo prisluškuje i tefteri, radi “pravoslavne države”. Ništa neobično da se svaki od njih stara za održavanje reprodukcije vlastite ideologije, kao i očuvanje njenog povlaštenog položaja i opsjenarske funkcije u društvu. Nikakvo čudo da se svaki od njih stara za održavanje zavidnog nivoa svoga konzumerizma. Nikakvo čudo, pa i dalje čamimo u tmini, pod omoforima, mitrama i ahmedijama.
Vezani tekst : Vuk Bačanović:Reisologija i njeni jalovi kritičari