Evo me u Prištini. Rano je proljeće 1990, svud okolo su garave krpe snijega, blato, razrovane ceste i raspukli asfalt. Vonjaju teški metali, slatkast ugljeni dim uvlači se u nosnice, i sve je prepuno svijeta. Starac, prelomljen u leđima, s bijelim ćulahom na glavi. Mladići u vijetnamkama, i djeca: buljuci velike i male dječurlije, izbijaju sa svih strana, iz sokaka i uličica, i slijevaju se prema školama. Ta djeca su, u očima neprijatelja, simbol albanske pobjede. U Jugoslaviji, naime, ne samo u Srbiji, već deset godina vlada stereotip, najstrašniji za koji znam, da je djece toliko jer se Šiptari strateški množe, u namjeri da osvoje Kosovo, preplave Srbiju, Makedoniju i Crnu Goru i demografijom provedu ono što ne mogu ni tenkovi i atomske bombe.
Žena po prištinskim ulicama skoro da i nema. Prije ih je bilo. Ali na kraju posljednje duge zime socijalizma, pred prve višestranačke izbore u svim republikama, Priština je postala muški grad. Miješaju se albanski i srpski muški glasovi, miješaju se jezici, ali ne kao u slobodnome, izmiješanom i multikulturnom svijetu, ne kao u jugoslavenskome bratstvu&jedinstvu. To miješanje je prijeteće, kao pred svađu i rat: i još uvijek se srpske riječi izvikuju, dok se albanske izgovaraju tiho. U predvorju strašnoga socijalističkog hotela Grand vrzmaju se uglednici i bogati ljudi. Kada izvlače novčanike iz unutrašnjega džepa, na bijelim im se košuljama, pod pazuhom, istaknu kožne futrole pištolja. Prije samo nekoliko mjeseci, to bi bio nečuven, nevjerojatan prizor, bilo gdje u Jugoslaviji. A sada je normalno.
Ovo mi je posljednji put da sam u Prištini. I osjećam da mi je posljednji put, jer želim što prije da odem i da više ne dolazim. Samo što još uvijek ne znam – prekasno ću to i shvatiti, ukoliko ikada shvatim – koliko bih daleko morao otići da se nađem dovoljno daleko od onoga što me u Prištini plaši. Kada bih to znao, bježao bih, još ovoga proljeća, barem do Beča, ili do Pertha, Toronta, Los Angelesa. Ali ne znam, i za to sam još uvijek tu. U rano proljeće 1990, u Prištini.
Jedno mjesto ću, međutim, još jednom obići, kao da idem na posvećenje. Nova, raskošna zgrada Nacionalne i univerzitetske biblioteke Kosova; prvi put sam ju vidio ljeta 1987, kada sam išao na privatnu ekskurziju po srpskim srednjevjekovnim manastirima na Kosovu. Isprva bio sam šokiran, skoro uplašen, i da me je tad priupitalo, potvrdio bih da još nisam vidio grozniju građevinu. Ali malo zatim, već na takozvani drugi pogled, kosovska biblioteka pretvara se u neku prirodnu nakupinu, u zemljin ud i organ, i postaje nešto što je savršeno suživljeno s gradom kao njegov znak, poput Ajfelovog tornja ili briselskoga Atomiuma. Četiri puta sam u životu bio u Prištini i sva četiri puta sam obilazio oko Nacionalne i univerzitetske biblioteke, jednom sam i ušao unutra. Nije mi tad bilo važno ime zagrebačkoga arhitekta Andrije Mutnjakovića (1929.), samo sam gledao kuću kao što bih gledao “vajarsko djelo prirode”, poslužimo se starim terminom Politikinog zabavnika.
U mnogočemu to je, bit će, i najkontroverznija, pa i najomraženija kuća (budimo elementarni u jeziku, pa svaku građevinu u koju čovjek može ući nazovimo kućom…) u povijesti socijalističke Jugoslavije. Projektirana 1971, na valu kulturne i jezične emancipacije Albanaca, koja je nalazila podršku kod maršala Tita i među srpskim liberalima, a dovršena 1982, usred albanske pobune na Kosovu i žestokoga policijskog i pravosudnog terora nad najbrojnijim kosovskim narodom, Mutnjakovićeva se Narodna i univerzitetska biblioteka našla u tragičnom procjepu i usred historijskih lomova, i tako je dijelila sudbinu stotina tisuća, milijuna Kosovara, čiji su se životi na jednak način lomili.
Arhitekt je knjižnicu zamislio kao pčelinje saće. U toj ideji znanja kao meda, a učenja kao pčelinjega rada, kao da je bilo nekoga pomalo naivnoga, udarničkog aktivizma. Ili je u arhitektonici saća, savršenoj poput arhitektonike glave maslačka, umjetnik pokušavao ostvariti neku svoju privatnu ambiciju i opsesiju, to uskoro više neće biti važno, jer se na Andriju Mutnjakovića u vrijeme pred otvorenje nove knjižnice u Prištini, i svih godina nakon toga, nadigla kuka i motika. Bilo je to vrijeme kada su se u svemu pokušavali iščitati simboli iredente i albanskoga nacionalnog ekskluziviteta, pa je tako i arhitekt u novinama optuživan da njegova knjižnica ne prikazuje pčelinje saće, nego da je riječ, ni manje ni više, nego o – ćulahu. Ili o kečetu, kako je ćulah postalo uobičajenije nazivati. I ne samo to: u cjelokupnom vanjskom i unutrašnjem rješenju građevine detektirali su elemente albanske kulture, njezine vizualne ornamentike, heraldike, albanske odjeće i obuće. Da ga je kako bilo suditi, zagrebački bi umjetnik za sve to zaradio nekih petnaest godina robije…
Čitalo se o tome po Dugi, Politici, Reporteru, sarajevskom Svijetu i Oslobođenju, a ponešto je znalo dobaciti i do splitskih i zagrebačkih novina. Sjećam se dobro tih članaka, pamtim i neke od autora, ali mi je danas žao što nisam od toga stvarao dokumentaciju, nego sam cijelu priču prepustio svojim nesigurnim sjećanjima, dojmovima ili naknadno upisivanim emocijama. Žao mi je što barem nisam pisao dnevnik, jer bi u njemu svakako bilo mjesta za višegodišnju sagu o lažim i stvarnim simbolima, upisanim u arhitektonsko rješenje prištinske Nacionalne sveučilišne knjižnice.
Nakon što sam se u proljeće 1990. oprostio od te neobične i meni drage kuće, pomalo sam na nju i zaboravio. Uskoro će se ona naći u drugoj državi, pa u drugome svijetu i kosmosu, i više me neće ništa na nju podsjećati. Uostalom, neću je povezivati ni s imenom arhitekta Andrije Mutnjakovića, pa ni nakon što prvi put svjesno shvatim i upamtim da ju je on projektirao, jer su moji dojmovi o njoj i stariji, a na određeni način i intimniji.
Podsjetit ću se, međutim, ovoga proljeća, kada na portalu jednoga beogradskog tabloida pročitam ovakav naslov: “Biblioteka u Prištini, delo Hrvata, na listi 10 najružnijih zgrada na svetu”. A u tekstu su se srpski tabloidčije, baš kako čine i njihova hrvatska braća po gluposti, pozvali na autoritet britanskoga Daily Telegrapha, koji je, je l’ te, narečenu listu sastavio. Svi ti izbori deset najljepših ovih i deset najružnijih onih u novinama su, obično, simptom nedostatka uredničke mašte, a onda i one majmunima prirođene navade da radiš ono što si vidio da radi netko drugi. I ne bi me se pretjerano ni ticala cijela majmunarija, koja je, o nevolje, poslužila da se podsjetimo u kakvoj je šiptarskoj zavjeri sudjelovao hrvatski arhitekt Mutnjaković, da se i hrvatski majmuni nisu zagledali u ono što je učinio britanski kolega, pa su i oni prenijeli dotičnu informaciju. Naravno, u njihovom užitku nije moglo biti nikakvog nacionalizma, kao u slučaju beogradskih tabloida. Oni su se naprosto obradovali, baš kao da su ugledali staroga gospodina kojem su nasred pješačkoga prelaza otpustili hozntregeri, pa su mu spale hlače. To je tak neodoljivo hercig!
Ali ne bih o tome predugo mislio, niti bih to i spomenuo da nije Bijenala arhitekture u Veneciji. Prijateljica Patricia Kiš, moja redakcijska kolegica, vratila se iz Venecije i ispričala mi kako su u kosovskome paviljonu izložili niz ambijentalnih prizora, fotografija s arhitektonskim rješenjima, uz koje gledatelji mogu glasati kakve im emocije budi odabrani prizor ili građevina. Prvoga dana Venecijanskog bijenala daleko najviše pozitivnih osjećaja kod publike izazvala je fotografija Nacionalne i univerzitetske biblioteke Kosova, projekt zagrebačkog arhitekta Andrije Mutnjakovića. I naravno, publika je, uglavnom, bila sastavljena od ljudi koji ne znaju ništa o biografiji građevine, ni o povijesti Kosova, a možda ne znaju niti to da je Kosovo nekada bilo dio Jugoslavije, te da je danas za jedne nezavisna republika, a za druge odmetnuta pokrajina Republike Srbije. I ne znaju ništa o Telegraphovim listama lijepih i ružnih, jer takvim se glupostima publika umjetničkih bijenala ne bavi, kao što ni majmuni ne posjećuju umjetnička bijenala.
U svakom slučaju, stari arhitekt Andrija Mutnjaković od slučajnih je prolaznika dobio lijep kompliment. A i meni je drago što se moje skoro dječačke, mladićke fascinancije s njima slažu. O Mutnjakovićevoj biblioteci, kao i o njegovom Kazalištu Trešnja, ne smije se govoriti kao o nečemu što je lijepo ili što je ružno. I to iz vrlo sličnih razloga iz kojih se u tim kategorijama ne raspravlja o Hundertwasserovim kućama. Kod obojice sva je ružnoća u načinu na koji se gleda. Nisu njihove kuće za preozbiljne ljude. Nisu to kasarne.
Tekst je preuzet sa www.jergovic.com
Od istog autora:
Miljenko Jergović: Selena, vrati se!