U Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici, u toku su probe za predstavu “Grebanje ili kako se ubila moja baka”, po tekstu Tanje Šljivar, a u režiji Selme Spahić. Premijera ovog pozorišnog komada očekuje se početkom septembra, pa smo iskoristili priliku da sa autorkom ovog teksta popričamo o radnji predstave, saradnji sa Selmom Spahić, savremenom pozorištu uopšte i drugim temama.
U Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici, u toku su probe predstave “Grebanje ili kako se ubila moja baka”. Možete li nam reći nešto više o tekstu po kojem se radi ova predstava?
U pitanju je moja diplomska drama koja prati grupu od petoro desetogodišnjaka na dan humanitarne priredbe u banjalučkoj osnovnoj školi. Nasilje, kao rezultat neispunjenih želja, promašenih odnosa sa roditeljima, nemogućnosti iskazivanja osjećanja, metastazira od grebanja svog i tuđih tijela, preko nasumičnog pucanja iz švercovanog oružja, do surovog maltretiranja najslabijeg među njima. Interesovao me je govor desetogodišnjaka, način na koji brbljaju i brbljanjem razvaljuju jezik i značenje, a opet izgovore nešto značajno, nešto za šta kao odrasli više neće biti sposobni. Dio radnje dešava se i u Njemačkoj, gdje je nešto bijelo, svijetlo i čisto obećano, a nije ispunjeno.
Kako je došlo do saradnje sa Selmom Spahić, koja režira ovu predstavu?
Koproducent predstave je Hartefakt fond iz Beograda. Oni su već vrlo uspješno sarađivali sa Selmom na predstavi “Hipermnezija”, koja je, kao i naša, nastala u koprodukciji sa Bitef teatrom iz Beograda i učestvovala na brojnim značajnim festivalima u regionu, kao i na festivalu nove evropske drame u Visbadenu, a “Pošto pašteta” je objavljena u zbirci od pet drama, nastaloj na osnovu prvog Hartefaktovog konkursa za savremeni društveno angažovani tekst domaćeg autora. Sama ideja o saradnji došla je od profesorke Biljane Srbljanović, koja mi je i bila mentor na pisanju “Grebanja” i koja je smatrala da bi se moj i Selmin senzibilitet poklopili.
Ovo je drama o odrastanju i odlascima, prilagođavanju novom i potiskivanju starog. Koliko su upravo ove teme o kojima pišeš teške za mlade osobe koje odrastaju na našem području?
Svi likovi u drami su na neki način pomjereni iz ležišta – jedan dječak je došao u Banjaluku iz Srbije zbog NATO bombardovanja, jedna djevojčica je izbjeglica iz Hrvatske, drugi dječak skoro nigdje ni ne može da ode sam, jer je u invalidskim kolicima, a djevojčica zbog koje se sve dešava tog dana putuje u Njemačku, da se više nikad ne vrati. Mislim da su ovakvi slučajevi učestalog mijenjanja mjesta stanovanja mlađim osobama koje odrastaju na našem području i te kako poznati i jasni.
I u predstavi “Pošto pašteta” tematizuje se odrastanje. Zbog čega vam je upravo ova tema toliko interesantna?
Zato što, kao i ljubav, ima mnogo oblika, a na kraju se svede na jedno te isto, počne, i onda završi, prije nego što postaneš svjestan da ti se nešto desilo. A desi se, i od ljubavi i od odrastanja dobiješ drugačije tijelo, i kožu, i u glavi bude mnogo drugačije, a kad se osvijestiš, prošlo je, više ne voliš i više te ne vole i odrastao si.
Od posljednjeg našeg razgovora, Vaša predstava “Pošto pašteta” je odigrana u Banjaluci. Jeste li čuli komentare banjalučke publike?
Nažalost, zbog obaveza, nisam prisustvovala samom izvođenju predstave u Banjaluci, pa nisam imala priliku da neposredno osjetim ili čujem reakcije publike. Rediteljka Snežana Trišić i glumci otišli su iz Banjaluke sa vrlo pozitivnim utiscima.
Vaše predstave govore o onome što se dešava ovdje i sada. Koliko je upravo taj pristup važan u savremenoj umjetnosti?
U savremenoj umjetnosti, a naročito u filmu i pozorištu, koji počivaju na antropocentričnim narativnim matricama, odavno je postao važniji način na koji se nešto govori, od onoga što se govori. Postoji pozorište koje na divan način ne govori ni o čemu opipljivom, a opet nas se tiče, jer od nas, upravo svojim specifičnim sredstvima i izrazom zahtijeva da mislimo o njemu i nakon što izađemo iz sale i da prokopamo po sebi, i po onome što smo bili i po onome što sada jesmo. Za mene je važno u pozorištu, kao i u filmu, govoriti istinu, i to govoriti je na takav način da ona u gledaocu izazove bar naznaku preispitivanja sopstvene istine.
Radite i na scenarijima za kratke filmove. O čemu je zapravo riječ?
Film “Nešto slatko”, u režiji Jelene Gavrilović, mlade koleginice sa fakulteta, premijerno je prikazan na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu i tematizuje ponavljanje porodičnih matrica, i odrastanje u postsocijalističkim društvima. Jelena je odrasla u Beogradu, ja u Banjaluci, a kad smo u Sarajevu pronašle naselje koje izgleda i kao moje i kao njeno djetinjstvo, shvatile smo da naš film treba da bude o tome. Film “Za to ti ne brini”, koji sama režiram, bavi se odnosima muškaraca i žena, muškaraca koji po cijeli dan sjede u kafanama, i žena koje ostaju u svojim stanovima, kao i odnosom mladih ljudi prema sopstvenom i tuđim tijelima, a sve u jednom novobeogradskom soliteru, tokom jednog ljetnjeg dana.
Kada je pozorišni svijet u pitanju, kakvi su vam planovi za naredni period?
Sa kolegama sa klase uradila sam omnibus sačinjen od dramatizacija pripovijetki Tomasa Bernharda iz zbirke Gete na sssamrti, u prevodu Bojane Denić. Bernhardov jezik i ideje su fascinantni, i vrlo bitni za nas ovdje i danas, pa se iskreno nadam da će neko od beogradskih pozorišta prepoznati nuždu za igranjem ovog velikana. Treća drama me još uvijek čeka, kao i ja nju.
Za kraj, možemo li očekivati postavljanje nekog vašeg komada u NPRS?
Ja se uvijek nadam da možemo.
Razgovarala Maja Isović
Vezani tekst:
Užasava me zatvorenost banjalučke sredine