Radnja počinje kada David Štrbac, bosanski seljak, dolazi u sud noseći u vreći jazavca s namjerom da ga tuži za pojedeni kukuruz.
SUDAC: Što si vodio ovog lopova pred sud? Što ga nijesi odma’ na njivi ubio?
DAVID: Kako sam budalast, more biti da bi’ i to učinio da ne znam današnjeg reda i zakona. Ama, šta bi ti glavati gospodine, duljio, otez'o i natez'o: znam zakon, pa neću preko zakona. Neću preko zakona, pa ubi me!… Neke godine, dok još nijesam bio svještio vašeg zakona, ubio sam u toj istoj njivici jednog jazavca. Biće valjda brat ovog lopova. U'vati me carski šumar i oglobi s pet vorinti. Kad metnu pare u džep, oštro mi zaprijeti: “Ne smiješ to više činiti, jer i jazavca današnji zakon brani!” E, kad brani, nek mu i sudi, kad štetu počini!… Samo imam ono nešto krezube babetine, i tu njivicu kuruza što sam imao, pa mi ovaj lopov stra i sa zemljom sravni. Osušili se jadni kuruzi, pa kad prođem pokraj njivice, obuzme me tuga i žalost. O, kako tužno šušte čemerni, slomljeni kuruzi! Rek'o bi čo'jek da uzdišu za osvetom i pravdom… Samo (plače) samo sam tu njivicu kuruza im'o, pa…
PISARČIĆ (zajedljivo): A kako ti se zove njivica? To treba slavni sud da zna.
DAVID (tare suze): Čudnovato se, dijete, zove njivica. Zove se Ni Davidova, nicarska, nispa’ iska . Tako joj je ime i tako je, čini mi se, vođe u sudu zapisato.
SUDIJA (smije se): U tebe, Davide, sve to nekako zapetljano. Kako se to zove njivica? Ni Davidova, ni carska, nispa’ iska ? Kako to?
DAVID: E, tako, gospodini moji. Sve ću vam kazati po redu i zakonu. To je njivica krčevina. Ja sam iskrčio, pa velim: moja je. Oko te njivice carska šuma. Na kraj njivice, upravo kad se pođe Markanovom točku, stoji dirjek, uboden u zemlju, s one dvije k'o kantarske kuke (C. Š .). To vele, ko piše: carska šuma. Bože moj, bože, čudne ljepote u vašeg cara! Bože moj, bože, svakom li se danas odaje čast: carska šuma! Za turskog suda: svačija, ničija šuma, a danas carska šuma. Pa kažem vam, oko te je njivice carska šuma, te gruntovnik veli: “Istina, Davide, ti si je iskrč io, ali to je carska šuma. Pošto si iskrčio carsku šumu, ostala je carska zemlja. Š uma je carska, pa i zemlja mora biti carska.” Sad dolazi spa'ija: “Lažeš, Vlaše! Nisi je iskrč io, već je to, bivakarce, od davnina ziratna zemlja, a svaki komadić ziratne zemlje moj je!” Na čijoj je strani prava, ne znam. Samo znam da zato svijet tu njivicu zove Ni Davidova, ni carska, ni spa'ijska. A ja bi’ rek'o da svijet u neku ruku ima pravo, jer ta njivica, kako ste čuli, nije ni moja, ni carska, ni spa'iska, već ovog prokletog lopova, a brezakonika! Dok se mi ‘vamo svađamo i prepiremo čija je, a on se poistija sladi i deblja, što ‘no vele k'o šokački pratar. Zato vas molim i preklinjem, da ga što teže osudite. Meni je ovaj slavni sud mlogo dobra učinio. Od mloge me je bijede i nevolje oslobodio…
SUDAC: Baš od mloge te nevolje oslobodio? Kako to?
DAVID: Da, da, od mloge me bijede i napasti oslobodio. Sve ću vam, gospodini moji, kazati po redu u zakonu. Imao sam sina. Snažno, mlado i vitko momče k'o jela. Nije bio nimalo na me nalik. Bacio se bio na đeda, moga oca, što je u pošljednjoj buni u Crnim Potocima pogin'o. Snažno i vitko momče, ali naopako i zločesto, da bog milostivi sačuva! Uzeše ga u vojsku, poslaše ga u Grac i ja danu’ dušom. Lani, oko Časni’ veriga, donese mi knez crnu knjigu i tri vorinta: “Davide, umro ti sin, pa ti carstvo šalje tri vorinta. To ti je nagrada.” “O, dobre carevine, krst joj ljubim!”, lijepo ja jauknu’ od radosti, a žena i djeca zaplakaše. “Brate, kneže, vrati ti ta tri vorinta carevini. Pravo će biti bogu i ljud'ma, da to carevina uzme sebi k'o reće kaz'ti, neku nagradu, jer ona je mene od napasti oslobodila.” – Onda sam imao jednu kravu, dobru, debelu kravu. Od usta sam svoji’ otkid'o, pa sam njoj dav'o. Kažem vam, dobra, debela krava, ali zijanćerasta, da bog zakloni! Satra mi svake godine ljetinu. Doču to nekako slavni sud. Eto ti jednog dana onog šikucije, što kupi miriju i porez: “Davide, veli, dočuo sud da te snašla bijeda, pa me je posl'o da… Kako bi bilo da mi ti nesretnu kravu preteslimimo carevini, pa nek se ona tamo š njom muči i devera?” “‘Vala, velim ja, carevini, koja se toliko za me brine! Vodi, brate, vodi odma’!” – Onda sam im'o čet'ri koze. Za turskog suda mirne k'o ovčice, a kad zastupi ukupacija, ošjetiše i one slobodu, bog i’ ubio, pa se ne daju snositi! Počne i’ ona moja krezuba babetina musti, a pošljednja nogom u kab'o, pa prolije vareniku. Doču jope’ nekako carevina. Eto ti šikucije: “Pomozi bog, Davide! Zdravo, mirno?!” “Dobro, ‘vala bogu, kako si ti?”
Tuj se upitasmo za zdravlje, dok šikucija poče: “Tebe, Davide, zar jope snašla napast: nemirne ti koze, pa prolijevaju vareniku? Kako bi bilo da i’ predamo poreznom uredu, pa nek on š njima muči?” “O, da dobre carevine, milostivi bože!”, zaneso’ se ja i lijepo jauknu’, od nekakve silne miline, a žena i djeca od velike radosti zajecaše. “Goni, brate, ljubim ti stope tvoje, goni!” I, boga mi, čo'jek – ‘vala mu, ‘vala i njemu i premilostivoj carevini! – oćera nesretnice i oprosti me napasti. – Od svega mala i imaća ostade mi još jedan prasac, ali zijanćerast i nesreća jedna! Potra kuruze, pojede tikve i misirače, sve pojede i proždra, da oprostite, k'o kakav šikucija. Napravim mu jarmac i metnem mu ‘vako k'o sad tebi (sklapa ruke i pokazuje na pisarč ića) i, ne budi primijenjeno, oko vrata, ali ne pomaže. Skočio svijet na me k'o na bijelu vranu: “Tvoj prasac, Davide, upropasti i tebe i nas!” Od usta do usta, dok i carevina ne doču. Eto ti šikucije: “E, baš si, veli, Davide, baksuz! Ni u čemu ti se ne da!” “Dosta, brate! Znam!”, viknu’ ja, pa ga zagrli, i poljubi’. “Dosta! Goni! ‘Vala ti, ‘vala i tebi i premilostivoj carevini, koja se ona za mene toliko brine? ‘Vala vam đe čuli i ne čuli!”
PISARČIÄ: Ne znate vi, gospodine, još ovih bosanskih seljaka. Danas ovaj David hvali i uznosi carevinu do neba, a sjutra bi se, onako sakat diga’ u bunu i poša’ protiv ovog slavnog suda. Znamo se, Davide, znamo. Svi ste vi jednaki.
DAVID (unosi se pisarčiću u oči): Ko? Ko, bolan? Zar da se ja dignem u bunu? Drago moje dijete, vidim, pametan si i učevan si, ali nemoj me, tako ti carskog kruva, musavediti i bijediti kod ovog carskog suda! Zar da se ja dignem u bunu? Bolan, bolan, ja bi’ glavu svoju položio za ‘vaj sud!… Nego, preklinjem te, glavati gospodine, da ovog lopova što teže osudiš. Svega me upropastio. Skini mi ga s vrata, tako ti carske službe! Nas je, seljake, kažem vam, ovaj slavni sud od mlogo čega oslobodio. Ne riču nam više sa plandišta zadrigali bakovi niti nam bodu čeljadi; ne taru nam više silne volovanice plotova i ušjeva k'o u ono staro, blentavo, tursko vrijeme. Danas ne mereš vidjeti u svijeta žirovine i bakovite sermije. Što nam je slavni sud ostavio, to je mirno, ćudevno, pametno; istina malo šašavo i slabo, ali za nas, blentave Bošnjake, i nije drugo!…
PISARČIÄ: E, ta ti je, Davide, na mjestu.
DAVID: Svaka je moja, d'jete, na mjestu, svaka! Nemoj misliti da nije. Nego, kažite vi meni, ‘oćete li već početi ovog brezakonika osuđivati ili nećete, da znam na čemu sam?
SUDAC: Ti si, Štrbac, prava pravcata budala! Jazavca osuđivati! Ti si lud, čovječe!
DAVID (kao uvrijeđeno, ljutito): Nemoj ti, gospodine tako! Dok jadni težak svješti vaš red i zakon, a vi odma’: ti si lud, ti si budala…
Na današnji dan 1916. godine umro je Petar Kočić, književnik, publicista i narodni tribun, sekretar Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta”