Mada se nikada ne pojavljuje u filmu, loš lik iza scene „Bambija“ je
čovjek i on je na 20. mjestu liste heroja i nasilnika koju je sastavio
Američki Filmski Institut. Mada će Bambi preživjeti svoj susret sa
čovjekom, gledaoci će uvijek pamtiti momenat kada se lovac pojavljuje u
filmu. Tada počinje trka za život kroz šumu i mama Bambija kaže svom
mladuncu da trči što brže može. Pucanj se prolama i odjednom je Bambi u
potpunosti sam. Njegova otac dolazi i saopštava mu: „Tvoja majka ne može
više biti sa tobom“. To je sasvim dovoljno da se neka djeca zakunu da se
nikada u budućnosti neće baviti lovom. Ova scena filma koji je režirao
Dejvid Hend 1942. godine, još uvijek ima primarnu moć da rasplače i odrasle
Stari Žućko
Tragičan, bjesnilom zaražen kraj filma „Stari Žućko“ toliko je
poznat da bi se i gledalac koji ga prvi put gleda mogao osećati emotivno
pripremljenim. Ali taj gledalac bi napravio lošu procjenu. Travis Koates
postaje korak bliže životu odraslih kada ubija puškom svog odanog
saputnika, ali kada smo gledali ovaj klasik Roberta Stevensona 1957.
godine, nije nam ta činjenica bila važna. Plakali smo kao mala djeca. Da,
da, naravno: iza starog Žućka je ostalo štene kroz koje će njegova
privrženost i prijateljstvo nastaviti da žive. Ne interesuje nas! Hoćemo
starog Žućka nazad! Zašto je život toliko surov?
ET vanzemaljac
Iako se Spilbergov film „ET“ vidi kao naučno-fantastična
avantura, ovaj film iz 1982. godine je zapravo brilijantno zamaskirana
porodična drama. „Od samog početka, IT je bio film o mom djetinjstvu“,
rekao je Spilberg u intervjuu tokom 1997. godine. To je takođe film o
prijateljstvu, granicama koje će ljudi prijeći da bi zaštitili svoje
porodice i o tome koliko je teško kada se izgubi neko koga volite.
Potoci suza obično krenu kada Eliot mora da se oprosti kada se ET
konačno vraća svojoj porodici. Postoji tuga u razumijevanju neizbježnosti
da se nekad kaže „zbogom“ zauvijek.
Gdje raste crvena paprat
Možda zato što smo odrasli sa psima, možda zato što smo gledali te
pse kako stare i umiru, možda zato što smo mlakonje, tek „Gde raste
crvena paprat“ je nejvjerovatnije najtužniji, najdepresniji film (i
knjiga) koji smo vidjeli. Istina je da će većina priča o djeci i njihovim
psima inspirisati plačljive, ali Stari Dan i Mala En – dva lovačka psa,
brat i sestra, koji se pojavljuju u knjizi i filmu – ne umiru običnom,
mirnom smrću. Jedan od njih je brutalno rastrgnut od strane šumskog
lava, a drugi umire od nečeg još goreg: od slomljenog srca. Rasplačemo
se samo kad pomislimo na to.
Nebesa
Genijalnost Piksarovih filmova je način na koji
uspjevaju da dotaknu i djecu i odrasle. Ponekad je teško reći šta je
napisano između njihovih redova. Uzmimo film „Nebesa“ iz 2009, na
primjer. Odmah nakon početka ovog filma Pita Doktera i Boba Petersona,
počinje četvorominutna sekvenca koja nas upoznaje sa glavnim likom,
Karlom i njegovom suprugom Eli. Ovo je kratak film unutar filma,
sekvenca koja skicira njihov brak kroz godine, kompletno sa svim
radostima i razočarenjima koja donosi život udvoje tokom decenija. Na
kraju, Eli umire i Karl postaje usamljeni starac. To je srceparajuća
slatko-gorka sekvenca koja se odmah mora uključiti u ovu listu iz
bojazni da je mnoga djeca nisu shvatila.
Dambo
Svako na čiji su se račun šalili, može da saosjeća sa Dambom. Ima
ogromne uši i veoma je stidljiv. Štaviše, Dambo krivi sebe što je
njegova majka dopala u zatočeništvo. Scena u kojoj mama Damba njiše u
svojoj surli kao u kolevci kako ga uspavala, može i spartanske gledaoce
da razniježi. Ali uz malu pomoć miša Timotija (i diskretne boce šampanjca
koja je baš tad našla da se prolije u kofu sa vodom), Dambo otkriva
svoju mogućnost da leti. Odjednom, njegove gargantuovske uši su njegovi
najveći aduti. Kao mnogi tužni filmovi, i ovaj film Bena Šarpestina iz
1941. godine, ima srećan kraj. Savršena moralna priča za sve koji su
ikad bili nezadovoljni sobom.
Šarlotina mreža
Jednostavna priča o odanosti i požrtvovanju, film „Šarlotina
mreža“ izaziva suze skoro 40 godina. Možda najneustrašiviji pauk u
književnosti, Šarlota koristi svoj talenat za pisanje kako bi spasila
život malog praseta Vilbura. Pisanjem po svojoj mreži da je Vilbur
„izuzetno prase“, „sjajan“, „blistav“ i konačno „skroman“, Šarlota
postiže, tik pred smrt, da ubijedi farmera da poštedi Vilbura od toga da
postane gomila kobasica. Mada Šarlota ima 514 djece, od kojih troje
ostaje da brinu o Vilburu, Vilbur je taj koji nikad ne zaboravlja na
njene napore. Film je doživio nekoli novih verzija.
Moja djevojka
Kada se radnja dječjeg filma odvija na sahrani, znate da će biti
srceparajući. Ali „Moja djevojka“ – film iz 1991. godine o Vadi Saltenfas
i njenom isuviše-mladom-da-bi-bio-romantičan najboljem drugu Tomasu –
nije tužan zbog sahrane. Nije tužan čak ni zbog toga što je Vadina majka
umrla. Nije tužan ni zbog toga što se njen otac zaljubio u drugu ženu
koja je fina, ali ipak izaziva dvojna osećanja kod Vade koja se boji da
će ona zamijeniti njenu majku. Nije čak ni tužan zbog čudnog bola o
muško-ženskim odnosima djece koja su previše mlada i previše naivna da bi
razumela šta je bol. Ne, tužan je zbog pčela. Glupih, glupih pčela.
Nećemo uništiti kraj, ali ćemo reći samo ovoliko: trebaće vam deset
pakli perfeks maramica.
Američka bajka
Nakon što Miškokeviči, grupa rusko-jevrejskih miševa, odluči da
ode u Ameriku krajem XIX veka, njihov sin Fivel biva bačen sa broda i
voda ga izbacuje na obale Njujorka. Cijeli ovaj film Dona Blata iz 1986.
godine je o tome kako mali glodar imigrant pokušava da nađe svoju
porodicu. Prilično tužno, zar ne?
Fluk
Ovaj film Karla Karleija iz 1995. godine bi bio baš poput „Duha“,
da je Patrik Švajz zlatni retriver umjesto duha. Lik koji nije baš
porodični čovek umire i reinkarnira se u psa, uzimajući svoju drugu
šansu da se iskupi pred svojom ženom i sinom. I onda, na kraju filma,
Fluk kaže: „Znate šta? Ja sam pas. Šta ću ja uopšte ovdje?“ (malo
parafraziramo). Najupečatljivija scena filma se odvija na groblju koje
je prekriveno snijegom.