Usta nam puna zemlje. Vi nas ne čujete.
Erih Kestner
Nakon napornog penjanja po planinskom masivu Kadini di Mizurina (Cadini di Misurina, najviši vrh 2839 m), na donjoj granici grupe Dolomiti di Sesto (njem. Sextener Dolomiten), idem na ugovoreni susret s prijateljicom u mjestu Toblah (Toblach / Dobbiaco), na 1250 m nadmorske visine, u jednoj prekrasnoj dolini koja je zaštitni znak italijanske autonomne oblasti Alto Adiđe ili Južni Tirol (Alto Adige / Südtirol). Njeno većinsko stanovništvo je zapravo austrijsko, tj. tirolsko, i sa Austrijom ima i pravno posebne veze. U Toblahu odlučujemo da odemo na obližnje jezero, da u vrlo sugestivnom okruženju razmijenimo koju riječ.
Negdje na pola puta autom, kaže mi prijateljica (dirigentica iz Nirnberga, gore poslom, kao djelimično i ja), „Hoćeš li da odemo na ono vojničko groblje koje uvijek spominješ, kad smo već tu?“. Pristajem, naravno, već godinama gledam u njega kad prolazim, ali nikako da se organizujem da odem, uvijek nešto iskrsne što me odvede na drugu stranu. Nastavljamo put kroz Dolinu Landro (Val di Landro, njem. Höhlensteintal) i zaustavljamo auto na proširenju, pred ulazom u groblje Mokra Stijena (Nasswand / Croda Bagnata).
Među drvećem, podno stjenovite planine, skoro skriveno, stoji austrijsko vojničko groblje u kojem počivaju mrtvi iz Prvog svjetskog rata. Penjem se uz stepenice, gledam u redove grobova i nadam se da neću naći imena iz Bosne, iako ne zaboravljam da je moja sadašnja i višestruko luda otadžbina (moja samo po birokratiji, jer moja istinska otadžbina zapravo nema granica, ona je čitav svijet i sve podjele su mi smiješne – što reče Denis Guedj, zemlje postoje isključivo na mapama, samo gradovi postoje stvarno) tada bila dio Austro-Ugarske, i da su njeni ljudi bili vojni obaveznici u toj šarenoj carevini, bez obzira na to da li su to htjeli ili ne. Rođena sam u Jugoslaviji i u njoj živjela dovoljno dugo da mi ovo sada sve izgleda kao neviđena papazjanija.
Svaki rat je inače besmislen (toga postanu svjesni i oni koji ga zagovaraju, pogotovo onog trenutka kad i njih dotakne, i to ne onako kako bi oni htjeli), a Prvi svjetski rat ili, kako su ga tada zvali, Veliki, posebno obiluje nevjerovatnim poduhvatima i idiotskim odlukama komandujućih. Kada je 23. maja 1915. godine Italija objavila rat svojoj dotadašnjoj saveznici Austro-Ugarskoj i prekinula svoju tobožnju neutralnost, krenula je i jedna od najkrvavijih i najbesmislenijih priča u ovom ionako besmislenom ratu. Austrijanci su bili svjesni da se granica kakva je tada bila nije mogla braniti sa ono malo trupa što su imali tu, te su se pri napadu Italijana povukli su na pozicije sa kojih su mogli da se bolje organizuju. Tako su Italijani preuzeli zonu Kortine d’Ampeco (Cortina d’Ampezzo) skoro bez borbe. Austrijance napad nije zanimao, oni su samo htjeli da odbrane liniju i svaki napad koji su preduzeli bio je uglavnom radi zauzimanja boljih odbrambenih položaja.
Tuneli po masivu Tofane, fotografija Paolo Bonavolta
Italijanska komanda, pod pritiskom objave rata koja je podrazumijevala napad, insistirala je na ofanzivi i kad je bilo izgleda na uspjeh i kad nije. Ovdje rat, ipak, nije bio kao i u ostalim krajevima gdje je bjesnio. Ovdje se on vodio u stijenama, visoko, protiv ljudi u uniformi druge boje, ali i prirode koja je na tim visinama odnosila živote čak i više nego topovi i puščana zrna. Čovjeku i njegovoj smiješnoj tehnici gore ipak nije bilo mjesto. Front je bio vrlo aktivan do 1917. godine, kada su Italijani, koji su htjeli po svaku cijenu da upadnu u dolinu Pusteria (njem. Pustertal, u njoj se nalazi Toblah) i presijeku žilu kucavicu austrijske linije snabdijevanja, doživjeli strašan poraz u dvanaestoj bici na Soči (svih dvanaest je ukupno odnijelo oko 300 hiljada života na obje strane). Tada se na frontu u Dolomitima osjetilo olakšanje, jer su se Italijani morali povući do rijeke Pjave (Piave).
Dolomiti su najljepše planine svijeta. To kažu najveći alpinisti, oni koji su osvajali najviše vrhove svijeta. Kažu, nisu najviše planine, ali jesu najljepše. Slažem se, među tim stijenama mi stanuje duša (zamislite, osjećam se kod kuće i kad nisam u RS/BiH, šta ćemo sad?). Tu, kud god se okreneš, zastaje dah. Nebo se spaja sa zemljom, vrijeme postaje prostor, kad osluhneš, čuješ vječnost, muziku sfera. Tu, baš tu, među tim stijenama koje toliko volim i koristim svaku priliku da im se približim, teško da nisam naišla na metak, čahuru, komad konzerve, rov, zemunicu, ostatak utvrđenja, tunel, bodljikavu žicu.
Monte Rudo iz italijanskog tunela, Paolo Bonavolta
Spomen-ploče, maleni oltari, podsjetnici. Nama, koji tu uživamo u ljepoti, da su te stijene bile posljednje što su vidjele hiljade nesrećnika koji su gore pokušali da ispune nesuvisle želje glavešina za koje su oni bili samo brojevi. Meni, po dokumentima Srpkinji iz Bosne (nekad ponosite), iz njenog dijela koji se zove Republika Srpska, nakon preživljenog rata i svijesti o njegovom potpunom besmislu, oči zasijaju kad god idem tim planinama, što zbog njihove neizmjerne ljepote i povezanosti koju prema njima osjećam, što zbog njihove druge priče koju veliki broj onih koji gore dolaze i ne zna. Kad se ljudi skijaju tim padinama, nisu ni svjesni da su ispod snijega godinama poslije rata pronalaženi ostaci skeleta i ličnih stvari onih kojima je dah oduzet silom.
Foto: Milijana Pavlović
Ulazim u groblje. Čitam tekst na ploči postavljenoj na ulazu, na zvaničnim jezicimapokrajine, njemačkom i italijanskom. „Ovdje počiva 1259 vojnika različitih nacionalnosti. Sjećanje i zahvalnost za vaše zasluge neće nikada umrijeti.“ Eto, sada znam da sigurno ima i ljudi iz Bosne, Srbije, Hrvatske.
Ima tu i Rusa, ratnih zarobljenika, i preko stotinu neidentifikovanih. Preko puta groblja, podno planine Mokra Stijena (Nasswand / Croda Bagnata, 2254 m), tokom borbenih dejstava nalazila se prihvatna stanica za ranjene, s kapacitetom od tri hiljade mjesta.
Oni koji nisu preživjeli rane, bivali su sahranjeni preko puta. Nakon rata, s obzirom na ukupan poraz Austro-Ugarske, čitav Južni Tirol je pripao Kraljevini Italiji, iako ona tu uopšteno nije ostvarila uspjeh. Italijani su svoje mrtve skupili u nekoliko kosturnica, jer je bilo nemoguće održavati sva groblja koja su nastala pri frontu. Tridesetih godina prošlog vijeka, Nijemci su pokupili svoje mrtve i sahranili ih kod prevoja Pordoj (Passo Pordoi), te podigli spomen-obilježje. Vojnici u plavoj austrijskoj uniformi koji su bili „original“ Austrijanci isto tako su odnešeni u groblja za poginule njemačkog porijekla.
Oni „drugi“, koji su odjednom postajali Austrijanci kad je trebalo da se gine za carevinu čiji dio nikad i nisu htjeli da budu, oni su ostali sami, raštrkani po planinama. Njih niko nije tražio, a groblja u kojima su bili sahranjeni, propadala su zbog neodržavanja. Poslije Anšlusa, jedno njemačko udruženje koje se bavilo vojničkim grobljima u Italiji, uspjelo je uz pomoć italijanske vlade i lokalnog stanovništva da dovede austrijska groblja u red i napravi od njih dostojanstvena počivališta.
Mrtvi ne-austrijskog porijekla ekshumirani su iz svojih grobnica po raznim dijelovima Južnog Tirola i donešeni u tih nekoliko grobalja izabranih za održavanje. Ipak, veo zaborava pokriva ih ponovo nakon Drugog svjetskog rata i njihove humke zarastaju u travu. Ubijeni i odbačeni, po treći put. Pedesetih godina prošlog vijeka, silom Austrijanci, poginuli za tuđe babe zdravlje, dobili su anđela čuvara u liku gospođe Valtraud Maraska Fuks (Waltraud Marasca Fuchs) iz obližneg Toblaha, koja je preuzela brigu o groblju i ubijedila lokalne vlasti da ga treba održavati. Zahvaljujući njoj, njenom požrtvovanju i neiscrpnoj energiji, nijemi mrtvi groblja pod Mokrom Stijenom dobili su dostojanstvo. Za gospođu Fuks, njima je jednostavno trebala pažnja. Ona je umrla 2001. godine i, ako negdje postoji taj zagrobni život, sigurna sam da je 1259 ljudi koje je ona istrgla iz zaborava došlo da joj stisne ruku. Njenu misiju nastavlja njen sin, Hanspeter Fuks, koji danas održava groblje.
Penjem se stepenicama, gledam okolo po crnim krstovima pod četinarima i, iz nekog razloga, krećem na desnu stranu koju od lijeve dijele šljunkaste stepenice koje vode do male kapele na vrhu. Knedla stoji u grlu, guši činjenica da svi ti ljudi počivaju veoma daleko od svog grada, svog sela, svoje kuće, bilo čega svoga, a za ništa. Tjeram se da čitam imena. Pod svakim krstom počivaju dva vojnika, na svakom krstu dva imena i dva datuma smrti. Čitam. To je Balkan. Gledam kako ću pobjeći jer je teško stajati tu. Ali ne mogu da bježim, oni zaslužuju da čitam, neću ih i ja ubiti. Savanović, Juričić, Ajkunić, Dulić, Milutinović, Barudžija, Tanasković, Frabovac, Mijanović, Salić, Knežević, Marinčić… A imena… Belko, Mitar, Ibro, Jure, Marko, Stipe, Spasoja, Mustafa, Aleksa, Stefan, Ivan… Tjeraju me da pričam, umjesto njih, da govorim da su postojali, da su tu, među stijenama od kojih ja crpim energiju za svoje životne poduhvate, oni ostali iako nisu htjeli ni da dođu, mole me svojom tišinom i mukom usta punih zemlje da ne zaboravim da su i oni nekad disali, trčali, voljeli, strahovali, pjevali i plakali, nadali se i sanjali, da su bili živi ljudi, a ne brojevi u arhivi u Beču.
Foto: Milijana Pavlović
Sav besmisao, apsurdi i gluposti svih ratova i mržnji, a pogotovo našeg bosanskog, sve se stislo na jednom krstu, sa dva imena i istim datumom smrti. Tanasković Mitar i Lutvica Murat, poginuli ili umrli 13. decembra 1917. godine, počivaju zajedno, u istom grobu. Pravoslavac i musliman, našli su mir pod katoličkim krstom sa krovićem, po alpskom običaju. Bilo je, naravno, onih koji su dobrovoljno ušli u taj i ostale bosanske pukove, koji su bili ponosni što su se borili za carevinu (kao što vele neki drugi spomenici po Austriji, postavljeni u skorije vrijeme; a i nije tajna kako su trenirali strogoću po nekim dijelovima fronta, Austrija je obilato koristila „divide et impera“ tamo gdje je mogla, što je pak jedna druga priča), iako ih je okupirala. Ako je takvih bilo gore, u Dolomitima, taj ponos je, kao i svaka iluzija, brzo izvjetrio i sigurna sam da je, dok su umirali i stiskali se jedan oko drugog, zemljaci, bez obzira na vjeru, bio daleko od njihovih misli. Živi su vrlo maštoviti kad su mrtvi u pitanju, vazda spominju neke zasluge, namjeru da se pogine u službi nekog višeg cilja i tako neke slične nebuloze. Ono što ljudi koji razne spomenike na svim stranama i podižu nikako da shvate, jeste da obični vojnici, ljudi koji su kupili vlagu po rovovima nisu bili tamo da se bore za ideale i koješta, nego za sebe i kolegu do sebe, da prežive i da se vrate kući. Nisu oni dali život za bilo čiju otadžbinu, ideju, ovo ili ono, nego im je isti taj život uzet, puškom, granatom, nožem. Ako su ga voljno dali, bilo je to za druga do sebe.
Da su mogli da biraju, bili bi kod svoje kuće i bavili se svakodnevnim poslovima, bez ikakvog zanimanja za vlast, dovoljno bi im bilo da ih ista ostavi na miru, da žive. Javiće se sigurno neko ko će reći da treba da ih se sahrani kako dolikuje, pod njihovim obilježjima itd., jer je uvreda što leže kako leže. Biće i drugih, koji će reći da oni nisu bitni, jer su se borili za Austro-Ugarsku, pa i onih koji će reći da su ponosni na njih baš zato što su se borili za Austro-Ugarsku. Toliko je iščašeno sve u ovom cirkusu koji je od Bosne nastao. Javiće se razni dušebrižnici, iz balkanskog krda stoke neopjevane, sa novim podjelama, novim apsurdima, argumentima i nesuvislim prijedlozima, pokušajima da ove nesrećnike iskoriste za ko zna šta. Biće uvreda i za mene, naći će se neko da pametuje, takvi smo mi. A mrtvi, kojima su počast zapravo dali Tirolci, a ne njihovi sunarodnici, vrište tišinom iz groba, mole da ih se ne zaboravi, govore da nisu oni krivi što su odvedeni tamo i što su tamo ostali. Ja hoću spisak, da ispravim greške u njihovim imenima, da njihovi potomci, ako ih ima i ako ih to zanima, znaju gdje su im pradjedovi, hoću da Muratu i Mitru odnesem u kutiji komad bosanske zemlje, da ne budu više sami. I ne dam da mi neko govori iz kog dijela Bosne ću da uzmem tu zemlju – Mitru i Muratu je svejedno.
Milijana Pavlović
Hvala prijatelju Paolu Bonavolti i vebsajtu Fronte Dolomitico na ustupljenim fotografijama.
Milijana Pavlović je muzikolog, sa pošteno stečenim doktoratom, cirkuliše između BiH i EU, penje se po njihovim planinama, radi, želi i možda nešto od sebe i napravi.
Zajedno možemo brže doći do više informacija, pa ako imate neki podatak, potomak ste nekog od ljudi na spisku, znate nekog od potomaka, neko od vaših je bio gore na frontu i preživio, imate priču da podijelite, a koja ima veze s ovom temom, javite se.
Djelimičan spisak možete pogledati na blogu autorke…