Da je Albanija zaista jedna od najopasnijih zemalja na svijetu tvrdili su i zvanični izvještaji i putopisne reportaže, i sve što sam prethodno pročitala ili čula o trenutnoj situaciji u toj zemlji. Svi su govorili o kriminalu i korupciji kao jedinim oblicima života u sveopštoj bijedi i siromaštvu, ali budući da sam iz Bosne nisam očekivala da vidim ništa naročito egzotično. Iako sam bila svjesna da na ovakvim putovanjima predrasude možda ne treba odbaciti jer upravo one mogu zaštititi od nekog neprijatnog iskustava, ja sam ipak odlučila da ih ostavim za sobom i na put krenem otvorenog uma. Znatiželja me je vukla u zemlju koja u nama budi u glavnom negativne asocijacije a da pri tome o njoj znamo jako malo, ili gotovo ništa.
Na putovanje sam krenula sa dvoje kolega iz Danske, u sklopu projekta Storytelling Across Borders, sa zadatkom da napišemo pričcu o Romima i o položaju žena u Albaniji. Prethodno smo uspostavili vezu sa nekim nevladinim organizacijama u Tirani koje su nam velikodušno ponudile svoju pomoć.
Da li zbog nedovoljne zainteresovanosti putnika ili da bi se održala tradicija dugogodišnjeg nepovjerenja, javni saobraćaj između Jugoslavije i Albanije se još uvijek ne smatra prioritetom ni sa jedne ni sa druge strane, pa nema niti direktnih letova, niti autobuskih linija. Iz Podgorice do albanske granice putovali smo taksijem uz obalu Skadarskog jezera. Taksista nam je rekao da su na tom dijelu jezera jedini turisti koji uživaju u njegovim čarima dileri drogom i sličnim detaljima. Na granici ne samo da nisam imala nikakvih problema, (što me je gotovo razočaralo, jer sam očekivala bar malo uzbuđenja), nego je albanski službenik bio ljubazniji od crnogorskog. Na albanskoj strani opet smo uzeli taksi do Skodre (Skadra). Kada sam se konačno privikla na brzu vožnju albanskog taksiste po putu koji, koliko god to bilo teško zamisliti, ima više rupa nego naši putevi, pažnju su mi privukli betonski bunkeri razbacani po prostranoj ravnici. Pošto vise ne služe svojoj namjeni, zarasli u žbunje sada zjape prazni ili u njima stražu drži kakva koza. Kažu da takvih bunkera ima preko 500 000 širom zemlje, a izgrađeni su za vrijeme vladavine Envera Hodže koji je zemlju godinama držao u izolaciji u svom paranoičnom strahu od susjeda. Zanemarivši bunkere, uživala sam u predivnim pejzažima.
Cijelim putem, a naročito kada se približavamo gradovima, primjećujem da se svuda nešto gradi pa zemlja liči na jedno veliko gradilište, na kojem na žalost sve kako je isplanirano. Sve je uglavnom divlja gradnja. Često sam u nedoumici da li se neka zgrada gradi ili ruši. Kasnije saznajem da surov život i neimaština tjera ljude iz planinskih sela na sjeveru da se naseljavaju u blizini gradova, u potrazi za poslom. Tu grade kuće, često i na mjestima koja nemaju najosnovniju infrastrukturu kao što su vodovod i kanalizacija.
Tirana. Do centra dolazim ulicom u kojoj su zgrade obojene crvenom, zelenom, narandžastom, plavom a često se i sve te boje susreću na jednoj fasadi u nevjerovatno smjelim pop art kombinacijama. Ta ulica je samo jedno od dijela kontroverznog gradonačelnika Tirane, umjetnika koji je godinama živio u Parizu a sada svojim kreativnim žarom preobražava Tiranu, izazivajući pri tom oprečne reakcije. Iako mu mnogi zamjere ćto grad katkad bude žrtva njegovih umjetničkih ubjeđenja, ipak svi priznaju da je upravo on zaslužan za rješavanje mnogih sanitarnih problema. Otvaranjem bioskopa, nakon više od desetljeća potpune zatvorenosti prema stranoj produkciji, rušenjem ružnih, ilegalno postavljenih kioska, uređenjem travnatih površina, izgradnjom trotoara i još mnogim sjajnim poduhvatima, Edi Rama je pridobio srca svojih sugrađana. Međutim, da bi Tirana od betonske džungle prerasla u pitom evropski grad, gradonačelnik-umjetnik će morati potrošiti tone boje i uništiti bezbroj kistova.
Na velikom trgu u centru Tirane “Sheshi Skenderbej”, nazvanom po nacionalnom heroju, simbolično se spajaju prošlost sadašnjost i budućnost Albanije. S jedne strane nalazi se Ethem- begova džamija iz 1789. g. i sahat kula iz 1830. g., dok je na suprotnoj strani trga zgrada sa ogromnom soc-realističnom slikom, spomenikom revoluciji. Na ostalim zgradama koje okružuju trg ogromne reklame Pepsi, Nescafe, američke cigarete…Na širokim ulicama nema ni traka, ni semafora, ni pješačkih prelaza pa je, uprkos svim pričama o strašnoj albanskoj mafiji, najopasnija situacija u kojoj sam se ja našla bio- prelazak ulice.
Albanija u prevodu znači- Zemlja orlova. Orlove nisam vidjela, ali sudeći po albanskim ulicama, Albanija je sada prirodno stanište Mercedesa. Gotovo četiri od pet automobila su mercedesi.
I taksisti zaslužuju da budu spomenuti. Kuće u Tirani nemaju brojeve pa je adresa koju pružam na parčetu papira i njima i meni jednak izazov. Taksimetar ne koriste, pa je cijena za istu udaljenost svaki put drugačija. Ne govore engleski ali, kako kažu, govore talijanski. Pošto me je vlastito nepoznavanje talijanskog spriječilo da se sporazumijemo na tom jeziku, a nisam bila naročito radoznala da testiram njihovo poznavanje srpskog, na kraju smo se sporazumjeli na svima nam zajedničkom turskom.
U neformalnim susretima ja sam se osjećala sigurnije predstavljajući se kao Dankinja, mada više licim na Albanku. Nikom, međutim, nije bilo neobično što “mi Danci” i međusobno razgovaramo na engleskom.
Kao i svaki grad, Tirana ima bogatije četvrti sa prelijepim alejama i raskošnim vilama, a po neka nova, moderna poslovna zgrada ili hotel svjedoče da se stranci polako odlučuju ulagati i u ovu zemlju, što je dobar znak.
U blizini Skenderbegovog trga nalazi se Piramida, nekada mauzolej Envera Hodže, a potom mjesto uz koje je vezana finansijski krah za vladavine Salija Beriše, nakon kojeg se 1997. g. izbili socijalni nemiri. Sada je to Međunarodni Kulturni Centar i glavno okupljalište mladih. Tu upoznajemo mladog umjetnika koji radi na lokalnoj televiziji, a svoje multimedijalne projekte je predstavljao u Berlinu i njegovu djevojku koja studira psihologiju u Italiji.
Kada mi je kasnije Ani Abazi, djevojka sa kojom sam pravila interviju, rekla kako su mladi u Tirani poput mladih u bilo kojem drugom evropskom gradu, ja sam se sjetila zaljubljenog para i bila sam sklona da joj povjerujem. Pri tome je dodala kako misli samo na mlade koji žive u strogom centru Tirane, jer uske ulice tek nekoliko blokova od centra stvaraju sasvim drugačiju sliku, onu manje “evropsku”.
“U Albaniji žene imaju moć”, kaze Ani, šarmantna mlada dama koja je sa dvadeset tri godine već urednik emisije o kulturi na jednoj od najpopularnijih albanskih televizija. Posmatrajući je kako golih ramena, na visokim potpeticama, sa cigaretom u jednoj i mobilnim u drugoj ruci nadgleda snimanje književne večeri sjetila sam priče iz Blica o Semi koja je, kada joj je otac umro, postala Selman kako bi svojoj porodici obezbijedila opstanak na surovim Prokletijama. Opet razmišljam o krajnostima, sa kojima se u ovoj zemlji susrećem ne mnogo češće nego u svojoj domovini.
Ani kao novinar radi od svoje trinaeste godine a trenutno studira istoriju. Priča mi kako je u to vrijeme porodica bila veoma stroga. Malo roditelja je tada puštalo djecu da odlučuju o tome kako žele da žive pa je Ani veoma zahvalna što su njeni roditelji njoj dozvolili da sama donese odluku.
“80% novinara u Albaniji su žene. One rade više i bolji su novinari od muškaraca”, kaže Ani.
“Svaka TV i radio stanica ima svoju unutrašnju politiku i ako želiš da radiš tu moraš da poštuješ pravila. Vlasnici su uglavnom članovi vlade tako da ne možeš uvijek reći istinu. Ne postoji ni jedna jedina TV ili radio stanica na kojoj možeš reći istinu”, Anina je kritika stanja u medijima.
Ani mi je pričala i o životu u Albaniji prije deset godina. “Sve je bilo drugačije. Kćerke su ostajale da žive sa porodicom dok se ne udaju. Bilo je nezamislivo da djevojka ide u inostranstvo da studira. Sada se to pronijenilo. Mnogo djevojaka sada studira van Albanije. Uopšte, ljudi su mnogo slobodniji a upravo su žene zaslužne za te promjene. Žene umjetnici, a naročito ženski pisci su izvršile veliki uticaj na društvo. Dva od tri najpopularnija mlada pisca u Albaniji su žene. Međutim, biće potrebno bar još 10 do 20 godina dok ljudi ne budu potpuno slobodni. Moja generacija je napravila prve korake ka tome a ja se nadam da će svaka sljedeca generacija u Albaniji imati bolji život.”
Susret sa romskom zajednicom u Tirani pamtiću koliko po jadu i bijedi u kojem oni žive toliko i po nesuđenoj mi slavi i bogatstvu kojoj sam tu bila bliže nego ikad u životu.
Na buvljaku na kojem Romi prodaju polovne stvari slučajno smo sreli televizijsku ekipu koju smo prethodnog dana upoznali u Udruženju Roma. Zajedno s njima obišli smo i obližnje naselje podignuto uz rječcu koja gotovo zatrpana otpadom služi i kao vodovod i kao kanalizacijja.
Pokazali su nam i dozvolili da fotografišemo skučene kućerke od trošnog materijala i prelijepu bosonogu dječurliju kako trčkaraju po blatnjavom tlu. Jedna djevojčica, umiljata kao mače, nije se odvajala od mene i kada sam odlazila osjećala sam se kao da ostavljam dragulje koji bačeni u blatu čekaju da ih neko podigne.
U kafanici na buvljaku sa radija je dopirala ciganska muzika i ja sam ne odolivši ubrzo zaigrala na šta je kamerman, sićušni Albanac od oko šezdeset godina, oduševljen izjavio da on snima umjetničke filmove i da bi od mene vrlo brzo napravio zvijezdu. Iako mi je to možda bila jedina prava prilika u životu, na žalost (ili na sreću), nikad nisam saznala šta se krilo iza onog “umjetnički”. Upravo tih dana završavala sam članak o trgovini bijelim robljem, a kako Albanija važi za jedan od glavnih centara u kojima se organizuje prostitucija i trafiking, sve mi je suviše ličilo na tipičan primjer regrutovanja. Sada, na sigurnom, više mi odgovara da vjerujem da je neko konačno prepoznao moj talenat i da je jedina nevolja bila u tome što do otkrića nije došlo negdje drugdje nego baš u Albaniji.
Na povratku se zadržavamo u Skadru, najvećem gradu u sjevernoj Albaniji. Izvještaji iz 1991. govore o humanitarnoj katastrofi u tom gradu, ali tih godina, zaokupljeni vlastitom nesrećom, nismo imali mnogo sluha za vijesti iz Albanije. Siromaštvo, zaostalost i blizina granice pogubna je kombinacija pa u Skadru godinama nije bilo preporučljivo naći se na ulici iza pet sati poslijepodne. Sada se i tu kao i u ostalim dijelovima Albanije osjeća promjena ka boljem.
Nedaleko od centra opet simboličan prizor- spomenik socijalističkoj revoluciji i velika, blještavo bijela džamija. Nova. U zemlji iz koje je Bog i zvanično prognan 1967. g. kada se Albanija proglasila prvom ateističkom državom na svijetu, javno upražnjavanje vjere dozvoljeno je tek 1990. g. Dvije trećine stanovništva su muslimani.
Još jedan bizaran prizor u centru Skadra- na vrhu oronule stambene zgrade socijalističke arhitekture stoji sahat kula, poput voćke nakalemljene na stablo različite sorte u voćnjaku čiji je pokojni vlasnik imao iščašen pogled na svijet.
Opet nailazim na zgradu koju istovremeno ruše i grade. Doživljavam je kao metaforu same Albanije.
Na ulicama gotovo da nema ljudi a i oni rijetki su uglavnom muškarci. Ipak poneka djevojka koja prođe izgleda kao bilo koja savremena žena. U frizerskom salonu u starom dijelu grada prelijepa mlada u bijeloj vjenčanici strpljivo čeka svadbenu frizuru.
U kafani u koju smo svratili da se osvježimo, ulazim u toalet. U njemu samo pisoar i lavabo. Na žalost, predviđen je isključivo za muškarce. Nisu računali na to da će jednog dana imati i gošću.
Iz Skadra ponovo uzimamo taksi do granice. Uz pomoć šturog vokabulara od par riječi na italijanskom pokušavam razgovarati sa taksistom aqua, ke bela natura , upirem prstom u Skadarsko jezero. Prepoznajem jezik i karakterističan zvuk srbijanskih narodnjaka sa radija. Naivno ga pitam- kva lingua? muzika? On mi pokazuje omot kasete na kojem pise Marinko Rokvić.
Na granicu stižemo oko osam uveče. Opet nikakvih uzbuđenja na albanskoj strani. Na crnogorskoj, Dancima udaraju samo pečat bez vize. Pečat se gotovo i ne vidi, a zbog vize, bili smo ubijeđeni, Srbijanci će im praviti probleme kada budu izlazili iz zemlje. Insistiramo da Dancima daju vizu. Crnogorski službenik prijeti da će nas vratiti u Albaniju. Odustajemo. Ipak, kasnije se ispostavilo da smo imali razloga za zabrinutost. Zbog neusklađenosti između crnogorskog i srbijanskog viza-režima zamalo da propuste let, pošto ih na Beogradskom aerodromu nisu htjeli pustiti u avion bez ulaznih viza.
Crnogorski taksista ne moze da vjeruje da smo tako kasno stigli na granicu “pa vi ste luđi od njih, znate li vi da oni govore samo oružjem i da ja uvijek gledam da pobjegnem iz Albanije najkasnije do pet sati”. Nekada je živio u Tirani, a sada taksira od Tirane do Podgorice i u tu svrhu ima dvojne tablice, albanske i jugoslovenske, koje mijenja svaki put pri prelasku granice. Ili smo mi samo imali više sreće nego pameti, ili naš taksista još uvijek nije primijetio da je Albanija mnogo bezbjednija nego proteklih godina.
Arhiva BUKE