Banjalučki protesti su ušli u pedeseti dan. Pedeset dana građani najvećeg grada Republike Srpske izlaze na ulicu i izražavaju svoj stav u vezi sa gubitkom jedne zelene površine u gradu i uzurpiranjem tog prostora u svrhu bjesomučnog bogaćenja lokalnih moćnika i pojedinaca bliskih aktuelnoj vlasti.
O Picinom parku pjevaju i ptice na drugim kontinentima, o borbi za ovaj mali prostor informisali su gotovo svi važni mediji u zemlji i regionu pa i svijetu. Zaista, banjalučki bunt izgleda kao važan faktor u borbi za temeljna građanska prava – prava na izražavanje i slobodu mišljenja.
Kvalitet banjalučkih protesta je u njihovom kontinuitetu, te u djelovanju prijeko potrebnog, a dugo godina nepostojećeg građanskog aktivizma, koji nije vođen niti jednom političkom partijom, niti stranom organizacijom. Time je vladajućim strukturama izbijena teza iz ruku za kojom uglavnom posežu, a to je da iza svih onih koji misle drugačije stoje stranci, te da je riječ o međunarodnim urotama i zavjerama.
Protesti u Banjaluci tako predstavljaju novinu u iskazivanju građanskog stava, a naročito iznenađuje da oni traju tako dugo, obzirom da su građani u većini gradova BiH, a posebno u Banjaluci, dosta apatični i godinama se ponašaju kao da se njih mnoge stvari ne dotiču, pa tako ni sopstveni život.
“Ovo je drugačije”, ocjenjuje analitičarka iz Banjaluke Tanja Topić.
“Često sam naglašavala da je nebitno kakav ce biti ishod ovih protesta i da li će građani nešto postići, ali svakako znače jednu promjenu u ponašanju, iskazivanju nezadovoljstva, koje niko nije mogao predvidjeti, posebno oni koji su na vlasti”, kaže Topićeva za naš portal.
Enes Osmančević, profesor sa tuzlanskog univerziteta, za BUKU također naglašava kako su banjalučki protesti vrijedni divljenja „posebno ako se ima u vidu letargičnost ljudi u ostalim dijelovima BiH“.
On kaže da nepravde, nezakonitosti i nezadovoljstva ima i u drugim sredinama, možda čak i više, ali uglavnom vlada muk, „ljudi gunđaju, ali niko ne smije javno izraziti nezadovoljstvo“.
„Dok su ljudi u drugim sredinama spremni na podaništvo lokalnim diktatorima, dok šute i trpe, građani su u Banjaluci digli svoj glas. Ne samo za sebe, već za sve kojima se nanosi nepravda. Banjalučki prosvjednici su kasno probuđena, ali ipak probuđena savjest, koja pokušava sačuvati ono malo obraza građanstva u BiH. Uvjerenost ljudi u ispravnost svojih stavova daje im snagu da istraju i da se usprotive vladajućem režimu. Za nadati se da će ta odlučnost i istrajnost postati i nesavladivi bedem prema bahatoj i beskrupuloznoj vlasti“, konstatuje profesor Osmančević.
Momir Dejanović, predsjednik Centra za humanu politiku iz Doboja, za naš portal kaže kako je, iz vizure nekoga ko nije iz Banjaluke, u proteklih 50 dana vidio grupu uglavnom mladih Banjalučana koji su javno iskazivali svoje nezadovoljstvo i protestovali protiv uništavanja zelenih površina, tajkuna, korumpirane vlasti, feudalizacije grada, besperspektivnosti, isključenosti građana prilikom donošenja značajnih odluka.
„Možda sam vidio ili želio vidjeti i početak buduće pobune protiv neodgovorne vlasti i nepravednog sistema. Takođe, vidio sam pasivno posmatranje ovih događaja od većine onih koji bi trebali biti nezadovoljni, odsustvo pobune u drugim gradovima i opozicione lešinare koji su pokušavali politički profitirati pred ovogodišnje lokalne izbore“, kaže nam Dejanović.
Sociolog Ivan Šijaković, profesor sa banjalučkog univerziteta, ocjenjuje da je pedeset dana banjalučkih protesta jedna ohrabrujuća, podsticajna i lijepa vijest u moru tmurnih vijesti i događaja u građanskom prostoru Banjaluke.
“To ukazuje na upornost i žilavost građana koji imaju senzibilnost i svest iznad proseka. Problem je što je njih malo, a trebalo bi da većina građana poseduje takvu svest o značaju zajedničkog prostora, o odbrani integriteta čoveka, građanina, njegovih prava i slobode. Nadam se da će izdržati protesti i 100 dana!“, rekao je Šijaković.
A da se vlast svojstveno trudi da protesti ne dočekaju pomenutih sto dana pokazuje i odnos banjalučke policije prema šetačima – demonstrantima. Iako su u više navrata „šetači“ naglašavali izuzetno korektan odnos između njih i pripadnika Centra javne bezbjednosti Banjaluka (usprkos nemilom događaju 22. juna, kada je došlo do fizičkog sukoba, na svu sreću manjeg intenziteta), pojedini šetači su protekle sedmice primili Zahtjev za pokretanjem prekršajnog postupka. Kako se navodi u samom zahtjevu, devet lica je tokom tri dana u junu, tačnije 13.,15., i 16. juna, u period od 18 do 18:50 časova, „šetalo ulicama Banjaluke, mimo trotoara, ometalo saobraćaj te prolazilo kroz crveno svjetlo“. Dva policijska službenika su legitimisala dotične osobe, od kojih su neki bili i sa maloljetnom djecom, a da pri tome nisu objasnili zbog čega to rade. Na insistiranje legitimisanih, službenici su im saopštili kako se radi o „redovnoj proceduri legitimisanja!?“. Gotovo mjesec dana kasnije, legitimisanim licima stiže pomenuti zahtjev.
Miodrag Dakić, jedan od devet osoba na koje se odnosi Zahtjev za pokretanjem prekršajnog postupka, kaže da je iznenađen ovim postupcima pripadnika MUP-a RS.
„Iznenađen sam zato što se ne mogu sjetiti da su nas policajci upozorili da smo prekršili zakon, pa je nejasno kako je moguće da se traži pokretanje prekršajnog postupka, a da nas nisu upozorili da je prekršaj napravljen.“
On kaže da je „indikativno da je ovaj zahtjev ima jučerašnji datum (12.07.2012., op.E.P) i da je hitno dostavljen navedenim osobama, što može biti reakcija na saopštenje za javnost od 12.07.2012. godine, u kojem su šetači otvoreno rekli da većina policajaca korektno obavlja svoj posao. Očito je da osobama iz vrha policijske strukture nije u interesu da su šetači i policajci u dobrim odnosima, pa su spremni i da podnose potpuno neosnovane prijave protiv šetača“.
Sociolog Ivan Šijaković kaže da vlast polako pokazuje zube, jer nema dovoljno hrabrosti da pusti šetače da manifestuju svoje ideje, mišljenja, stavove, te da izraze svoj protest protiv ugrožavanja životnog prostora, kao elementarne činjenice građanskog života.
“Vlast prelazi na drugi metod, postepenog “uklanjanja” pojedinaca iz protestne grupe, očekujući da će se ostali uplašiti i demoralisati. To je metod koji su izmislili Amerikanci i primenjuju ga prilikom svakog građanskog protesta, pa i prilikom akcije Occupy Wall Street. Verovatno su njihovi savetnici to zahtevali od naših vlasti. Tako deluje ruka “nevidljivog militarizma”, za razliku od “neoistočnih” i “neo-bliskoistočnih” despotija koje biju sve redom na ulici, parku, trgu”, kaže Šijaković.
Tanja Topić se slaže da vlast u pojavnom smislu ne podnosi šetače, te da bi ih najradije izbrisala sa lica ulice. Kako ipak ne može direktno posegnuti za silom i nasiljem, onda se dovija, nalazeći razne načine.
“Na jednoj strani imamo kreativne, mlade, urbane ljude, koji smišljaju razne akcije, a na drugoj nemoć da se na adekvatan način odgovori toj kreativnosti i izazovu zvanom šetači. Niko nije pomislio da bi neko mogao protestovati, zamislite još zbog tamo nekog parka, i to još maltene dva mjeseca, pa se jednostavno nema drugačijeg odgovora, nego da se pišu prekršajne prijave. Tako se stvara slika da vlast ima nešto protiv ljudi koji iskazuju svoj stav, koji ne korespondira sa zvaničnim”, analizira Topićeva.
Srđan Blagovčanin, izvršni direktor organizacije Transparency International, smatra da se u slučaju pokretanja prekršajnih prijava protiv pojedinih šetača radi o pokušaju da se izvrši pritisak na njih, kako bi se na takav način ujedno poslala poruka i ostalima da će im se desiti isto ukoliko učestvuju u šetnjama.
”Vidjeli smo da je i ranije bilo sličnih pokušaja u vidu pozivanja na informativni razgovor ili pokretanja prekršajnih postupaka”, navodi Blagovčanin za BUKU.
Momir Dejanović kaže da ovaj primjer samo pokazuje kako mi imamo partijsku policiju, kojoj je osnovni posao zaštita neodgovornih i korumpiranih vlastodržaca od njihovog naroda.
”U konkretnom slučaju, vidljivo je da nemamo narodnu i profesionalnu policiju koja je samo trebala obezbjeđivati ovakve proteste od mogućih provokatora i spriječiti eventualne nemire koji bi mogli ugroziti imovinu i bezbjednost drugih ljudi”, rekao nam je Momir Dejanović.
I Enes Osmančević se slaže da vlast uvijek pokazuje zube, nekad više, a nekad manje.
“Ovdje je u stvari riječ o vladavini koja se zasniva na strahu, na policijskoj represiji. Sasvim je jasno da policija nije reformirana, da narod nema nikakav utjecaj na nju, i da je zapravo riječ o miliciji, tom recidivu totalitarnih režima. Vlast kao da nije svjesna koliko se u stvari razotkriva i koliko će je tvrdoglavost, tupost i samovolja skupo koštati, jer maske su pale, a lokalni izbori se bliže”, za BUKU kaže Osmančević.
Redakcije BUKE uputila je Centru javne bezbjednosti u Banjaluci zahtjev za što hitniji odgovor na naša pitanja u vezi sa legitimisanjem i poslanim zahtjevom za pokretanjem prekršajnog postupka protiv pojedinih šetača.
U odgovoru stoji kako je “legitimisanje jedno od Zakonom propisanih policijskih ovlaštenja koje policijski službenici primjenjuju radi utvrđivanja identiteta lica te da su policijski službenici ovlašteni da legitimišu lica koja su u datom trenutku sumnjiva i nepoznata”
“Legitimisanje lica nema nikake veze sa bilo kakvim
sankcionisanjem, osim ako lice ne počini radnju koja je zakonom određena kao prekršaj ili krivično djelo. Ukoliko se utvrdi da je lice počinilo prekršaj, istom
se izdaje prekršajni nalog ili se podnosi zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka
nadležnom sudu. Prekršajni nalog može se uručiti lično ili putem pošte, s tim da
prekršajni nalog sadrži odredbu kojom se lice poučava da ima pravo da podnese zahtjev
za sudsko odlučivanje o izdatom prekršajnom nalogu. U slučaju podnošenja zahtjeva
za pokretanje prekršajnog postupka, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske
po jedan primjerak zahtjeva dostavlja nadležnom sudu i licu. Svko dalje postupanje
po zahtjevima je u nadležnosti suda” navodi se u odgovoru iz Centra javne bezbjednosti Banjaluka