Ne tako davno obrela sam se u Norveškoj, zahvaljujući pozivu norveške asocijacije književnih kritičara. Norveški kritičari bili su veoma uzbuđeni. Posvuda je zujala staromodna riječ – kanon. Kritičari su tih dana glasanjem uspostavljali književni kanon, deset djela reprezentativnih za norvešku nacionalnu književnost. Rezultati glasanja bili su razočaravajući: osam književnika i dvije književnice. Mislila sam da su Norvežani širokogrudniji, otuda, valjda, moje razočaranje.
Nacionalne književnosti još uvijek su u dobroj formi. Nacionalni kanoni organizirani su kao nogometne momčadi. Igrači su muškarci, a i suci su uglavnom muškarci. Književne nagrade postoje, i ima ih sve više: dobitnici su najčešće muškarci. I članovi književnih žirija i dalje su većinom muškarci. I glavni urednici u izdavačkim kućama najčešće su muškarci. Evropski književni kanon je u dobroj formi. I predstavnici evropskoga književnog kanona većinom su – muškarci.
Književnost je hobi sve dok autorova književna poruka ne stigne do primaoca. Kome, dakle, šaljemo svoje umjetničke poruke? Muškarci, svjesno ili podsvjesno, svoje poruke odašilju – drugim muškarcima. Žene, svjesno ili podsvjesno, svoje poruke odašilju – muškarcima. Spisateljice kao svoje književne idole najčešće spominju pisce, muškarce. Pisci kao svoje književne idole gotovo nikada ne navode spisateljice. Povremena statistička istraživanja dokazuju da muškarci, i pisci i čitaoci, rijetko čitaju knjige čiji su autori – spisateljice.
Suvremeno kulturno polje bujno je i hiperdinamično, pomaci su često nevidljivi, od drveća je teško sagledati cijelu šumu. Ženski studiji na fakultetima nisu više akademska ekscentričnost, što su još samo koju godinu unazad bili, već akademska potreba. Feminizam i post-kolonijalizam potakli su proces osvješćivanja rodno i rasno kolonizirane ženske kulturne povijesti. Danas na književnom tržištu niču mlade spisateljice iz Afrike, Južne Amerike i Azije koje svojim nakladama premašuju kanonizirane muške književne veličine. Što više, njihovi rodni, rasni, etnički i religijski identiteti – koji su koju godinu unazad bili ozbiljna prepreka – danas povećavaju njihovu tržišnu privlačnost. Književne nagrade dodjeljuju se i ženama: Nobelova nagrada za književnost svakih desetak godina pripadne i spisateljici. Žene opinion-makeri polako zauzimaju medije, a profesionalne političarke sve češće privlače medijsku pažnju. Žene su dospjele i na Forbesove liste svjetskih bogataša. Sve u svemu, žene su pomakle i nadalje pomiču granice.
Jesu li žene uspjele uspostaviti svoj “kulturni kanon”, ili nešto što bi se moglo zvati “ženskom kulturom”? Kako žene danas sebe doživljavaju, kako sebe vide, s kojim se drugim ženskim figurama masovno identificiraju, koje su njihove ženske kulturne ikone, što promiču, što pomiču i kome se obraćaju? Kome, uostalom, ja sama šaljem svoje književne poruke? Tko su moje potencijalne čitateljice, ili moji čitatelji?
Čini se da u suvremenoj kulturi žene svoje kulturne vrijednosti još uvijek grade na samo-kolonizirajućim pretpostavkama. Nabrojimo nasumce samo nekoliko ženskih imena, koja su, dakako, promjenjiva: ova današnja, već su jučerašnja. Oprah Winfrey, koja je prema omiljenoj američkoj formuli before – after od krupne, seksualno zlostavljane, promiskuitetne i siromašne djevojke postala vitkom, privlačnom TV-gospodaricom, jednom od najbogatijih žena u Americi, i globalnim ženskim opinion-makerom. Diana, danas ponešto izblijedjela ikona, “Princeza srca”, koja je sputavana krutim ritualima rojalističke svakodnevice na kraju skončala život u tragičnoj prometnoj nesreći. Hilary Clinton, danas doduše na zalasku, žena koja je dostojanstveno izdržala skandal oko muževljeva nevjerstva, spasila obitelj i ojačana krenula u nove političke pobjede. Paris Hilton (i cio niz sličnih!), osoba koja fizičkim izgledom podsjeća na jeftine kipove Djevica Marija po novoizgrađenim crkvama, “žrtva medija”, simbol praznine, čije kretanje prate naslovnice svih novina na svijetu. Frida Kahlo (ali i cio niz suvremenih umjetnica, od Tracy Emin pa nadalje), “mučenica” koju je kulturna industrija pretvorila u “sveticu”.
Ne vrednujem, dakako, ni umjetnički, ni društveni, niti politički značaj nasumično nabačenih imena. Međutim, formula po kojoj žena zbog samog svojeg prolaska kroz žrtvovanje (s tim da je ‘žrtvovanje” širok pojam, koji prema suvremenim teorijama obuhvaća čak i – shopping) stiče zelenu kartu za ulazak u orbitu kulturnih ikona duboko je retrogradna, religiozna i patrijarhalna. I zaista, tek površan pogled na mnoge ženske javne ličnosti (pop-pjevačica, fotomodela, umjetnica) pokazuje da ispod zvjezdanog sjaja – u svom kamufliranom, ispervertiranom ili stvarnom obliku – čuči žena “mučenica”. Čak i najbeznačajnija (ženska) pop-zvijezda naučila je da medijima treba podmetnuti video traku s vlastitim porno-snimcima, zatim te iste medije tužiti zbog rušenja moralnog integriteta, i rejting njezine popularnosti naglo će porasti. Zašto? Zbog porno-videa? Ne, zbog formule prolaska kroz tunel javnog poniženja i uspješnog izlaska na svjetlo moralnoga pročišćenja. Oko ove tradicionalne opozicijske formule (kurva – djevica, mučenica – svetica) – koja zapravo pripada slatkim muškim fantazijama, a žene ih samo opslužuju – namata se ženska mainstream kultura našega vremena, sve one brojne TV-serije, filmovi, knjige i slavne osobe, koje su zahvaljujući medijima postale hodajući kulturni tekstovi. Ista formula, poput virusa, skrivena je i u tzv. “ozbiljnoj” književnosti. U tome, uostalom, treba tražiti objašnjenje zašto su autori memoarske proze mahom žene, i zašto su čitatelji memoara mahom – čitateljice. Memoarska proza gradi se na istom religijsko-konfesionalnom temelju.
Žene “koloniziraju” same sebe, prilagođavajući se (ili to autentično jesu?!) stereotipu žene-žrtve. Čini se da je njihova komunikacija sa svijetom u potpunosti uspješna samo kada je maskirana u taj stereotip. Žene s Fridom Kahlo (i s drugima u nizu) uvijek iznova rehabilitiraju i etabliraju svoj simbolički kapital. Ikona Sylvie Plath, koja je poput magneta ujedinjavala feministički svijet sedamdesetih godina prošloga stoljeća, zamijenjena je ikonom Fride Kahlo (i s drugima u nizu) na početku novoga stoljeća. Slika Fride Kahlo “Diego on my mind”, s malim portretom Diega Rivere na vlastitu čelu (žig?), neobično je snažna i direktna poruka o ženi u čijem životu centralna uloga pripada – muškarcu. Sličnu sliku mogla je naslikati i Sylvia Plath, s portretom Teda Hughesa na svome čelu. Mlada hrvatska književnica koja je nedavno dobila književnu nagradu, izjavila je za novine: “Nadam se da nagradu nisam dobila kao žena”. Možemo li zamisliti da takvu rečenicu – Nadam se da nagradu nisam dobio kao muškarac – izgovara bilo koji muškarac-pisac na svijetu?!
Modeli suvremene ženske kulture nisu emancipatorski, čini se da je čak suprotno. Istina, hoće li model imati emancipatorsku ulogu ili neće umnogome zavisi od medijskog, političkog, kulturnog konteksta. S nostalgijom se prisjećam emancipatorskog romana – barem je takvu ulogu odigrao u mojoj generaciji –Strah od letenja Erice Jong. Drugi primjer, koji je nekih tridesetak godina kasnije imao istu takvu emancipatorsku ulogu, odnosi se na knjigu Eve Enslor Vaginini monolozi. Moje kulturno iskustvo otčitalo je posljednju knjigu (osobito izdanje u koje je autorica uključila reakcije čitateljica, a ove pak ekstatično izjavljuju – I’m my vagina! My vagina that’s me!) kao retrogradnu. Knjiga Erica Jong pala je u vrijeme seksualne revolucije i imala je oslobađajući efekt. Knjiga Eve Enslor pala je u vrijeme izmijenjenih društvenih kodova u kojem je javno pričati o vlastitoj vagini postalo prihvatljivim (ali je zato pušiti na javnom mjestu postalo neprihvatljivim!).
Industrija je u međuvremenu otvorila novu granu, književnost namijenjenu tinejdžerkama, čije su autorice mlade žene. Chicklit je neka vrsta mutanta između Erice Jong i romances-žanra (čiji su konzumenti gotovo isključivo žene), prilagođena dobi mladih čitateljica i sadašnjem vremenu. Mlada žena, studentica koja je studira komparativnu književnost na prestižnom fakultetu, na moje pitanje što čita, odgovorila je: “Čitam samo fantasy novels!” Pitala sam se, kao bivša studentica komparativne književnosti, što bi bilo da sam u svoje studentsko vrijeme svojim profesorima umjesto Prousta ili Joycea ponudila – Barbaru Cartland? Žene su, čini, se otvorenije u prihvaćanju drugih i drukčijih književnih svjetova, i kao čitateljice i kao spisateljice, možda i zato jer nisu bile zabrinute za svoje mjesto u nacionalnim kanonima. To mjesto im nikada i nije pripadalo i na njega previše ne računaju. Svi žanrovi koji u moje vrijeme nisu bili smatrani vrijednima pažnje danas su postali dio književnoga mainstreama, poput fantasy novels, koje, bez imalo grižnje (intelektualne) savjesti, čitaju današnje generacije mladih čitateljica. Možda je to i zato jer mnogi od tih “subknjiževnih žanrova” (termin moga vremena!) imaju veću emancipatorsku funkciju od tzv. midkulture, kulture srednje klase, čiji predstavnici kupuju svakog novog Bookera, gledaju svakog novog Oscara, čitaju po jednu knjigu svakog novog nobelovca i posjećuju svaku razvikanu izložbu u MOMA-i i Tate Modern muzeju. Lara Croft i Buffy the Vampire Slayer u kontekstu prevladavajuće kulture barbika pružaju mladim ženama emancipirajući užitak.
Ako ne postoji ženski književni kanon, onda svakako postoji “ženska klasika”, danas revitalizirana filmovima, TV-serijama, novim izdanjima (s retuširanim fotografijama odavno pokojnih književnica!) koja bi mogla (kada bi to mogla) biti čvršći fundament ženskog književnog kanona. Virginiji Woolf i Jane Austen pridružuju se nove, mlade književne zvijezde, poput Zadie Smith, koje se, potpomognute tržištem i nepodijeljeno pozitivnim književnim kritikama, brzo kanoniziraju u suvremene klasike. Postoji dakle kanonizacija spisateljica i umjetnica (koja je, usput rečeno, sve lakša i brža), ali što je sa ženskim kanonom? Svaka kultura, da bi opstala na tržištu, mora imati dinamičan, “pregovarački” (negotiating) i “inkluzivan” karakter. Ako se čini da je “ženska kultura” “razbarušena”, “zapuštena”, diskontinuirana (suviše stvari započinje svakih desetak godina – ispočetka!) možda to treba pripisati nepostojanju kanona. Kanon nije uspostavljen, jer ga i nije moguće uspostaviti (Čiji kanon? Zar ženski bijeli kanon? Tko uspostavlja kanone? Nacija? Akademija? Ženska akademija!? Tržište?). A kanon nije uspostavljen jer temeljno pitanje ženskog identiteta ostaje i dalje zakamuflirano. Ženski identitet neodvojiv je od klasnog. Doba patrijarhata, koje tako nezdravo dugo traje, ne drži se na rodnim nego prije svega na klasnim temeljima.
Velike političke promjene, kao što je rušenje Zida, pad komunizma, ili raspad bivše Jugoslavije, najčešće pogađaju žene i mijenjaju njihov život. Razlika između mene, koja sam rasla u socijalističkoj Jugoslaviji, i mojih mladih zemljakinja – Hrvatica, Srpkinja, Bosanki, i drugih – danas je nemjerljivo veća nego između mene i Zapadnoevropljanki ili Amerikanki moje dobi. Moja kultura bila je kultura knjige, njihova je kultura kultura televizije, videa i interneta; ja sam bila i ostala ateistica, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu, one danas idu u crkvu i prolaze kroz religijske rituale (katoličke, pravoslavne, muslimanske) kao da je to najprirodnija stvar na svijetu; ja sam rasla s uvjerenjem da je pravo na abortus najprirodnije pravo na svijetu, one rastu u sumnji koju potpiruje crkva i javne rasprave o tome treba li ukinuti pravo na abortus; ja sam rasla u uvjerenju da je prostitucija nedopustiva, one rastu slušajući zagovornike legalizacije prostitucije; ja sam rasla u uvjerenju da je pitanje etničkog identiteta posve nevažno; one uče da je pitanje etničkog identiteta važno; ja sam rasla u uvjerenju da su muškarci i žene jednaki, one, pretpostavljam samo, rastu u uvjerenju da muškarci i žene imaju različite uloge.
I evo me na kraju kod pitanja koja sam sebi postavila na početku. Kome šaljem svoje poruke? Tko su moje potencijalne čitateljice i čitatelji? Živim u “out of nation” zoni. Iz ničije zone šaljem svoja “pisma u boci”. Moje knjige prevedene su na nekoliko stranih jezika. Biti preveden na strane jezike veliki je dobitak za književnu kritičarku koja negdje spava u meni. Na vlastitu primjeru pratim što se događa s knjigom, kako knjiga komunicira sa različitim jezičnim i kulturnim sredinama, kako se iste stvari čitaju na različite načine u različitim sredinama i u različita vremena. Na vlastitu primjeru pratim kako odumiranje ili izostanak recepcije u jednoj sredini ne znači nužno smrt knjige, već obratno, pravo na novi život i recepciju nekoj drugoj sredini. Na vlastitu primjeru pratim kako se Bulgakovljeva poetska teza da “rukopisi ne gore” pokazuje istinitom: tekstovi mogu “ostarjeti” u jednoj čitalačkoj sredini i “podmlađeni” uskrsnuti u drugoj. Ukotvljenost u “ničijoj zoni”, izostanak ciljne čitalačke grupe markirane dobnim, spolnim, etničkim, religijskim i rasnim identitetom, kao i prevedenost na strane jezike, omogućili su mi da pratim kako se kulturni tekstovi međusobno razgovaraju i pregovaraju, kako se čitaju, kako se utiskuju u drugu kulturu, kako se razmjenjuju, kao cirkuliraju, kako se revitaliziraju, kako presijecaju meke granice svih gore navedenih identiteta, i kako na kraju, zajedno s mnogim drugim knjigama, polako grade temelje buduće nove kuće koja će se zvati transnacionalna književnost, transnacionalna kultura i, zašto da ne, transrodna kultura.
Pa ipak, ne precjenjujmo važnost ideja i koncepata, vratimo se u realnost, u tvrdu u post-jugoslavensku realnost. Posve nedavno pročitala sam hit-romančić za djevojčice. Pripovjedačica je desetogodišnjakinja koja piše svoj dnevnik. Dnevnik vrvi opisima šopinga, dječjeg očijukanja s dječacima, i obilatim opisima proslava vjerskih praznika, (Božića i Uskrsa). Autorica romana je mlada hrvatska književnica. Kada, dakle, zamislim današnje hrvatske, srpske, bosanske i mnoge druge desetogodišnjakinje, sistem obrazovanja kroz koji prolaze, vjeronauk u osnovnim i kamuflirani vjeronauk zvani “etika”u srednjim školama, udžbenike koje koriste, autore koji te udžbenike sastavljaju i pišu, one koji ih odobravaju, te koji ih štampaju i prodaju, učitelje i nastavnike koji te udžbenike preporučuju, kada zamislim svakodnevni “pejzaž” koji okružuje desetogodišnjake – sve, dakle, što upijaju iz svoga okružja poput spužvi – onda mi ne preostaje mnogo nade. Ako itko od njih jednoga dana naleti na moju knjigu, pisanu na jeziku koji bi morali razumjeti – bojim se da će naš kontakt biti poražavajući. Možda će razumjeti jezik, ali će knjigu čitati kao strano i nerazumljivo pismo.
Tekst preuzet sa prijateljskog Peščanika a objavljen u Sarajevskim sveskama