Galijaševa je radeći na svojoj doktorskoj disertaciji, koja je u međuvremenu objavljena na njemačkom jeziku, analizirala istorijski period Banjaluke od 1990. do 1995. godine. Publikacija koju je nedavno izdala nosi naziv „Eine bosnische Stadt im Zeichen des Krieges – Ethnopolitik und Alltag in Banjauka 1990 – 1995“ (Bosanski grad u ratnim vremenima – Etnopolitika i svakodnevni životu u Banjaluci 1990-1995 op. E.P. )
Portal BUKA je povodom 22. aprila – Dana grada Banjaluke sproveo anketu u kojoj smo poznate Banjalučane zamolili da nam odgovore na jednostavno pitanje – Šta je meni Banjaluka. Šta je Vama danas Banjaluka?
Banjaluka je grad mog djetinjstva i odrastanja, mjesto gdje uvijek rado idem, gdje žive meni dragi ljudi, gdje osjetim specifične mirise… Banjaluka je jedino mjesto za koje pokušavam da sačuvam sve uspomene, pa čak i one ružne, jer su bitan dio svega onog što sam sad. Ne postoji nijedan drugi grad koji tako dobro poznajem. Samo tu svaki ćošak ima svoju priču. Sve uspomene i veze za druge mnogobrojne drage gradove u mom životu imaju parcijalno značenje i kao takve ih doživljavam.
Ako govorimo o samom nazivu pomenutog praznika – je li 22.april – Dan Grada isto što i 22. april – Dan oslobođenja od fašizma?
Ja ne vidim ništa loše u promjeni naziva praznika ukoliko se ne mijenja njegov sadržaj i ukoliko se ne falsifikuje prošlost. Ako se na taj dan između ostalog slavi antifašistička tradicija, ne vidim nikakav problem. Ukoliko se mijenja i tekst i kontekst, onda je to naravno opasna stvar, jer se još više zapetljavamo u ionako „zapetljanu“ istoriju.
Kako ocjenjujete performans “Banjaluku su oslobodili antifašisti, a ne četnici”?
Ovaj performans upravo upozorava da ne smijemo mijenjati kontekst prošlim događajima. Antifašistička borba i oslobađenje grada 22. aprila su neupitni dio istorije. Kao što je npr. Banjaluka u sklopu NDH takođe integralni dio njene istorije. Ne možemo negirati ni postojanje NDH, ni ulogu antifašističkog pokreta, kao npr. ni ulogu Radoslava Brđanina 1992. godine itd. Taj grad je u 50 godina prošao kroz velike transformacije i samim tim vidite da ništa nije izvjesno, sigurno, ‚pravedno‘ ili da tu postoji neki kontinuitet. Za istoriju je jedna od najpogubnijh stvari, ako ju promatramo anahrono, da ju smještamo u kontekst u kojem ona ne postoji. Ne mogu analizirati 1945. godinu kao da je bila juče, nego kao da je bila 1945. I ne možemo stvarati kontinuitet tamo gdje ga nema.
Napisali ste disertaciju pod nazivom „Jedan bh. grad u vrijeme rata” u kojoj se bavite transformacijama Banjaluke. Koliko se i na koji način Banjaluka promijenila u odnosu na prijeratni period?
Banjaluka je samo jedan primjer transformacije bh. društva, koja je bila brza, kompleksna i temeljita, te od tog multietničkog društva stvorila monoetnička. Bh. društvu su nametnute etničke matrice po kojima ono danas (ne)funkcioniše, prvenstveno na političkoj razini. Ističem političku razinu, jer ne smijemo zanemariti i svakodnevnicu koju ja ne vidim tako crnu. Mislim da na toj svakodnevnoj razini, situaciju treba prihvatiti onakvom kakva jeste, ne jurišati na vjetrenjače, ne očekivati previše, jer politička situacija to ne dozvoljava, nego kao pojedinac djelovati najbolje što je moguće u datom okviru. Opustiti se i bez straha gledati kako vlastiti život poboljšati. Onda se može očekivati i konsenzualni napredak za sve.
Kada posmatrate Banjaluku i njene stanovnike danas, koliko su u njoj / njima prisutni kultura sjećanja odnosno kultura zaborava? Je li Banjaluka zaboravila svoju istoriju?
Problem nije u zaboravu ili sjećanju, nego u prekrajanju, falsifikovanju, prilagođavanju istorije trenutnoj političkoj situaciji, novom sistemu vrijednosti. A sistem vrijednosti se mijenja, kao i politika, ali istorija ne može. I tu nastaje velika konfuzija, kao i problemi koji iz toga proizilaze.
Banjaluka je značajno promijenila sastav svog stanovništva, kao i mnogi drugi gradovi u BiH, i Popis stanovništva će to definitivno i ustvrditi, ali na koji način Banjaluka može živjeti sadašnjim životom ukoliko ne prihvati mnoge događaje iz recentne prošlosti?
Ljudi uvijek misle da istorija daje legitimitet za nešto, pa ju prevrću, prekrajaju, konstruišu nepostojeće kontinuitete, što je potpuno nepotrebno. Mislim da se svi moramo suočiti sa prošlošću bez straha od nje, jer je ona prošlost. To je bilo. A kad znamo šta je bilo, onda to možemo da razumijemo, objasnimo, nađemo načine kako da se prema tome odnosimo, kako da nas manje boli, ako boli i sl. i graditi neko bolje društvo koje se oslanja na ta iskustva. Znači, Banjaluka može živjeti boljim životom, ako bez straha prihvati sve događaje iz prošlosti. Život Banjalučana nakon toga može biti samo bolji, jer to daje neku vrstu olakšanja, skida teret s leđa i nema sporedne efekte. Isto tako moramo prihvatiti i sadašnjost. To se prvenstveno odnosi na one koji od početka 1990-tih više ne žive u tom gradu. Kako jedni ne prihvataju prošlost, tako drugi ne prihvataju sadašnjost. Ponekad imam osjećaj kao da ti ljudi žive u različitom vremenu. I ovi drugi trebaju prihvatiti Banjaluku kakva je danas, sa mnogim manama i vrlinama, ako žele da uspostave opet neki odnos sa svojim gradom, kako ga već nazivaju. Banjaluka nikad neće biti ono što je bila, ali nikad neće ni pobjeći od onog što se u njoj desilo.
Razgovarao Elvir Padalović