Darija L. je cijelo svoje školsko razdoblje učila ruski jezik. Vjerovatno je ta činjenica uticala na njen odabir muzike, koja se svodila uglavnom na domaće grupe i soliste. Voljela je onako, kako bi se reklo, lake note…Magazin, Novi Fosili i tome slično. Silom prilika (čitaj ratom), morala je promijeniti svoje mjesto boravka (zauvijek, uspostaviće se kasnije), pa se skrasila u Njemačkoj. Nakon Dejtona, njemački “regirung” je jednostavno donio odluku da je rat završen i da sve izbjeglice mogu lagano “zatezati opanke” i put pod noge…kući, ma šta to kome značilo. Darija se, zajedno sa svojom obitelji, odlučuje na odlazak “preko bare” u Ameriku. Neki su prijatelji, ili to bijaše kumovi, već bili otišli ranije, pa se oni odlučiše da idu za njima…u Kentaki.
Goran T. je imao istu putanju k’o Darija. Bosanski Brod – Njemačka – Amerika. On se sa svojom porodicom skrasio u Oregonu, tačnije u Beavertonu. Goran je od malena bio pomalo drugačiji od druge djece. Nije se baš pazio sa sportom i ostalim fizičkim aktivnostima. Više je afiniteta pokazivao prema nauci i prirodi. Vazda je nesto prčkao oko struje, rastavljao tranzistore, izvršavao pokuse na blago čuđenje svojih roditelja i okoline. Jedini susret sa loptom je imao kao petogodišnjak, kad je htio da vidi šta ima unutar nje. Neko mu je, naime, poklonio “pirotkinju” za rođendan, a Goran se nije smirio dok je nije probušio i, na svoje veliko razočarenje, shvatio da mrtva lopta nije posjedovala ništa više osim vazduha u svojoj utrobi. Od tada mu se nogomet nekako i “oteo”, pa ga u narednim godinama nije ni upražnjavao, niti pratio.
Darija je dolaskom u Bowling Green, nakon obaveznog kratkog kursa iz engleskog jezika, dobila i svoj prvi posao. Hotel. Čišćenje soba je bilo (tada je mislila) samo privremeno rješenje dok ne iskrsne nešto bolje i lakše, ali prođe od tada evo već 14 godina, a ništa se ne promijeni na tom planu. Našem čovjeku je sve nekako mrsko mijenjati. Tako je bilo kod nas prije, u kojoj kući se rodiš tu i umireš, kad se zaposliš u preduzeću, iz njega odlaziš u penziju. Nema tu puno filozofije.
Goran je, dolaskom u obećanu zemlju, izbjegao hotele, raznošenje pica, vožnju kamiona i slične poslove koji su se nudili novopridošlim građanima najdemokratskije zemlje na svijetu. Solidno znanje jezika i poprilično razumijevanje elektronike (struja je, jebajiga, ista i kod nas i kod njih, isto udara) pružili su mu mogućnost da se zaposli u kompaniji “Best Buy”, koja se bavila prodajom bijele tehnike, tv prijemnika, kompjutera, foto aparata, kamera, muzičkih instrumenata itd… Goran se tu jako dobro snalazio, tako da je uskoro dogurao i do “supervajzera” odjela koji se bavio prodajom foto aparata i kamera.
Neki dan je Darija na pauzi za ručak otišla do trgovine, koja se nalazila u sklopu hotela u kojem je radila, s namjerom da kupi nešto da se zasladi. Prvo je zgrabila neku čokoladicu, a onda je, pošto je bilo vruće, promijenila mišljenje i odlučila da kupi sladoled. (Sjetila se usput svog rodnog grada i slastičarne preko puta osnovne škole gdje se prodavao sladoled na kuglu i gdje se pila najbolja sportska limunada). Dok se pokušavala sjetiti naziva slastičarne (Aroma) prenuo ju je hrapavi glas iza njenih leđa, koji je učtivo upitao:
– Excuse me, what flavor of ice cream is your favorite one?
Darija se okrenu i ugleda čovjeka duge sijede kose kako se smiješi i čeka odgovor. Ona ne odgovori odmah, nego nastavi odmjeravati ovog neobičnog čovjeka, koji ju na trenutak podsjeti na jednog Boru koji je također, onomad davno, nosio tako dugu kovrčavu kosu. Pitala se gdje je on sada, mora da je osijedio poput ovog gospodina, da li je još uvijek dugokos?
– My favorite flavor is french vanilla… and yours?
– I like…chocolate mint.
– That’s good choice – reče Darija, pa se uputi prema kasi, da plati.
Kad je trenutak kasnije ušla u prostoriju koja je služila kao menza za radnike hotela, nemalo se iznenadi kad ugleda Mr. Blejka tamo. Menadžer vrlo rijetko ulazi u menzu, jedino kad se nešto posebno dešavalo u hotelu…
Goran je radio na svom uobičajenom mjestu. Taman je vraćao neki foto aparat u njegovo ležište, kad mu se obrati neki mladić…onako proćelav i pjegav.
– Hi, howdy ? Do you have a converter for my camera?
Po naglasku, Goran je simpatičnu mušteriju locirao u Veliku Britaniju. Osim toga, tražio je konverter, što mu je dodatno govorilo da čovjek nije odavde.
– Yes, we have it. Check the aisle number 5, please. You will find them there. Let me know if you have any other questions.
– Yes, I have. According to your accent I can conclude that you are not from the States. Are you from Russia by any chance?
– No, I am from former Yugoslavia, and you must be from United Kingdom, right ?
– Yes, I am from England. Thanks, It was nice to meet you.
– It was nice to meet you too.
Goran isprati pogledom Engleza i vrati se svom poslu.
Mr. Blejk sačeka da Darija sjedne na jednu od slobodnih stolica, pa reče:
– Mr. Plant came Today to our hotel. He will stay here for several days. Please, don’t disturb him with any questions, don’t ask for the pictures, autographs…in short, don’t disturb him in any way.
Jedna djevojka iz Somalije upita tiho Dariju:
– Who is mr. Plant ?
Darija slegnu ramenima i baci papir od pojedenog sladoleda u kantu za smeće.
Četiri sata kasnije, ispijajući kafu sa svojim mužem, razmjenjujući uzajamno informacije sa posla, Darija spomenu da je danas došao neki Mr. Plant, valjda neko poznat, u njihov hotel i da je Mr. Blajk zamolio da niko ne zamara gosta tražeći sliku ili autogram.
Muž skoči sa stolice pa reče:
– Čekaj, pa nije valjda Robert Plant ?!?! Led Cepelin, ženska glavo. Jebote, pa mogao bi biti, čitao sam u novinama da je ovdje negdje došao da snima novi solo album sa ovom našom, kako se zove, ova…Krauss, pjevačica.
– Morebit da je on, kako izgleda ?
– Pa de “naguglaj” ga na brzinu. Darija ukuca “ singer Plant” i prva stranica koju otvori bijaše:
http://en.wikipedia.org/wiki/Robert_Plant
I ugleda Darija gospodina Planta, istog onog s kojim je razmijenila mišljenje o sladoledu u hotelskom marketu.
– Jebote Plant, pa ja sam s njim danas pričala k’o sad s tobom, mužu moj – reče Darija, pa mu prepriča sav dijalog i scenu, a muž ne zna šta će sav od uzbuđenja i sreće, pa reče:
– Čekaj dok ovo kažem Goranu, ima da umre od muke, pa njemu su Plant i Cepelini sve u životu !
Goran je stvarno bio iznenađen činjenicom da je Robert Plant kupovao sladoled u nekim “pičkincima” zvanim Bowling Green i još povrh toga pričao sa njegovom sugrađankom i dobrom prijateljicom Darijom.
I naravno da je to sve skupa upravo pričao svom prijatelju Fadilu i pomalo se ljutio što ga ovaj sluša sve nešto “na pola”, jer mu svu pažnju (Fadilu) zaokuplja televizor na kojem se upravo odigravao meč između Čelzija i Mančester Junajteda. Najgore od svega što taj meč nije ni išao uživo, nego se prikazivala neka utakmica koja je odigrana 2 godine ranije, valjda je popunjavala nedostatak zanimljivih mečeva, ili je bila pauza u prvenstvu, Goran to nije znao, niti ga je interesovalo.
I taman je Goran objašnjavao Fadilu kako je Plant upitao Dariju oko sladoleda, kad je Fadil dreknuo iz sveg glasa:
– Goooooool gooooool ( oponašao je one latino-američke komentatore koji riječ gol viču i po dvadesetak sekundi)
Instinktivno, Goran pogleda prema ekranu i ugleda strijelca pobjedonosnog gola u gro planu kako trči prema najzagriženijim navijačima, da s njima podijeli radost). Bio je to onaj momak od jučer. Onaj što ga je pitao oko konvertera.
– Kako se zove ovaj pjegavi ?
– Nije valjda da ne znaš – upita Fadil – pa to ti je jedan od najvećih golgetera u Engleskoj…Vejn Runi.
– E moj Fadile, jučer sam s tim tvojim golgeterom pričao u firmi. Tražio konverter za kameru i još me, nanu mu njegovu, pitao oko akcenta i jesam li Rus?
– Ma, nije moguće.
– Ma, jest’ on, života mi. Za ne povjerovat’. Dok je juče Darija ćaskala sa Robert Plantom, ja sam posluživao tog tvog Runija. Stvarno je svijet mali.
– Nije svijet mali, moj Gorane.
– Neg’ šta je?
– Nije svijet mali, neg’ je taj vaš Bosanski Brod velik’!
– Ha ha ha…dobra ti ova…ajd živio!
– Živio majstore – reče Fadil – pa se kucnu sa svojim jaranom ledenim klipačama.
Dan poslije, lokalni “Oregonian” donio je na jednoj od zadnjih stranica vijest da je jučer u glavnom sjedištu kompanije “NIKE” (Beaverton, Oregon) boravio poznati britanski fudbaler Wayne Rooney, radi snimanja reklame. Mr. Rooney je, između ostalog, izjavio da je imao malo vremena da obiđe grad i da mu se sviđa svo to silno zelenilo u Beavertonu i prijaznost građana, koja se osjećala pri svakom susretu i na svakom koraku.
Piscu ovih redova nije poznato da li se (poput Gorana i Darije) Plant i Runi lično poznaju, što u biti niti dodaje, niti oduzima na vjerodostojnosti ove male priče.