Nebojša Bumba rođen je 1983. godine u Trebinju. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju, Univerzitet Istočno Sarajevo, slikarski smjer. Eksperimentiše u novim medijima, digitalnom crtežu, slikarstvu i kolažu, kao i fotografiji i videu. Za svoj rad više puta je nagrađivan u zemlji i regiji. Izlagao je na više samostalnih i grupnih izložbi. Bumba trenutno živi i radi u Trebinju.
Nedavno je u Muzičkom paviljonu u Parku Petar Kočić u Banjaluci predstavljena serija njegovih radova. Sa Bumbom smo za portal BUKA razgovarali o radovima koje banjalučka publika ovih dana može vidjeti, a koji se, između ostalog, bave i temom pohlepe, kao i o drugim temama.
Koje teme obrađujete u postavci radova u serijalu “Pohlepa” koji je predstavljen banjalučkoj javnosti?
Radovi iz serijala „Pohlepa“ nastali su iz mojih razmišljanja o društvu i moje reakcije na njega, kao moje viđenje stvari u tom društvu i moj komentar istog. Počeo sam raditi na ovom serijalu zbog konstantnog osjećaja mučnine koju kod mene izazivaju pojedinci koji su postavljeni kao bitni u tom društvu. Opcija da pomirim stvari gradeći neki imaginarni svijet nije bila prihvatljiva za mene. Na kraju sam počeo da slikam stvari onakve kakve jesu i kakve ih ja vidim. Pa bile one banalne, smiješne, cinične ili ružne. Takve su kakve su. Namjera mi je da pokažem izopačenost tog društva, ispraznost, odsustvo bilo kakvih vrjednosti sem profita, kapitala i uskih ciljeva pojedinaca. A mi zauzvrat dobijamo slike, slike života. Lažne slike koje treba da nadomjeste odsustvo pravog života. Prave vrijednosti koje nedostaju treba da se postave kao cilj kome valja stremiti i kojem treba težiti po bilo koju cijenu. Naravno, cijenu plaćamo skupo jer i ne shvaćamo da u ruci držimo imaginaciju koja je nepostojana i koja vrlo brzo blijedi izložena vremenu.
(Nebojša Bumba)
Kako su nastali Vaši radovi iz ovog ciklusa?
Tehnički proces nastajanja mojih radova donekle odstupa od klasičnog poimanja slike, ali gledano šire, to je slika nastala kroz digitalni medij, odnosno kompjuter. Ta nova tehnička pomagala omogućila su mi da se bolje izrazim i da ideje dobiju puno značenje. Jer ipak, radovi pričaju o vremenu u kom se kompjuteri pominju kao sastavni dio života i logično mi je bilo da iskoristim sve tehničke mogućnosti koje mi se danas nude. Dalje, iskorištavao sam ostatke medijskih slika života koje su istinite i žive toliko dugo dok traje televizijska reklama, toliko dugo koliko ostaje na zidu politički plakat ili dok vjetar ne oduva dnevne novine. Tako da sam koristio sve, od odbačenih kladioničkih listića, isječaka iz novina, starih fotografija, skenova, predizbornih plakata i drugog materijala do kog sam dolazio. Kompjuter je tu kao svojevrsna karika koja je sve te stvari objedinila u jedinstvenu cjelinu koja se može dalje reprodukovati.
Koliko je pohlepa prisutna u svijetu u kojem živimo. Kako se izboriti sa potrebom da isključivo vlastite želje stavljamo u prvi plan?
Moglo bi se reći da je pohlepa sveprisutna. I ne samo da postoji svuda, nego se još i reklamira kao mjerilo vrijednosti, nastoji se glorifikovati i staviti joj oreol. Način života, ispravan način života. Smatram da je više nego očigledno da je takav način razmišljanja i življenja degradirajući i za pojedinca, a i za sistem koji funcioniše na tim principima. I jedino se može sunovratiti u totalnu propast. Pohlepa sputava sve čovjekove težnje ka duhovnom razvoju i svodi pojedinca na jedinku koja troši, koja ne razmišlja i koja sluša. Društvo nije okrenuto ka čovjeku, ono je postalo samodovoljno i u takvom društvu čovjek postaje resurs, roba, sveden je na ono što je najvažnije u tom društvu – kapital!
Rješenje? Ne postoji jedno rješenje, svako mora da nađe svoje rješenje. Svako da se bori na svoj način sa problemima modernog društva i sveopšte degradacije. Prije svega, da mijenja sebe i stvari koje su u njegovoj moći, a te promjene će možda imati uticaja na druge. Ja sam umjetnik, ovo je moj način.
Kako biste opisali život mladog umjetnika u Trebinju?
Mislim da nema velike razlike u životu umjetnika u Trebinju ili u nekom drugom gradu u Bosni i Hercegovini. Umjetnost je na margini društva, nepotrebna, protjerana. Vrlo često se pokušava banalizovati i poistovjetiti sa dekoracijom, šarenilom boja i oblika, što odgovara onima koji su svjesni koju oštrinu i snagu umjetnost može imati. Tako da umjetnici često pokleknu pod pritiskom i počnu se baviti raznim oblicima primijenjene umjetnosti i tako na neki način završe svoj umjetnički put. Nadam se da neću biti prinuđen da uradim isto. Mada ta opasnost visi iznad glave svakog umjetnika u BiH.
(Otvaranje izložbe u Banjaluci)
Koliko umjetnik današnjice ima obavezu da svjedoči o onome što se dešava oko njega?
Umjetnici su često bili prvi koji su kritikovali društvo i sistem, tražili promjene. Umjetnost i umjetnici su, kao i svi ostali u BiH, letargični, uljuljkani u sivilo i bez nade. Nisu spremni da preuzmu odgovornost i da ne čekaju nekakvog “deus ex machina” koji će da se pojavi i donese rješenje za sve probleme. Neće se pojaviti! Svako je dužan da napravi iskorak, da svoj doprinos i gradi ono što je u njegovoj moći. Umjetnost u tom procesu može da prednjači, da povuče druge za sobom. Napravi promjene i ostavi trag da se to dogodilo. Ali kao da svi čekamo da neko drugi utaba stazu umjesto nas, a mi samo da tuda lagodno prođemo. To nije umjetnost, umjetnost je borba.
Na čemu trenutno radite, kakvi su Vam planovi za naredni period?
Trenutno spremam samostalnu izložbu u Podgorici u Galeriji Centra za savremenu umjetnost Crne Gore. Dio te izložbe je banjalučka publika mogla da vidi. U Podgorici ću izlagati dvadesetak slika i pedesetak crteža i jako se radujem toj izložbi. Inače, želim da nastavim sa školovanjem, da se dalje usavršavam, produbljujem znanje i usavršavam vlastitu likovnost.
Razgovarala Maja Isović
Pogledajte izabrane radove od Bumbe:
