Aleksandar Pejaković je diplomirani pozorišni reditelj, a trenutno na Akademiji umjetnosti u Banjaluci pohađa master studije iz oblasti dramaturgije. Diplomsku predstavu “Šta je sobar vidio”, autora Džoa Ortona, a pod mentorstvom redovnog profesora Svetozara Rapajića, imao je 2009. godine u “Pozorištu Prijedor”.
U njegovoj režiji, obnovljena je predstava “Pacijent doktora Frojda”, autora Mire Gavrana, kojom je 2009. godine svečano otvorena scena Gradskog pozorišta „Jazavac“ iz Banjaluke. Od te godine, stalni je reditelj u Studentskom pozorištu iz Banjaluke, gdje se u radu sa mladim ljudima bavi i pedagoškim radom. Dobitnik je “Nagrade mladima” za 2009. godinu, nagrade koja se dodjeljuje u okviru proslave 22. aprila, “Dana grada Banjaluke“. Iste godine, proglašen je za najboljeg studenta Dramskog odsjeka na Akademiji umjetnosti u Banjaluci. Njegova prva samostalna režija u Narodnom pozorištu RS jeste predstava „Odumiranje međeda“, autora Branka Ćopića, a riječ je o predstavi koju „u širokom luku zaobilaze političari, ali je narod rado gleda“.
Sa Pejakovićem smo za portal BUKA razgovarali o pozorišnoj sceni u Banjaluci, društvenim anomalijama u kojima živimo, saradnji umjetnika iz ovog grada i drugim temama.
Kao reditelj radite u Studentskom pozorištu Banjaluka i Narodnom pozorištu RS, pa kako biste prokomentarisali trenutnu pozorišnu scenu u Banjaluci?
Ako bih posmatrao iz ugla publike, pozorišna scena u Banjaluci je doživjela preporod. Pozorišne institucije imaju blizu 50 premijera, sa preko 100 000 posjetilaca godišnje, što je zaista impresivno. Gledano iz umjetničkog ugla, bode u oči činjenica o nepostojanju pozorišne kritike, ali ne one koja uspostavlja svoju estetiku, već one koja naučnim metodama vrednuje i spašava pozorišne događaje od nezaborava. Ne pripadam onima koji misle da pozorišni kritičari trebaju da teatar vode naprijed, da mu postavljaju zadatke, jer kritičari koji svoju ulogu shvataju kao predvodničku, koji žele da kreiraju teatar svoga vremena, zapravo su samo neostvareni stvaraoci na poljima glume, režije ili dramaturgije, koji su se poslije neuspelih pokušaja našli u gledalištu. Nažalost, kvalitetni pozorišni kritičari danas u Banjaluci nisu nikome interesantni – upravama pozorišta jer se boje subjektivnog vrijednosnog suda, a vlastima jer to košta. Možda bi pozorišne kritičare kao naučne radnike vlast podržala kada bi u svojim člancima pisali o tome kako, recimo, glumcima treba smanjiti plate, ili kako pozorištima treba ukinuti programska sredstva zbog svjetske ekonomske krize, ili još bolje, kako bi mnogo korisnije bilo da se sva pozorišta isele iz postojećih objekata u neke barake, a na njhovo mjesto usele banke i kafane koje su ekonomski samoodržive kompanije. Dakle, pozorišne institucije su na rubu propasti, ali ipak za sada opstaju, prije svega zbog podrške vjerne banjalučke publike.
Studentsko pozorište Banjaluka je jako aktivno, igraju se mnoge predstave i u njegovom radu djeluje veliki broj mladih ljudi. Koliku podršku ovo pozorište ima od grada i resornih ministarstava i jeste li zadovoljni sa njom?
Studentsko pozorište prije svega ima podršku Univerziteta u Banjaluci, koji obezbjeđuje minimum finansijskih sredstava za funkcionisanje teatra. Takođe, podrška stiže i od Administrativne službe grada Banjaluke i Ministarstva prosvjete i kulture u Vladi Republike Srpske, koja nije velika, ali je redovna. Ne treba zaboraviti ni kulturno-tehničku saradnju koje Studentsko pozorište ima sa Narodnim pozorištem Republike Srpske, Dječijim pozorištem Republike Srpske, Gradskim pozorištem Jazavac, Kulturnim centrom Banski dvor, Dis-teatrom i Udruženjem dramskih umjetnika Srpske. Saradnja sa njima omogućava Pozorištu da lakše prebrodi nedostatak sopstvene scene i tehnike.
Sjedište Studentskog pozorišta je u jednom podrumu u banjalučkoj Gospodskoj ulici. Hoće li uskoro doći do obnavljanja ovog prostora, jer je riječ o mjestu kojem je obnova i te kako potrebna?
Ne možemo govoriti o obnovi nečega što nikada nije bilo izgrađeno. U toku je izrada studije „Podrum scene“ Studentskog pozorišta na kojem radi arhitektica Maja Đilas iz Banjaluke i sa nestrpljenjem očekujem da vidim rezultat njenog rada. Prostorije Studentskog pozorišta su jedina kulturna institucija u Gospodskoj ulici, a izgledaju kao katakombe u kojima su se krišom sahranjivali prvi hrišćani. Svjestan sam kako je ta neopremljena lokacija u centru Banjaluke mnogim privatnicima zapela za oko, ali isto tako pouzdano znam da postoji kritična masa koja može da spriječi donošenje odluke o privatizaciji tog prostora koji je projektovan da bude pozorišna scena, a ne noćni klub ili filijala neke banke.
Vaš rediteljski prvenac u NPRS je predstava „Odumiranje međeda“ koja govori o ljudima koji su vladali ovim prostorima, a u prvi plan su stavljeni mito i korupcija. Koliko ove društvene anomalije i dalje vladaju u društvu u kojem živimo i kako se boriti protiv njih?
U predstavi „Odumiranje međeda“ Narodnog pozorišta Republike Srpske progovorili smo o kruženju „međeda“ u politici počevši od 1945. godine pa sve do danas. Ovu predstavu u širokom luku zaobilaze političari i drugi „itičari“, ali je narod rado gleda, jer upravo u njoj prepoznaje društvene anomalije vladajućih struktura. O njima je Ćopić pisao na način da vam prvo humorom natjera suze u oči, a kada smijeha nestane ostavi vas samo u suzama. Dakle, ništa se nije promijenilo tokom zadnjih pedeset godina kada su upitanju oni koji vladaju, jedino je narod postao nekako ravnodušniji prema sadašnjim korumpiranim rukovodiocima. Da ne postoji mogućnost zloupotrebe masovnih okupljanja, onda bi protesti bili dobro rješenje za borbu protiv mita i korupcije, jer ne vjerujem da bi se od jaja i paradajza mjesecima mogli oprati svi rukovodici, počevši od predsjednika mjesnih zajednica do šefova država. Međutim, čak i da protesti uspiju, promijenjeni bi bili samo oni koji uzimaju. A šta je sa nama koji dajemo mito? Kako sebe da izliječimo od toga? Jedino uvođenjem novčanih kazni. Ali, ko će, kako bi to političari kazali, „implementirati“ naplatu kazni, kad se nikad ne zna ko je kome rod i ko je kome dužan uslugu? Sagledavajući sve, borba je bespredmetna, zato nam jedino ostaje ulaganje u sebe kroz školovanje i obrazovanje.
(Scena iz predstave “Odumiranje međeda”)
U kojoj mjeri pozorište treba da bude društveno-angažovano i da govori o temama i problemima koje muče jednog čovjeka ili zajednicu i društvo u cjelini?
Davno je ispravno rečeno da se pozorištem ne može mijenjati svijet, ali isto tako na našoj pozorišnoj sceni je gotovo nemoguće ne uraditi predstavu koja nije društveno angažovana, jer smo okruženi gomilom socijalnih problema. Mnogo je lakše zaobilaziti probleme koji muče društvo ukoliko djelujete na političkoj sceni. Zato su pozorišta uvijek plodonosnija u neuređenim državama, jer je veliki izbor tema. Ima, naravno, i onih umjetnika koji zbog nedostatka ideja zloupotrebljavaju pojam društveno-angažovanog teatra, pa tako na sceni koriste nimalo pristojne provokacije u kojima se tobože bore kako bi se, na primjer, čula istina o stradalima u Jasenovcu, Srebrenici, Blajburgu ili Aušvicu, poigravajući se tako onim što je najsvetije na svijetu, a to je ljudski život. Pozadina takvih predstava nema za cilj da osvijesti gledaoca da se društveno više angažuje, već je u pitanju samopromocija. Bezidejni umjetnici koji tako manipulišu znaju da ako se odreknu tih bestidnih provokacija sa scene, na drugoj reprizi njihove predstave neće biti ni 15 gledalaca, a onda će veoma teško ubijediti Uprave pozorišta da ih i kasnije angažuju.
Gubi li pozorište publiku u naletu jakog talasa reality-emisija, big brothera i sličnih projekata? Odnosno, šta je to što može čovjeka koji živi u ubrzanom savremenom vremenu privući u pozorišne sale?
Pojava „malih ekrana“ nije ugrozila pozorište, naprotiv, putem televizijskih signala dobila se mogućnost lakšeg reklamiranja samih predstava. Isti je slučaj i sa pojavom Interneta i društvenih mreža u njegovom okviru. Kada je u pitanju publika koja prati raznorazne rijalitije, moram, nažalost, konstatovati da ona rijetko odlazi u pozorište, ali se vrijedi boriti da se takvo stanje promijeni. U pozorištu imamo živog čovjeka za razliku od rijalitija, gdje je sve, može se reći virtuelno. Ostaje nam nada da će u budućnosti ta živa riječ naspram otuđenosti koja nas okružuje postati veći mamac za odlazak u pozorišne sale.
Potpisujete režiju predstave „Čovjek koji se smijao“, djelo banjalučke književnice Lane Bastašić. Koliko je značajno da se ljudi iz Banjaluke podržavaju između sebe i na taj način rade na zajedničkim projektima?
Lana Bastašić je djevojka koja je odavno prevazišla banjalučke okvire književnog djelovanja i to sa razlogom, jer posjeduje talenat za pisanu riječ kakva se rijetko sreće. Kao pozorišnom čovjeku, žao mi je što Lana svoje pripovjetke ne dramatizuje, jer posjeduje istančan dar za pisanje apsurdnih dijaloga. Načinu na koji ona piše replike, u kojima je prisutan motivaciono besmisleni sukob između dva lica, pozavidio bi i sam Jonesko ili Beket. Zato je nama u Studentskom pozorištu bilo zaista čast sarađivati sa istinskom umjetnicom kakva je Lana Bastašić, pred kojom je svijetla budućnost. Ali, kao ni sve druge nadarene mlade ljude, ni Lanu banjalučke kulturne institucije ne podržavaju dovoljno. Vjerovatno bi prvo trebala osvojiti NIN-ovu ili Sterijinu nagradu pa da se neko ko brine o kulturi Banjaluke sjeti da je ona možda i talentovana i da joj je potrebna veća podrška, jer kod nas izvještačene nagrade sa festivala i konkursa još uvijek imaju veću vrijednost od samog umjetničkog djela. Iz razloga da nam talenti poput Lane ne odu iz naše sredine, potrebno je da banjalučki mladi umjetnici više rade na zajedničkim projektima i da se međusobno udružuju, kako bi sutra ojačali svoje pozicije u gradu.
Prošlo je nekoliko mjeseci od premijere predstave „Odumiranje međeda“, a krenula je i nova sezona u Studentskom pozorištu. Kakvi su Vam planovi za naredni period, koje predstave možemo očekivati pod Vašom rediteljskom palicom?
Da bih ostao u kondiciji, radim na velikom broju predstava tokom godine. U Studentskom pozorištu sam na poziciji kućnog reditelja, ali ću se ove godine više baviti pedagoškim radom i organizacijom nego režijom. U aprilu me očekuje rad na predstavi „Duga je noć“ autorke Teodore Živković, unuke Petra Volka, dok ću u junu raditi muzičku dramu o Ejmi Vajnhaus koju su napisali Mario Ćulum i Milan Gajić. U narednom periodu očekuje me rad i u profesionalnim pozorištima Federacije Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije.
Razgovarala Maja Isović
BUKA Arhiva