G-dine Todoroviću, gdje se nalazi Bosna i
Hercegovina 17 godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma? Možete li napraviti
dijagnozu BH društva danas?
Bosna i Hercegovina se danas nalazi veoma daleko, od onoga
što je većina gradjana očekivala, odnosno, nalazimo se upravo tamo gdje žele
politički lideri koji nas vode i kojima savršeno odgovara ovakva organizacija
države i društva u kom političke stranke imaju potpunu i skoro ničim ograničenu
vlast nad svim sferama života.
Kada smo dogovarali ovaj intervju, nalazili ste se
u Brčkom. Brčko je opet postalo predmet političke rasprave u Republici Srpskoj
u vezi sa ukidanjem arbitraže i de facto ukidanjem granica između entiteta ali
i svojevrsnom podjelom Republike Srpske, na što je upozorila opozicija. Kako Vi
gledate na trenutnu situaciju kada je riječ o distriktu Brčko, je li Brčko
zaista mač iznad glave Republike Srpske, kako tvrdi predsjednik NSRS Igor
Radojičić?
U BiH ne postoji prava politička opozicija vlasti. Umjesto
toga imamo pokušaj simulacije političke scene, u kojoj opozicija umjesto
stvarnog političkog djelovanja, pokušava iza otvorene društvene scene,
skriveno, da nešto ušićari i istrguje na zaista mizeran način. Vlast i
opozicija prave neprincipijelne dogovore u svom interesu da bi se zadovoljile
lične ambicije pojedinaca u politici, a sve to na štetu gradjana. Zajednički,
vlast i opozicija uvijek oštro raspravljaju oko navodno bitnih pitanja, uvijek
kreiraju tobožnje društvene i političke probleme kojima se navodno bave, a
suštinska reformska pitanja od životnog značaja za gradjane ove zemlje, ostaju
po strani. Tako da mislim da je politička rasprava o Distiktu Brčko prilično isprazna
i isforsirana. po mom mišljenju, suštinska rasprava bi trebalo da se vodi o
problemima korupcije u vlasti i institucija BiH, koja je zastrašujuća, sigurno
najveća u Evropi i među najvećima u svijetu, ili pitanjima zaposlenosti, katastrofalnog
stanja u privredi, odsustva perspektive za mlade i slično.
Mnogi analitičari ocjenjuju kako stanje u Bosni i
Hercegovini nikada nije bilo gore, a za takvo stanje u zemlji, njemačka
agencija DPA je okrivila političke partije , slažete li se sa tom tezom?
Sigurno je da su očekivanja većine građana iznevjerena. U
ovoj zemlji jedan mali
broj ljudi, onih koji su zaposleni u institucijama vlasti na bilo kom nivou živi
dobro. Svi oni koji su uspjeli na bilo koji način da se ,,nakače” na državni
budžet žive dobro i bezbrižno sa nizom privilegija. Većina onih koji pune taj
budžet, prije svega mislim na privredu, živi u potpunoj neizvjesnosti. Najveći
broj građana BiH u suštini živi od danas do sutra, ispod linije siromaštva, na
ivici golog preživljavanja. Pitam se da li je našim političarima poznat podatak
da 46 % djece u BiH živi ispod linije siromaštva, a 26 % njih ispod linije
apsolutnog siromaštva. Punu odgovornst za ovakvo stanje u zemlji snose političke
stranke , odnosno vlast.
Kada posmatrate građane ove zemlje koji poprilično
apatično doživljavaju život u ovoj zemlji, čini se kao da posmatraju nečiji
tuđi život…Žele li građani da žive bolje?
Većina građana još nije shvatila zašto se vodio rat u BiH.
Treba da se okrenu oko sebe i pogledaju i razmisle svojom glavom. Fabrike u
kojima su nekad radile hiljade radnika, poslovni prostori, nekretnine, postale
su vlasništvo ratnih profitera i kriminalaca koji su se tokom rata bavili švercom
i zaradjivali milione na nesreći građana BiH. Da bi se ta pljačka i
transformacija u vlasništva izvršila, bila je potrebna priča o sukobu
civilizacija, sukobu religija, sukobu naroda. Iz mračne proslosti, izvlačeni su
slučajevi kojima je potpirivana međuetnička i međureligijska netrepeljivost.
Nije iznenađenje što se to dešavalo u periodu od 1992. do 1996. godine, ali je
poražavajuće da istu matricu laži i politićke manipulacije građani prihvataju i
danas, 2012. godine. Neshvatljivo je da ne postoji solidarnost radnika, da ne
postoji solidarnost studenata, da ne postoji solidarnost i razumijevanje
penzionera. Mnogi od njih su prihvatili da budu prije svega Srbi, Hrvati i Bošnjaci.
Naravno, niko nema pravo i ne želi da odredjuje građanima pravo na slobodu
poimanja sopstvenog identiteta, ali je razočaravajuće, da iz tih
identiteta spremno preuzimamo samo ono najgore. Nažalost, BiH
nema gradjasnku tradiciju, daleko smo od stvarne slobode mišljenja i
govora, i građani ne pokušavaju da izvrše pritisak na vlasti da funkcionišu u
skladu sa Zakonom i interesima građana. Kao da u psihama građana BiH postoji
patoloski strah od vlasti i institucija, koji se ispoljava kao urođeni refleks
i čija je osnovna manifestacija trpljenje i ćutanje. Što je vlast gora, više
korumpirana i nasilna, to su strah i pokornost građana veći. To nam je vjerovatno
ostalo kao naslijeđe iz prošlih vremena raznih okupacija i okupatora.
Gotovo pa svaki događaj u zemlji koji se tiče
nedavne prošlosti izazove burne reakcije i probudi nacionalističke porive ( datumi
i proslave, slučaj filma Angeline Jolie, Dobrovoljačka, i sl.. ) , o prošlosti
ovdje nema dogovora, kao što nema ni bazičnog razumijevanja među narodima. Može li takvo društvo a bez ozbiljne katarze
da ozdravi ?
Brojni primjeri iz proslosti su pokazali da je za
postkonfliktna društva od prvorazrednog značaja uspostavljanje procesa
tranzicione pravde. Bez suočavanja sa istinom, bez lustracije, bez preuzimanja
odgovornosti, nema ozdravljenja društva. U BiH i dalje postoji spremnost da se
zločini relativiziraju i da se opravdaju. Od zločinaca se pokusavaju napraviti
nacionalni heroji i uzori mladima. Poražavajuće je da socijal-demokratske
opcije, koje u ovom trenutku imaju političku većinu u BiH, nemaju hrabrosti za
obračun sa šovinistima i ratnim zločincima. Obeshrabrujuće je i da se pojedini vjerski
lideri na vrlo nespretan i nesrećan način pokušavaju miješati u rad pravosudnih
instituucija, stajući u zaštitu ratnih zločinaca. Bosansko-hercegovačko društvo
se vrlo lako upeca na mamac ispraznih čaršijskih debata, koje im vrlo
vješto plasiraju politički manipulatori. U našem društvu se ne vode ozbiljne
debate, npr. o evropskim integracijama ili o ulasku u NATO. Društvena scena je
do krajnosti banalizovana.
Da li imate osjećaj da suočavanje sa prošlošću ikog
zanima kao ozbiljan i neophodan proces?
Ukoliko bi se u BiH otvorio istinski proces suočavanja sa
prošlošću, ukazalo bi se na punu odgovornost za zločine počinjenje u ratu i
etničko čišćenje mnogih koji se danas nalaze na vrlo visokim i uticajnim
funkcijama u vlasti. Svjesni toga, pojedinci odgovorni za ratne zločine, koriste
svoj politicki uticaj i moć svih ovih godina, kako bi stopirali proces
utvdjivanja istine i suočavanja sa prošlošću. Sa te strane dolazi najviše
političkih pritisaka na pravosudje u BiH, kako bi se usporili i opstruisali
istage i procesi protiv počinilaca ratnih zločina i etničkog čišćenja. Prema
tome, proces suočavanja sa istinom je talac šovinista u institucijama. Za nas,
iz civilnog društva je razočaravajuće, da ni EU svih ovih godina nije imala
ozbiljnu strategiju ili podršku procesima pomirenja i izgradnje povjerenja u
postkonfliktnim društvima. Jedna od najvećih grešaka EU je pokušaj regionalnog
pristupa procesu utvdjivanja činjenica i eventualnog formiranja Komisije za
istinu i pomirenje. Pokušavati u isti koš strpati Sloveniju, koja je već
desetak godina u EU, Kosovo i Srbiju sa tako ozbljnim problemom, i BiH u
kojoj je nastradalo više od sto hiljada ljudi,a milioni su
raseljeni, je zaista neozbiljno. S pravom se možemo zapitati da li nekom iz Međunarodne
zajednice odgovara da se problemi ovdje ne rješavaju.
Između ostalih bitan faktor u procesu suočavanja
sa prošlošću jeste i nezavisno pravosuđe na svim nivoima. U kakvom ambijentu
djeluje sudstvo u BiH? Nedavno ste kritikovali inicijativu SNSD-a i SDS-a za
ukidanjem Suda i Tužilaštva BiH….
Mnogi političari i političke stranke se ponašaju kao srednjevjekovni
vladari. Oni bi jednostavno željeli da potpuno kontrolišu sve sfere društva,
policiju, pravosudje, ekonomiju, kulturu. Kontinuirani pritisci na pravosudje
pokazuju želju da se pravosudne institucije potčine političkim strankama i
liderima. To je zaista potpuno neprihvatljivo. Primjetan je strah kod nekih
političkih lidera, da bi se zbog korupcije i zloupotreba vlasti mogli naći pred
licem pravde. Otuda njihova želja da oslabe pravosudne institucije i opstruišu
proces reformi pravosudja. Zaista je paradoksalno, da oni od kojih bi se
očekivalo da rade na jačanju vladavine prava i pravosudnih institucija , upravo
rade na njihovom slabljenju. Posebno je razočaravajuće, da se to pokušava
pravdati tobožnjim interesom žrtava. Stvarni interes žrtava i njihovih porodica
su efikasne i snažne pravosudne institucije, koje će uspjeti da
implementiraju Strategiju za procesuiranje ratnih zločina u BiH. Ako možda neke
stvari u pravosudju ne funkcionišu najbolje, postoje institucije u BiH u kojima
se to može mijenjati u pravcu poboljšanja funkcionisanja pravosudja, a ne u
njegovom slabljenju.
2012 godina je izborna, previranja među političkim
partijama su već počela ( pomenuti slučaj Brčko, borba za vlast u Srebrenici i
sl.. ), da li očekujete neke promjene na lokalnom nivou?
Porazavajuće je da nema suštinskih promjena u poimanju čina
izbora kod građana. Većina građana kao da ne može da poveze izbore sa životom
koji živi. Posebno nas može zabrinuti kada čujemo mlade ljude koji ne izlaze na
izbore pravdajući se nemogućnošću promjena. Ne mislim da će izbori u
2012.godini donijeti značajnije promjene. Pogledajmo samo novi sastav Savjeta
ministara i u njemu ćemo vidjeti brojna lica koja su uspjela zemlju ovih 5,6
godina držati u poziciji stagniranja. Nerealno je očekivati da će oni naredne
tri godine uraditi bilo šta značajno ili reformsko. Dakle, i 2015. godine
bićemo tamo gdje smo vjerovatno bili i
dvijehiljadite.
Živite i radite u Bijeljini, osjeća li Bijeljina
da je zapostavljena od strane entitetskih vlasti?
U bivšoj Jugoslaviji separatizam na Kosovu bio je izražen
parolom ,, Trepča radi – Beograd se
gradi” , što je bilo većim dijelom istinito. Problemi neravnomjernog
regionalnog razvoja u RS su očigledni i rezultiraće vrlo brzo potpunim
odumiranjem velikog broja sela i naselja i koncentrisanjem stanovništva samo u
nekoliko centara. Sebičnost vlasti u Banjaluci je očigledna i sa pravom se
pitamo zašto neka od ministarstava ili državnih agencija nisu u Bijeljini,
Doboju, Prijedoru ili Trebinju. Demografski podaci su više nego poražavajući. U
RS već postoji negativan priraštaj i to je u velikoj mjeri posljedica
nesigurnosti i neizvjesnosti, posebno u nerazvijenim područjima. Ravnomjerni
regionalni razvoj bi morao biti jedan od prioriteta svake ozbiljne vlasti.
Razgovarao Elvir Padalović