Dejan Zorić je banjalučki glumac koji je jedan od osnivača Gradskog pozorišta Jazavac koje proteklih šest godina uspješno djeluje u oblasti kulture grada, ali i šire. Završio je Akademiju umjetnosti u Banjaluci, odsjek gluma, a na Univerzitetu u Beogradu odbranio je master iz oblasti kulturne politike i menadžmenta za kulturu.
Zorića ste, pored pozorišnih komada u Gradskom pozorištu Jazavac, mogli vidjeti i u predstavama Narodnog pozorišta RS, a neke od zapaženih uloga ostvario je u komadima “Tajni dnevnik Adriana Mola”, “Braća”, “Gavrilo”, “Madam San Žen”, „Magareće godine“, „Mirandolina“ i druge. Godine 2006. je nagrađen kao najbolji mladi glumac na Festivalu domaće drame u Zenici za ulogu Petar Kočić-mlađi u istoimenoj predstavi. Pored glume Zorić se uspješno bavi i muzikom.
Sa Zorićem smo za portal BUKA razgovarali o Gradskom pozorištu Jazavac, problemima u oblasti kulture, spoju glume i muzike, ali i drugim temama.
U kakvoj situaciji je trenutno Gradsko pozorište Jazavac. Godinama imate problema sa finansijama, ima li pomaka na tom planu?
Do 2009. godine bili smo zadovoljni sa finansiranjem Jazavca kad su u pitanju vlasti i sponzori, ali od polovine 2009. godine počinju problemi, a opravdanje za to je bilo “kako je svima tako je i nama” i mi smo se ponašali u skladu sa tim. Nismo dizali velike bune, jer smo u boljim vremenima imali dobru podršku i zbog toga bi naša kritika bila nepravedna, međutim gledajući kako se sad sredstva dijele, kako za nekoga ima novca, a za nekog drugog nema, stvara u nama osjećaje nepravde, frustracije i nezadovoljstva. Imamo osjećaj da nas ne prepoznaju iako smo Udruženje građana od značaja za grad Banjaluku, ali od toga nemamo nikakve koristi i sve što radimo, radimo zbog toga što mislimo da je ovo dobro djelo. To se odnosi pogotovo na 2011. godinu i početak ove godine kad mi još uvijek čekamo neke odgovore, a nikako da ih dobijemo. Kad smo dobili na korištenje kino salu “Vrbas” na jedan način dobili smo “vruć krompir u ruke”, pošto je to bila stara i zapuštena sala, gdje smo uložili sav trud i sve finansije koje su bile predviđene za umjetnički dio rada. I sad većina novca koji dobijamo odlazi na salu, PDV i slično, dok je umjetnički dio i dalje zakinut, tako da u ovoj i narednoj godini tražimo da se budžet za Gradsko pozorište Jazavac za umjetnički dio programa poveća, jer smo trenutno u neizdrživoj situaciji.
(Detalj iz predstave)
Kako biste prokomentarisali kulturnu politiku kod nas, prepoznajete li osmišljene planove i strategije?
Koliko mi je poznato dokument kulturne politike kod nas nije usvojen niti će se usvojiti u skorije vrijeme. U Republici Srpskoj ne vidim da neko pokušava nešto uraditi kad je ovaj dokument u pitanju, a u pitanju je dokument koji već postoji u drugim državama i čije bi usvajanje i implementiranje uvelo red u oblasti kulturnog djelovanja. U svakom slučaju potrebno je da se Ministarstvo prosvjete i kulture RS zainteresuje i aktivnije djela kad je u pitanju dokument kulturne strategije. Mi živimo na području koje je plodno tlo za razvoj kulture, a ne samo za nadograđivanje.
Kako Vi gledate na veliki broj kulturnih dešavanja koji se održe godinu ili dvije i onda utihnu? To ne spada u oblast strateškog djelovanja u oblasti kulture, zar ne?
Kad govorimo o organizovanju određenih dešavanja moramo uzeti u obzir ne samo vlasti koji dijele sredstva, već i dio struke koja organizuje te događaje. Ministarstvo prosvjete i kulture po zakonu trebaju podijeliti novac po cijeloj Republici Srpskoj, a problem je što se u manjim sredinama ništa ne organizuje i onda dolazi do „nasilnog“ dijeljenja novca po drugim opštinama i novac se daje za bilo koje projekte, bez obzira na njihov uspjeh ili neuspjeh. Resorno ministarstvo se ne uspijeva izboriti sa klasifikacijom projekata i organizacija nego i dalje idu po principu da daju svima isto i da tako svi budu zadovoljni. U takvim okolnostima Gradsko pozorište Jazavac i amaterska skupina iz Srpca dobiju ista sredstva za rad, naravno, ne omalovažavam amatersku skupinu, samo mi nismo amateri i radimo ozbiljne projekte i takve stvari dovode nas do frustracija i pitanja da li ovdje iko prepoznaje rezultat. Tokom cijele godine imamo aktivnosti, predstave, festival, školu glume i slično, a za to od Ministarstva prosvjete i kulture dobijemo 7.000 KM, a organizatori određenih kulturnih dešavanja dobiju mnogo više novca za aktivnosti koje se dešavaju pet dana godišnje, e to je problem.
(Mario Lukajić, Dragana Marić i Dejan Zorić – osnivači Jazavca)
Da li je teško opstati kao kulturni radnik u sredini gdje se oblast kulturnog djelovanja dovoljno ne cijeni?
Banjaluka je pravi primjer malog grada gdje se svi poznaju i gdje je posao pod uticajem tih poznanstava, a posebno u ovom vremenu gdje se svi bore za komad kruha teško je nekome „sjedati na grbaču“ i praviti probleme, jer taj neko je možda moj komšija, poznanik ili drug. Nas često svrstavaju u koš sa ostalim udruženjima, pa čak od vlasti dobijamo i takve odgovore kad im se obratimo za sredstva, što znači da se rad i trud ne prepoznaju, pa možemo reći da je kulturnom radniku na ovom prostoru koji radi jako teško. Kod na su prisutne predrasude na svakom nivou, od običnih ljudi do onih koji su na vlasti i imaju moć, i protiv toga se trebamo boriti, jer predrasuda ruši sve živo i onemogućava razvoj. Pored toga, trebamo postaviti pitanje: ko je kulturni radnik? U našem malom gradu mnogi se smatraju kulturnim radnicima iako to nisu. Podjela bivše Jugoslavije je dovela do toga da su razne sredine i regije postali centri iako nemaju infrastrukturu i kapacitete za to i moramo biti svjesni da mi nemamo kritičku strukturu da bismo se uopšte mogli zvati društvom. Jasno je da ako ovdje napraviš nešto kritično da te više nema i gotovo.
Mogu li se bez otvorene i jasne kritike društvenih okolnosti u kojima živimo očekivati promjene na bolje?
Kod nas nema reakcije na bilo šta, pa ni na dešavaja u oblasti kulture. Ne krivim ljude koji organizuju festival ili naprave predstavu gdje se pojavi pet ljudi. Organizatori su pokušali, imali su ideju koja nije zainteresovala publiku. Ali postavlja se pitanje zašto se istrajava sa tim dešavanjima, zašto nema reakcije nezadovoljstva ni od strane vlasti ni od strane građana. Naš narod nema usađen kod u glavi da je rezultat najbitniji, a ne ono što je neko rekao. Zbog toga često pomislim da bih prije mijenjao nas nego vlast, jer mi smo ti koji ne valjaju, a ne smijemo zaboraviti da je vlast naše ogledalo, nije vlast pala sa Marsa, mi smo ih izabrali. Kad je u pitanju kritika, pozorišna, likovna, književna i slično, ona ne postoji. Niko ništa ne govori, svi šute, a kad progovoriš počne se pričati: „vidi njega, priča“ i tako u krug. Koliko god se trudili da se borimo i preziremo protiv nečega što mrzimo, mi smo sami takvi. Od samih sebe moramo poći, a ne od onih na vlasti i slično. A da bi se nešto promijenilo moramo početi da mislimo, jer trenutno nema mišljenja društva. Sve dok imamo otvorena pitanja nacionalnosti, odbrane patriotizma, ne možemo postati normalno i civilizovano društvo, jer su nama teme da li smo bili siledžije u ratu ili ne, a ne razmišljamo o porezu, ekonomiji, platama. O kulturi da i ne govorim, tako da su oni koji se ne bave politikom najgore sporedne uloge koje postoje.
Šta je za Vas gluma?
Gluma je jedan divan zanat, a biti uspješan glumac je nešto najljepše što se može desiti čovjeku u životu. Ljudi te cijene i vole, a nije u pitanju težak posao koji opet sa druge strane radite iz ljubavi. Naravno to je rezervisano samo za one koji su uspješni glumci. Gluma je mnogo uticala na moj život u drugim pravcima, u kreiranju ličnosti i u stvaranju nekih mojih mišljenja. Gluma je u uskoj vezi sa psihologijom, mi se bavimo ljudima, njihovim problemima i životnim pričama i to mi je pomoglo da ostvarim život koji bih mogao nazvati kvalitetnim.
Kako živi jedan glumac u Banjaluci? Sa kojim problemima se suočava?
Glumac u Banjaluci je u istoj situaciji kao neki glumac u bilo kojoj drugoj sredini. Čekamo poziv, nadamo se nekoj dobroj ulozi. Svi mislimo da će jednog dana da stigne ta uloga koja nas čeka, ali u većini slučajeva ta uloga i taj poziv se nikad ne desi. To je i jedan od razloga zašto smo mi pokrenuli Gradsko pozorište Jazavac, jer kao mladi smo shvatili da moramo sami sebi stvarati prostor za rad, a ne samo čekati da nas neko pozove. Kod nas je još i dobro ukoliko poziciju glumca u Banjaluci uporedimo sa pozicijom glumaca u drugim gradovima regiona, Evrope ili svijeta. Glumci, na primjer u Sjedinjenim Američkim Državama kad završe glumačku akademiju rade neke druge poslove, često konobarišu i prate kastinge, dok kod nas glumac kad završi akademiju ne radi ništa, sjedi, čeka poziv i umišlja da je glumac.
(„Gitar duo Vedran Gavrić i Dejan Zorić“)
Pored glumačkog rada Vi se aktivno bavite i muzikom. Kako spajate te dvije umjetnosti?
U oblast muzike zaista polažem mnogo nade i jako sam ispunjen kao ličnost što uspješno radim i kao glumac i kao muzičar. Barem mislim da je uspješno. Mi imamo određenu publiku koja nas prepoznaje, u prilici smo da zaradimo neki novac pa bi se zbog toga moglo reći da nismo na krivom putu kad je muzika u pitanju. Imamo svoju publiku i to je najbitnije, naravno ne mora nas slušati svako, slušaju nas oni koji nas vole i dok je tako ja ću se sa zadovoljstvom baviti muzikom. Nismo mi samo izvođači, već radimo i svoje pjesme, a imamo u planu i izdavanje albuma, naravno to su neki dugoročni planovi. Muzika i gluma su jako bliske umjetnosti i najnormalnije je da jedan glumac zna da svira, pleše, pjeva i tako dalje… Želim da moja karijera i dalje ide u pravcu spajanja muzike i glume.
Šta možemo očekivati u Gradskom pozorištu Jazavac, na čemu trenutno radite i kakvi su Vam planovi?
Od šeste sezone naš cilj je što češća produkcija predstava. Ranije nam je politika bila da u sezoni imamo dvije premijere, a u ovoj sezoni već u ovo vrijeme izlazimo sa trećom premijerom, pa se nadamo da ćemo u ovoj sezoni imati četiri premijere tako da ćemo poduplati produkciju u pozorištu. Trenutno radimo na tekstu čiji je radni naslov „Reasons to be pretty“, a za rad na predstavi su angažovani mladi glumci sa četvrte godine glumačke akademije. Jazavac je i osnovan da se mladim glumcima pruži mogućnost za igranje na pozorišnim daskama, jer se u gradu pravi hiperprodukcija glumaca koji nemaju gdje igrati.
Razgovarala Maja Isović
BUKA Arhiva