,,Bilo je užasno vrijeme. Sparno sa puno kiše. Poput kakvog tropskog otočića. Da bi scena bila savršena, nebo je, kako to obično biva, poslije takvog dana podarilo zemlji prelijep zalazak Sunca.
Približavao sam se trgu Krajine. Šta li su to moji drugovi, kamaradi, pioniri, Don Kihoti, uradili po ovom potop–danu?
A, onda sam ugledao jednu od najvećih bina u životu. A, bio sam na, zaista, dosta mjesta i vidio dosta blještavih konstrukcija. Prva asocijacija mi je bila SVEMIRSKI BROD. Tu, baš tu u uglu Trga, rotira se vasionsko vozilo. Veliko i blještavo. Tih dva-tri sata, ljudi, srećnici-prolaznici, blago otvorenih usta, promatrali su performans.”
Oktobar 2005.
Iza ovoga, kao što rekoh, stoje Nebojša Đumić i Zoran Crnčević, akademski vajari, grafički dizajneri, ljudi koji se bave kulturnim menadžmentom i šta sve ne. Ljudi koji stoje iza projekta Rejs. Nešto više od 6 godina kasnije, sreo sam se sa njima da vidim šta su do sada radili i šta nam to ,,kuvaju“ u budućnosti. A, kuvaće, vjerujte!
Šta je Rejs sada?
Zoran Crnčević: Rejs je skup individualaca. Pravno, to je udruženje građana, ja sam predsjednik udruženja, a odluke donosi skupština. Članovi udruženja su umjetnici raznih profila, ekonomisti, menadžeri kulture… Rejs nije udruženje koje je aktivno svaki dan, mi se okupljamo uglavnom kada radimo neke projekte, podijelimo projektne zadatke zavisno od toga šta se radi.
Ali, što se tiče konkretnog rada na terenu, nije vas bilo 4 godine, ako se ne varam?
Zoran Crnčević: Zadnji projekat koji je rejs uradio bio je 2008. Riječ je o instalaciji u prostoru ,,Dim“. Taj projekat je bio jako dobar, ali nije možda imao toliko značaja kao naši prethodni projekti, zapravo, bio je manje direktan komentar na društvena dešavanja.
Zato su dva prethodna projekta rađena 2005. i 2006. godine imala direktne komentare na situaciju u društvu. ,,Komad vazduha“ je bio komentar na arhitektonsko ruglo u centru Banjaluke i način na koji umjetnička intervencija može to da promijeni, što bi otprilike i trebala da bude uloga umjetnosti u društvu.
,,Kulturfest“ 2006. godine je bio jedan sublimirani umjetnički komentar na stanje u društvu.
Ova dva projekta su i po svojoj veličini i po uticaju i po važnosti bili neuobičajeni za banjalučku sredinu. Kako je bilo moguće tad, dakle prije 6-7 godina, naći sredstva, energiju, motivaciju, emocije… sve ono što danas fali mladim ljudima kako bi se realizovali ovi projekti?
Zoran Zrnčević: Pa ,,Komad vazduha“ je bio nešto malo manje komplikovan i tad nas je podržala agencija Akvarius sa logistikom, poput svjetla i zvuka, što je bilo ključno za taj projekat. Što se tiče samog uređenja prostora, to je odradio ,,Mermer“ iz Čelinca, a ostali dio…mi smo dali mišiće i umjetničku dušu tom projektu. Radili smo nekoliko dana na tome preko svojih mogućnosti. Vremenski uslovi su bili očajni, padala je kiša, zadesila nas je poplava…ali sve je na sreću prošlo dobro.
Što se tiče ,,Kulturfesta“, to je bio složeniji projekat. Podršku smo dobili od Muzeja savremene umjetnosti i agencije Akvarius, ali veći dio toga morali smo sami da izguramo. O kolikom se projektu radilo, svjedoči i činjenica da sam ja poslije toga bio bolestan 15 dana (smijeh). Nisam bio u stanju da funkcionišem uopšte. 
Nebojša, od ,,Kulturfesta“ naovamo, na tzv. banjalučkoj kulturnoj sceni nije bilo dešavanja tog tipa. Da li mi nemamo zaista dovoljno kreativnih mladih ljudi?
Nebojša Đumić: Razlog izostanka ovakvih dešavanja je razlika u shvatanju i koncipiranju umjetnosti.Umjetnost na ovim prostorima je na žalost još uvijek u povojima i za većinu ljudi umjetnost predstavlja ono što je u svijetu već odavno prevaziđena i arhivirana klasična umjetnost. Mi u Rejsu smo uvijek pokušavali, slično kao u Bauhausu, ali na jednom modernijem nivou, da uvežemo kreativne snage u jednu cjelinu koja se ne bi mogla definisati ni kao likovna umjetnost, ni kao gluma, niti kao bilo šta drugo, nego kao univerzalna umjetnost i to je nešto što odgovara savremenom pogledu na umjetnost. A, upravo je to najveći problem na ovim prostorima. Taj koncept umjetnosti kod nas još nije dovoljno zaživio, prvenstveno zato što publika nije dovoljno edukovana i ne postoji dovoljno ovakvih dešavanja da bi ljudi imali uvid šta se dešava bilo gdje drugdje.
Drugi razlog je to što se ovakav vid izražaja na našim prostorima prosto ne doživljava kao umjetnost, pa su samim tim ulaganja drastično manja. Puno je manji broj ljudi koji mogu da prihvate ovaj vid umjetničkog izražavanja. I upravo zbog toga su ovakva dešavanja kod nas rijetkost.
Ali, kako je moguće i nije li kontradiktorno da se nešto prje 5,6 ili 7 godina moglo realizovati u Banjaluci, kako je moguće da ti događaji budu propraćeni i zapaženi u svakom smislu, a danas toga jednostavno nema?
Nebojša Đumić: Rejs je krenuo sa idejom da u prvih nekoliko dešavanja ide sopstvenim snagama, a da poslije, kad bi se uspostavila, hajde da kažemo kulturna tradicija, da bi onda i grad i država stali iza projekata i da bi se oni neometano dešavali. Primjera radi, čak je i ,,Komad vazduha“ proglašen od strane javnog emitera RTRS-a za najbitniji kulturni događaj u 2005. godini u Republici Srpskoj. Međutim, to nije imalo bukvalno nikakvog odjeka u krugovima u kojima je trebalo da ima, tako da smo za sljedeći projekat, koji je bio daleko zahtjevniji, dobili još mane novaca i imali smo puno više problema, mada je na svu sreću to na kraju odlično prošlo.
Čak smo se i odrekli honorara, bili smo spremni da budemo na nuli, kako bi gradu priuštili neko savremeno kulturno dešavanje.
Nije li onda isprazna i licemjerna priča gradskih otaca, i uopšte vlasti u Srpskoj, kako kulturi treba pomoći, kako je cilj edukovati nove mlade kulturne radnike, jer, eto, vi ste čak i od državnog emitera dobili nagradu za kulturni događaj godine, pa je izostala bilo kakva podrška?
Nebojša Đumić: Karakteristika Rejsa je da ne radi izložbe, ne radi projekcije, ne radi predstave, Rejs u najkraćem radi dešavanja koja su umjetničkog karaktera, a koja je jako teško prepoznati i lokalizovati. To je zapravo konglomerat dešavanja koji se događa u jednom danu u svega nekoliko sati. Jednostavno, ko se u to vrijeme na tom mjestu zadesio, mogao je to da vidi. To je jedna potpuna interakcija između umjetnika, njegovog djela i gledaoca. Jer ljudi koji se pojave, u interakciji sa onim što im mi ponudimo kao izbor, praktično su i sami umjetničko djelo.
Kod nas jednostavno ne postoji percepcija da je to umjetnost.
Naravno, sa druge strane, postoje određeni lobiji koji uzimaju ogroman novac za neke stvari koje se lakše mogu objasniti u nekim rashodovnim knjigama.
Zorane, ko će i kad objasniti ljudima da je to što vi radite umjetnost? Ko će edukovati mlade ljude i kako?
Zoran Crnčević: Nedavno sam radio istraživanje sa direktorima malih i srednjih preduzeća. Ljudi su rekli da Banjaluci nedostaju programeri i dizajneri. Ono što je takođe karakteristično i što je bio komentar je da je obrazovanje na našoj akademiji i školama dizajna loše. Ako imamo lošu akademiju, ako imamo lošu nastavu koja obrazuje ljude na tom polju, onda jednostavno nema odakle da se pojavi nešto što je dobro i kvalitetno. Po mom mišljenju, od osnivanja akademije u Banjaluci, pa na ovamo, pojavilo se svega nekoliko ljudi koji su u stanju da urade nešto novo i kvalitetno. Prije osnivanja ovdašnje akademije ljudi su studirali vani i imali su potrebna znanja, ali ne postoji uopšteno govoreći način da se živi od svega toga. To je razlog zašto ljudi kad uđu u određene godine i formiraju svoje porodice jednostavno izlaze iz kulture i bave se nečim od čega se može živjeti.
Kad će već jednom ljudi na ovim prostorima da shvate kako je umjetnost posao i to ozbiljan posao, i kad će joj pristupati kao takvoj, a ne kao nekom dobrovoljnom zavičajnom udruženju?
Zoran Crnčević: U svakoj državi, u svakom društvu, država je najveći potrošač. Dakle, država je najveći kupac dobara i usluga. U Evropi su za nekoliko puta povećana izdvajanja u kulturi zato što je kultura prepoznata kao faktor ekonomskog razvoja. Kod nas to nije prepoznato kao faktor ekonomskog razvoja, zato što smo kao društvo slabo obrazovani, generalno, a državu vodi uzorak ljudi iz tog društva, koji su takođe slabije obrazovani od ljudi koji vode napredne i razvijene države. Takvo stanje traje decenijama unazad, tako da ne vidim kako da se izađe iz tog začaranog kruga.
Ali, ipak, morao bi postojati neki prvi zamajac u svemu, zar ne? Bar ako mislimo da se pomjerimo sa mrtve tačke.
Zoran Crnčević: Kada bi se pojavio neko sa vizijom da je obrazovanje potrebno ovom društvu, onda bi se i pružila prilika de se školuje stotinjak najperspektivnijih u inostranstvu, koji bi se vratili na naš univerzitet, pa da oni nešto naprave i pokrenu. Ali ne može stvari pokrenuti neko ko nema uopšte predstavu šta pokretati.
Kako lokalne političke elite doživljavaju umjetnost? Da li je to još uvijek percepcija «predzadnje strane u novinama» ?
Zoran Crnčević: Odnos prema kulturi i umjetnosti je katastrofalan globalno. A, kod nas to više nije katastrofa, to je stanje kao poslije nuklearne eksplozije. Globalno je na sceni pljačka od strane finansijskih elita, gdje je umjetnost kolateralna šteta.
Nebojša Đumić: Znači, bukvalno, od strane lokalnih elita, kultura se doživljava kao domijenak. To je prilika da se ode, pojede nešto, popije neko piće, porazgovara sa viđenijim ljudima i eventualno pogledaju usput neke slike ili šta je već izloženo. Kultura se ne doživljava kao strateška grana koja je potrebna društvu. Ona je kod nas nešto što je odvojeno od društva, što postoji ponekad i uglavnom je neka vrsta šminke koja služi da se prikaže na televiziji. Ono što je strašno je odsustvo bilo kave strategije na polju kulture, koja je prepuštena sama sebi. Ponekad određeni zvaničnici, odaberu određeni momenat, u skladu sa političkim vjetrovima, kad će da otvore neku izložbu. Dakle, sve se svodi na presjecanje crvene trake, a sam umjetnik i dešavanje su na dugom mjestu.
Za kraj, Rejs ide dalje, sprema nešto novo, recite nam nešto više o tome?
Nebojša Đumić: Praktično, dugo nismo ništa radili. Situacija je poprilično letargična, bezizlazna i u čovjeku se probudi želja da nešto uradi povodom toga, bez obzira koliko to ima ili nema smisla. Zato smo odlučili da napravimo u okviru manifestacije ,,Noć muzeja“, zajedno sa Muzejem savremene umjetnosti, jedno dešavanje koje će biti na Trgu Krajine.
Koncept je takav da će se dijeliti besplatno pečeno meso u zamjenu za knjige. Dakle, u zavisnosti od debljine knjige koju donesete, dobićete utoliko veću porciju pečenja.
Nije li to šamar društvu u kome ljudi bukvalno nemaju šta da jedu, u kome su spremni da trampe knjigu za jedan jedini obrok?
Zoran Crnčević: Ja imam problem sa tumačenjem svojih djela. Neka svako tumači to onako kako hoće. Ja to više shvatam kao pitanje koje postavljam i sebi i svima. Ko sam, ko smo, šta smo? Dakle, generalno – šta sam izgubio, a šta dobio? Knjiga ili pečenje? To je, mislim, pitanje za sve nas.
Razgovarao Dragan Bursać