Završio je, kao učenik generacije,
Seligsberg gimnaziju u Jeruzalemu, i upisao Bezalel, slavnu akademiju za
umjetnost i dizajn, najstariju visokoškolsku ustanovu u zemlji,
trideset i dvije godine stariju od države Izrael, čija je povijest, ona
velika i ona mala, ljudska i svakodnevna, u svakom pogledu impresivna i
inspirativna. Ali umjesto da započne studije, Ivan Hrkaš vraća se u
Sarajevo, i upisuje grafički dizajn na tamošnjoj Akademiji likovnih
umjetnosti, čija povijest sasvim sigurno jest svedenija, kraća i
siromašnija, za sve osim za onog tko bi je s darom i maštom znao
ispripovijedati. Tu je, u zgradi koja je nekad bila evangelički hram,
Hrkaš nakon studija magistrirao fotografiju, avanzirao u asistenta
profesoru Mehmedu Akšamiji, pa u docenta na predmetu Fotografija. U
životopis mu je ubilježeno da je gostujući profesor na Visokoj školi za
dizajn, u Ljubljani, te da se u posljednje vrijeme bavi sociološkom
fotografijom.
Aškenaska sinagoga u Sarajevu
sagrađena je prema projektu Karla Paržika, godine 1902. Zamišljena u
pseudomaurskom stilu, preko kojeg su habsburški činovnici tragično često
imaginirali Bosnu, bila je namijenjena došljačkoj, kuferaškoj
jevrejskoj zajednici, koja je od lokalnih Sefarda često dočekivana s
podozrenjem. Desetak godina kasnije je, po mnogo ambicioznijem projektu
Rudolfa Lubynskog, započela gradnja novog, prema prvotnoj zamisli
zajedničkog hrama, koji će izrasti u arhitektonsko remek-djelo – danas,
na žalost, uništeno i sakriveno – i u metaforu tragične sudbine
bosanskih i sarajevskih Sefarda. Nakon što je između 1941. i 1945. u
ustaškoj varijanti Holokausta gotovo sasvim uništena zajednica
sarajevskih Jevreja (spasili su se, uglavnom, samo oni koji su pobjegli u
partizane ili u talijansku okupacijsku zonu), preživjeli su Templ, kako
se uobičajilo nazivati novi hram, darovali “voljenom gradu”, da ga
pretvori u koncertnu dvoranu i u mjesto sjećanja, a ostaci ostataka
zajednice preseljeni su u Aškenasku sinagogu. Tako su, kao u nekoj crnoj
šali, Sefardi, kojih je, naravno, bilo najviše među preživjelima,
završili u hramu onih od kojih su podozrijevali, premda su sa njima
dijelili i vjeru i sudbinu.
U toj je sinagogi začeta moderna
Jevrejska opština – koju ćemo i u ovoj priči tim imenom zvati, sve
insistirajući na riječi opština – iz poštovanja prema načinu govora
njezina članstva – tu se u sljedeća četiri desetljeća, sve do 1992,
odvijao život sarajevske jevrejske zajednice, koji je, kako to već biva
kod židovskih manjina na Balkanu, ali i u većem dijelu istočne Europe,
obuhvaćao i vjersku i sekularnu komponentu, i židovstvo kao religiju, i
židovstvo kao identitet i sudbinu.
Početkom rata tu je otvorena i javna
kuhinja, koja je, manjim dijelom, bila namijenjena preostalim
pripadnicima zajednice koji su odbili da u konvojima napuste grad pod
opsadom, nego su ostali tu gdje jesu, da kao svoji na svome dočekuju
sudbinu, a većim je dijelom bila izraz brige za grad i za sugrađane.
Otpočetka je, naime, tu mogao doći i ručati tko god je bio voljan,
gladan i dobronamjeran. Nakon što je rat završio, javna je kuhinja
preživjela, opstajući sve do danas, kao jedna mala, neizgovorljiva i
marginalna tradicija, proizašla iz same srži jedne velike, iščezavajuće
tradicije.
Ivan Hrkaš je, po povratku u rodni
grad, često ručao u javnoj kuhinji Jevrejske opštine. Bivao je tu među
ljudima, gledao ih i slušao, upijao atmosferu mjesta. I onda mu je
kolovoza 2014. na um palo da bi to trebalo fotografirati. Četiri je
mjeseca u vrijeme ručka bilježio prostor i ljude, fotografskim
objektivom objektivirao sliku, u nastojanju da zabilježi njezinu
subjektivnu suštinu, ono što je čovjeku jasno dok god je neizgovoreno, a
izmiče se čim ga se pokuša obuhvatiti riječima. Načinio je niz grafički
i likovno savršeno organiziranih crno-bijelih slika, na kojima je
svijet u stanju i redu petrarkističkog soneta, a da se istovremeno vidi i
osjeti duh i dah prostora, da se osjete ljudi u koreografiji njihove
svakodnevice. Obično ih vidimo s leđa, sa strane, iz zadnjeg profila, i
češće se na Hrkaševim slikama vidi čovjekovo uho nego oko, nema tu
mimike, nema izraza lica, niti je u personae na slici upisana njihova
intimna povijest, samo trenutak, ovaj sad, i ovo bivanje tu. I povijest
mjesta, višestruka metaforika javne kuhinje u Jevrejskoj opštini, koja
se i sama pretvorila u metaforu, u fragmentima lica koja tu bivaju.
Zagledate li se, tražeći tko je među njima Jevrej, a tko nije, nećete
vidjeti ništa. I svako dalje gledanje bit će krivo.
Ove je slike Hrkaš izlagao na više
izložbi. Posljednja otvorena je na Širokom brijegu, u Franjevačkoj
galeriji, početkom studenog. Ali, možda je od tih izložbi važnija knjiga
“Bamitbah” (na hebrejskom: u kuhinji), što ju je 2017. tiskao
sarajevski Kult B. Osim što je u knjizi Hrkaš svoje slike mogao
predstavljati u njihovim idealnim formatima – ima ih koje su u formatu
malo veće razglednice, ima ih, po sredini bijele stranice, u širini
jedva raširenog kažiprsta i srednjaka – tu su i povremeni glasovi,
zabilježeni fragmenti razgovora, zapisani usred puste bjeline.
Kaže: “Čovjek mora uvijek imati
interes za ono nešto.” I pošto je knjiga trojezična, to biva prevedeno
na hebrejski i engleski. Kako je na hebrejskom ne znam, ali je na
engleskom tako da između bosanskog govornika i engleskog prijemnika
zijevne vasiona: “One should always strive for that something.” I neka
je tako, dobro što je tako. Poezija je ono što nestane u prijevodu. Ali
ne samo poezija, nego i ono o čemu govori ova nevjerojatna knjiga, puna
ljeposti i tuge.
Ili ovaj dijalog. “Jeb’o ih grašak u
supi!”, kaže jedan. “To je proljetna!”, odgovara mu drugi. Ili ovo: “Ona
ne zatvara usta u autobusu dok ne zadrijema, jelde…?” Ili ovo
remek-djelce, što ga u uhu imam, premda ga nisam čuo:
– Cile može li malo vode, one malo
dehidrirane? Mogla sam i sama uzeti!
– Ma što, ja sam tu za te stvari.
Samo mokra ti je voda,
nisam uspio da
je osušim.
A Cile, gledam ga na slici, i ne mogu da prestanem gledati, kuhar je
tu od samih početaka javne kuhinje u Jevrejskoj opštini. Starac,
čudesnog lika, proćelav, duge i rijetke sijede kose, s donkihotovskim,
avanturističkim brkovima i bradom… Ako nisam sumasišavši, a sva je
prilika da nisam, to je onaj čovjek, je li se zvao Jozef Abinun, Cile i
Cicko, koji je u jednom malenom suterenu, u Ulici Mile Vujevića, na
Mejtašu, malo pred rat otvorio fast food u čijem je znaku bio crni
mačak. Nazvao ga je Lucifer, nalazio mi se u prvom susjedstvu, sto i
kusur koraka od Sepetarevca, baš preko puta kuće u kojoj su jednom davno
stanovali Zehrina Nađa i njezin Šerif, i tu sam, u Luciferu, proveo
neke od ljepših predratnih popodneva, slušajući gazdu i njegove ljude.
Na jeziku mi je, evo, i sad okus Lucifera… Jelo se tu nezaboravno, a
tjeskoba pred nailazećim ništavilom bila je strašna.
Toliko sam se puta u posljednjih
dvadesetak godina sjetio Lucifera i Luciferovog gazde, pa sam mislio što
li je, Bože, s tim čovjekom bilo, i daleko bi me takva misao u mašti
odvela. A on je, eto, sva je prilika, stolovao tu, odmah s druge strane
Miljacke, u javnoj kuhinji Jevrejske opštine. I u ovih skoro već
trideset godina što nas razdvajaju od naših prijeratnih stomaka kao da
nije ostario ni dana…
Knjiga “Bamitbah” nije tek knjiga,
ona je artefakt, jedinstvena umjetnina, reproducirana u petsto
primjeraka. Dizajn i prijelom, što se u ovom slučaju mora neizostavno
napomenuti, djelo su Katarine Popović i Aleksandre Nine Knežević, a po
“Batimbah” mora se ići u Sarajevo, ili nekoga tko ide tamo zamoliti da
donese. Koliko košta? Puno manje nego što bi trebala i mogla koštati,
puno manje nego što ustvari vrijedi. “Bamitbah” je kao Ivo Andrić drugim
sredstvima. I nije to još jedno pretjerivanje za kraj, niti je
egzaltacija požudnog gledača i čitača. Tako jest, i tako je sudbina
htjela. Pa ako bi netko pitao što to bi Ivanu Hrkašu da okrene leđa
velikoj i magičnoj povijesti Bezalela, moglo bi mu se sad reći da je
učinio to da bi sreo i fotografirao Cileta, kuhara javne kuhinje
Jevrejske opštine u Sarajevu, bivšeg gazdu Lucifera, koji je svoje goste
plašio i odgonio slikom crnoga mačka. I bio bi to više nego dovoljan
razlog.