Neven Anđelić, poznati nekadašnji urednik popularne radio emisije u predratnoj Jugoslaviji, Sarajevo je napustio u ratu i otišao u Veliku Britaniju. Anđelić je profesor međunarodnih odnosa na Regent's Collegeu u Londonu.
Sa njim smo razgovarali u Banjaluci, gdje je bio jedan od panelista na konferenciji „Kultura sjećanja“ koju je organizovala Fondacija Friedrich Ebert. Razgovarali smo o stanju u BiH, kulturi sjećanja, suočavanju sa prošlošću, nacionalizmu koji vlada, ne samo u BiH, već i širom Evrope.
Profesore Anđelić, kakvo je Vaše mišljenje o trenutnom stanju u BiH? Koliko pratite ovdašnju društveno-političku situaciju?
Vrlo sam uključen u zbivanja u BiH. Nastojim biti uključen. Fizička neprisutnost u savremenom svijetu, zbog tehnologije, dozvoljava prisutnost. Čovjek, gdje god ga vodi posao, tu i živi, ali može biti prisutan na drugom kraju svijeta. Pored toga što pratim situaciju u BiH, nastojim biti aktivan i doprinijeti nekom poboljšanju. Iz daljine to pokušavam uraditi, jer je moja procjena da je stanje u BiH katastrofalno. Do tog sam zaključka došao u svojim istraživanjima, ali i u razgovorima sa ljudima, prijateljima, kolegama i poznanicima iz BiH, ali i sa strancima koji su profesionalno uključeni. Postepeno situacija u BiH postaje sve gora. U posljednjih desetak godina stvari se pogoršavaju.
Današnja konferencija nosi naziv „Kultura sjećanja“. Šta je po Vama kultura sjećanja, koliko je ona važna za zemlje koje su se suočile sa građanskim ratom, kao što je rat koji je zadesio našu regiju?
Jednu vrlo važnu stvar ste spomenuli u svom pitanju. Rekli ste države koje su bile pogođene „građanskim ratom“. Mi sjedimo u Banjaluci i ta terminologija je vrlo prihvatljiva i raširena. Da sada sjedimo u Sarajevu, neko bi nam sa susjednog stola rekao „nije bio građanski rat, bila je agresija“. Upravo tu dolazimo do same srži pitanja kultura sjećanja. Činjenica je da je u BiH bio jedan strašan rat koji se interpretira različito. Prije nekoliko godina, zagrebačka profesorica Mirjana Kasapović objavila je jedan rad u Političkoj misli u Zagrebu koji se bavio karakterizacijom rata u BiH. Ona je naučno utvrdila da je rat bio prevashodno etnički baziran. Dakle, mogao bi se karakterizirati kao građanski, ali je isto tako nesumnjivo dokazano da je imao internacionalni karakter. Kao što je BiH kao društvo vrlo komplikovano, tako je i sam rat bio vrlo komplikovan i ljudi stravstveno ulaze u diskusije nepotrebno. Rat je nesumnjivo bio katastrofalan po sve u BiH. Kultura sjećanja je iniciranje ljudi da pokušaju razumjeti i onog ko ima drugačiji stav, da možda poljuljaju svoj sopstevni stav, da ga prošire, da saznaju nešto drugo. U tom smislu ja ovo vidim kao značajan korak Fondacije Friedrich Ebert i glavne nositeljice organizacije Tanje Topić.
Šta, po Vašem mišljenju, znači suočavanje sa prošlošću? Koliko toga ima ili nema u BiH? Rat je prilično davno završen. Mi se više od 20 godina suočavamo i nikako da se suočimo. Da li je možda potrebno raditi drugačije suočavanje, drugačije u odnosu na ono što smo radili do sada, jer ono što smo radili nije dovelo do nekog pozitivnog ishoda?
Političke elite koje su na vlasti nesumnjivi interes imaju da se perpetuira ta debata o ratu i prošlosti. Jedno vrlo dobro poređenje imamo u ovome. Rat je završen 1995. godine, a sada smo u 2017. godini. Drugi svjetski rat je završio 1945. godine, pogledajmo 1967. godinu. Uzmimo samo dnevne novine iz te godine. Drugi svjetski rat se skoro ne spominje. Ukoliko baš ima neka vrlo bitna obljetnica ili nešto da se spomene, ali u prvih 5-6 strana dnevnih novina uopšte nije bilo rata iz 1945. godine. Tada je život bio puno sporiji, sve je trajalo puno sporije, ali danas uzmite bilo koji medij iz BiH, prve vijesti su o ratu, ne dozovoljava se pomak iz toga. Ljude su tokom svih ovih godina uspjeli ubijediti da žive u svijetu u kojem se sve veže za rat, obilježavanje događaja ili ustanovljavanje najnovijih činjenica ko je šta i kada učinio. Zbog toga nema pomaka. Neki kišobran se oformio iznad BiH, a ostatak svijeta ide svojim tokovima. Ovdje nije ni stagnacija, već je unazađivanje društva.
Svako od nas se na različit način suočava sa onim što je bilo. Na koji način se Vi lično suočavate? Vi ste zbog onog što se desilo otišli iz ove zemlje.
Zbog geografskog odmaka, vjerovatno imam i neke beneficije zbog toga. U psihologiji postoji ono što se na engleskom zove „closure“ (zatvaranje). Dok se ne desi zatvaranje traume iz prošlosti, taj proces samo traje. Ja mislim da sam ja uspio to zatvoriti. Možda mi je bilo lakše, jer sam otišao iz BiH. Nažalost, veliki broj ljudi i kad žele da zatvore taj proces nisu u mogućnosti da to urade, jer ih društvo stalno vraća na to. U polušali ću reći da je tokom prvog piva i razgovora sve fino, ali na trećem pivu počinje diskusija o tome ko je kriv, šta se desilo. To zatvaranje trauma iz prošlosti se nije desilo, ne doprinosi tome ni intelektualna elita u BiH koja se sve više prodaje političkoj eliti zbog sopstvenih dobitaka i time rekreiraju situaciju u društvu gdje obični ljudi koji pate od tih trauma nisu u prilici, bez pomoći, da izvrše to zatvaranje.
Imajući u vidu da živite u razvijenom društvu, zanima me koliko je teško gledati sve ovo što se dešava u BiH? Kao što ste rekli, tu ste i pratite šta se dešava u BiH. Možda grubo zvuči, ali da li ovo društvo zaslužuje ovo što mu se dešava?
Sa jedne stane apsolutno ne zaslužuje. Kad se gleda individualno, ova zemlja, kao i sve zemlje na svijetu, ima vrlo fine i prijatne ljude koji će vam pomoći. Ali kad stavimo kolektivitete u prvi plan, tu imamo drugačiju situaciju. Individua se minimizara. Više individua ne odgovara za svoje postupke, već se kaže da je to uradila grupa ljudi, to su etnije u BiH. Kad čovjek živi ovdje, ne uviđa sve probleme, ali čim se malo odmaknete i stvari posmatrate sa strane, svi problemi su očiti. Meni je niz godina bio problem da ljudima pravdam ili govorim o Balkanu. Ljudi su mi govorili „Balkana je takav, kakav ste vi narod“, a ja sam morao iznositi argumente da to nije uvijek tako. Prošle godine desio se Brexit i jedina dobra stvar u tome da ja više ne moram objašnjavati zašto se na Balkanu dešava to što se desilo, da nijedna nacija nema monopol na glupost i da u kolektivnom iskazu svoje volje mogu usvojiti izuzetno glupu odluku i iskazati krajnju netolerantnost prema drugima. Ono što se ovdje počelo dešavati prije 25 godina i još se dešava uskrsnulo je u Engleskoj. Imamo i druge primjera uskrsnuća krajnje desnice u više zemalja Evrope, Trampa u SAD-u. Opet možem vidjeti da ljudi u BiH nisu ni po čemu posebni, ima ta univerzalna vrijednost koja je nažalost loša, a koja postoji širom svijeta. Ovdje, kada je srušen stari sitem, nije uspostavljen novi sistem i u tom vakumu je došlo do ekstremnijh ideja koje su u obliku nacionalističkih partija ostale na vlasti sve do danas.
Već smo spomenuli da su na neki način političke elite jedan od glavnih krivaca stagnacije društva. Međutim, sa druge strane imamo to da svake godine biramo ista imena. Može li narod progledati ili ne treba očekivati da će se to desiti?
Uvriježena je poštapalica da su političari korumpirani, da je vlast korumpirana i slično. To je tačno, ali to je samo dio istine. Činjenica je da je društvo korumpirano. Najveći broj poslova dolazi iz države i javnih institucija i tu dolazimo do onoga kako se vlast iskazuje. Kada političar dođe na vlast, on je u mogućnosti da zaposli ljude, a pošto su porodične veze kod nas jake i svako ima nekoga ko radi u državnoj službi, onda vam je jasno kako dolazi do biranja istih političara. Skoro svaka porodica zavisi od države, a država je partija na vlasti. Oni se održavaju samo na osnovu toga. Ljudi su, svjesno ili nesvjesno, primorani da nastave glasati protiv generalnih vrijednosti i sebično da bi produžili svoj izvor prihoda. Društvo je korumpirano. Oni su svjesni nesposobnosti i neznanja vladajućih nacionalističkih partija, ali pristaju na to da bi sebi produžili to neko životarenje, a ne žele rizikovati da kreiraju uslove za život. Tu je osnova problema kod ljudi, odnosno glasača u BiH.
Spomenuli smo pitanje nacionalnog, ali ko god se malo detaljnije bavi ovim pitanjem zna da je nacija i nacionalizam nešto što je konstruisano i to ne tako davno kako se želi predstaviti. Međutim, nacionalizam je nešto što jača i istrajava na ovim prostorima. Ljudi ne žele da vide njegovu lažnu iskontruisanost, ne zanima ih ništa osim nacionalnog i etničkog. Možemo li prevazići te kategorije?
To je osveta klasa i pučanstva prema elitama koje su na vlasti u stabilnim društvima, manje ili više, od polovine XX stoljeća do danas. Prvi put kad su ekstremisti i nacionalisti došli na vlast u Centralnoj i Zapadnoj Evropi to je bilo 1999. godine u Austriji. Tada je išao tihi bojkot Austrije od strane Evrospke unije. Šta se tamo desilo? U Austriji su se od 1945. godine do 1999. godine, više od pola stoljeća, iste političke partije mijenjale na vlasti. Neminovno, ta vlast postaje konzervativna i korumpirana. Ljudima je bilo preko glave, a kao odgovor im je ponuđena Narodna partija Jerga Hajdera, jedna postfašistička, neonacistička i vrlo ekstremna desna partija. To je bilo 1999. godine. Danas imamo cijeli niz takvih partija u velikom broju zemalja širom Evrope. To su postale mainstream partije. Liberalne elite koje propovijedaju tolerantnost, u većini naprednog svijeta protiv njih provejava nezadovoljstvo koje ljudi ne mogu da iskažu osim da glasaju za radikalnu opciju, koja je radikalno drugačija. Radikalna ljevica manje ili više ne postoji. Imamo opasnost od uskrsnuća fašizma širom evropskog kontinenta. U jednoj formi taj fašizam je uskrsnuo u BiH, odnosno u zemljama nekadašnje Jugoslavije devedesetih godina i održao se, manje ili više. Sada to viđamo širom Evrope. Ja, iako nisam pesimista, moram biti zabrinut. Vjerujem da ljudi, građani, nisu fašisti, ali su kivni na vlast i žele promjenu.
Razgovarala Maja Isović Dobrijević