Igor Sredojević je mladi bh. slikar koji je u Banjaluci završio Akademiju umjetnosti, odsjek slikarstvo. Do sad je imao šest samostalnih izložbi i izlagao je u preko 20 puta kolektivno u zemlji i inostranstvu. Tokom svog dosadašnjeg umjetničkog rada učestvovao je u više likovnih kolonija, a član je i Udruženja likovnih umjetnika BiH.
Sa Sredojevićem smo za portal BUKA razgovarali o stanju u umjetnosti naše zemlje, društvu u kojem živimo i mitovima u kojima smo zarobljeni.
Kako biste opisali umjetničku scenu u Bijeljini? Ima li dovoljno publike, ima li dovoljno prostora za rad?
U Bijeljini sam više privatno nego profesionalno ali mogu reći, bar što se tiče moji izložbi i kolektivnih izlaganja kojima sam učestvovao, da ima publike i to dosta. Preboljena je ona početna bolest da se ne ide nigdje ako „pada kiša“ što je odlika svih naših mjesta. Po kolegama koji žive dole ne vidim da su zadovoljni situacijom, većina ih nema sopstvenog prostora za rad a nekog zajedničkog javnog prostora za rad za sada nema. U takvoj situaciji trebaju ti divovski napori na nešto napraviš a i kada napraviš javlja se problem gdje izložiti poslije Biljeljine? Transport slika nije jeftin, dosta galerija njeguje konkursno poznanstvo pa ako nikoga ne znaš šta dalje? Profesionalno udruženje još nije osnovano, a ona amaterska djeluju na bazi „etno sela kao esteskog ideala“, kopiranja srednjovjekovlja na jedan loš način. Mlad čovjek, još neškolovan, koji kao i 90 posto stanovništa nema mogućnosti da putuje i saznaje može se lako uplesti u to kolo iz kojeg se teško kasnije izvući pa talenat nerjetko i propadne. Mada ima i pozitivnih primjera, bijeljinski likovni salon koji okuplja umjetnike vezane za Bijeljinu izlaže treći put i to uzastopno što je za takvu sredinu veliki uspjeh.
A Banjalučku? Koliko je teško mladim umjetnicima u Banjaluci da dobiju prostor za izlaganje svojih radova, jer imamo samo nekoliko izložbenih prostora?
U Banjaluci je situacija u odnosu na bijeljinsku daleko bolja, ali to uopše nije teško i nije uspjeh imati veću scenu od grada koji ima jednu galeriju. Ne znam, trebalo bi pokušati usporediti to sa gradom veličine Banjaluke negdje vani pa vidjeti gdje smo i šta još sve treba uraditi da novinski superlativi konačno dobiju smisao. Prostora za izlaganje ima, ali da li svi imaju mogućnosti izlaganja? Ako bi se više gledalo na sam rad, a ne na poznanstva prilika bi bilo više za sve.
Umjetnik ste koji je prisutan i koji izlaže u Bijeljini, Sarajevu, Banjaluci. Postoji li dovoljno dodira između umjetnika iz različitih bh. gradova ili je i ovaj segment obolio od neslaganja i razmirica?
U sferi kulture, među umjetnicima, za kulturne radnike ne znam, postoji dosta slaganja i dosta saradnje koja je tiha samim tim što je kulturnog, a ne političkog značaja. To nije interesantno kao na primjer fudbal, jer nema ekcesa. Problemi tih ljudi su indentični i nacionalne i regionalne granice ih “začudo” ne brišu.
Ljudi su u BiH veoma zaokupljeni temama koje ih međusobno razdvajaju. Kako zapravo raditi na međusobnom zbližavanju, bez obzira na naciju ili religiju?
Gladnim čovjekom je lako manipulisati, ali interesantno je to da se on već dvadeset godina nije uspio zasititi pričama o kojekavim nacijama i religijama ali i dalje bezuspješno pokušava. Situacija bi se mogla popraviti edukacijom na prvom mjestu jer BiH ima oko pola miliona nepismenog stanovnistva, ali ko bi ih edukovao, da li oni isti što što su doslovno udzbenički proizveli ovakav način razmišljanja prosječnog čovjeka?
Vi radite u školi kao profesor likovne kulture. Međutim, toliko je mladih umjetnika koji su izašli sa Akademije, a nemaju zaposlenje. Koliko je zapravo teško biti umjetnik u BiH i može li se od ove branše živjeti.
To je interesantan posao, ako gledaš dobro od te djece i njihovog slikanja se može čak nešto i naučiti. Otvoreno mogu reći da od slikarstva ne živim i sumnjam du ću od njega živjeti u skorijoj budućnosti. Materijal, pribor ( koji je skuplji nego u Beču) izložbe, koje kao umjetnik sam finansiraš. Obezbjede ti prostor recimo u Sarajevu pa ti platiš prevoz radova do tamo, uramljivanje,katalog ….ne znam, možda ima i pozitivnijih primjera, ali ja ih nisam doživio. Imaš par opcija – zaposliti se i baviti se nekakvim svojim radom kojeg finasiraš od tog posla ili ne zaposliti se pa slikati vaze, brodiće, ikonice i s.l. A i ko će ti ovdje kupiti rad? Ljudi kojima je briga napuniti frižider. Nema tu mjesta ni za kakvu umjetnost. Većina elite nije ,opštepoznato, ni elementarno obrazovana pa je jasno kakve su njhove narudžbine. Nije ni dostojno završiti bar kakvu takvu akademiju pa dobijati instrukcije za slikanje od doskorašnjih švercera. Kad te čovjek pita da mu naslikaš sliku vodopada, a da “voda stvarno pada” ili ,,neki fudbal’’……
Svjedoci smo gašenja značajnih kulturnih institucija i festivala. Kako komentarišete to da se iz godine u godinu sve se manje ulaže u kulturu na nivou entiteta, ali i države?
Ovakvoj zemlji umjetnost ne treba, jer to uporno dokazuje sa zatvaranjem institucija iz godine u godinu. Možda su i prepoznali jednu od uloga umjetnosti koja pored estetike nosi u sebi i povod za neka druga razmišljanja koja bi možda proizvela više nezadovoljstva ali sumnjam da su tako pametni. U nekoj normalnijoj zemlji sa sličnim problemima rješenje bi možda trebalo tražiti u njihovom privatizovanju mada je i to u ovakvoj zemlji diskutabilno.
Prateći javni diskurs mogli bi reći da smo postali zemlja folklora i mitova, međutim, postoje mladi ljudi koji se ne drže ovih okova. Zašto su oni tako nečujni?
Dosta mladih ljudi ovdje buntovništvo povezuju sa ličnim frustracijama i nekom vrstom potrebne indentifikacije. Kada ti lični problemi prestanu prestaje i potreba za pobunom. Ili budu butnovni do svoje osamnaeste…tridesete, kako ko, do prvog kredita, prve društvene nagrade ili okova koje ti nanosi preživljavanje u ovakvoj zajednici. Ne znam, ako poslije Azre slušaš sad ”No smoking orcestra” dzaba si slušao Azru. Nažalost, takvih je više od onih koji nastupaju iskreno, a zna se šta iskrenost u ovakvoj zemlji donosi. Nije dovoljno otići na tri izložbe (pitanje i kakve izložbe), pročitati jednog Ničea, pa da budeš izvan ovog sistema. Gdje ne postoji jasan izgrađen politički stav, definisana težnja ka nečemu i ne može biti nekog pravog bunta.
Međutim, nisu samo mladi „alternativci“ nečujni. Nečujni, odnosno, pasivni su i svi ostali, profesori, intelektualci, radnici, umjetnici… Može li nam na način šutnje i trpljenja nepravde biti bolje?
Ako govorimo o umjetnosti „alternativa“ postoji tamo gdje postoji i glavna scena – nečemu se mora parirati, a ako nemaš čemu parirati onda gubiš smisao. Mi od rata nismo imali neku scenu koja je konstanta i iz koje bi parcijano nastajale manje alternativne scene parirajući glavnoj. Nisi mejnstrim ako nagovoriš novinara da ti ispred imena stavlja prefiks „poznati“ i „priznati“. Ako na akademiji postoje dogme, ako te tamo više uče biti ambiciozan nego radan teško će od toga ispasti nekog dobra. Ako u dnevnoj štampi direktori biblioteka iz godine u godinu u rubrikama tipa šta ljeti čitati preporučuju iste knjige, ižvakane još u gimnazijski danima,dakle ljudi koji bi valjda od prodavaca knjiga trebali više znati o novim piscima. Ako tekst za izložbu piše čovjek koji u tekstu objašnjava kako on ništa ne zna o slikarstvu, ali eto drago mu je što on to piše. Ako unveriztetski profesor hvali jednu regiju tvrdnjom da se tu niko nikad nije „poturčio……u 21 vijeku.!..teško da će doći do nekih korjenitih promjena u razmišljanju masa koje ih slušaju. Ovi nepismeni slušaju ove „pismene“ koji hvale nepismenost, ne nazivaju je normalno tako, zovu je nekad tradicija, nekad odbrana, nekad nacionalno jedinstvo ali što su ovi nepismeniji oni su bogatiji.
Na kojem ciklusu trenutno radite? Kad ćemo imati priliku da vidimo vaše radove i gdje?
Ja sam ove godine imao dvije različite samostalne izložbe od kojih se ni jedna nije ticala slikarstva, izlagao sam skulpturu i fotografiju, te je vidan zamor, pa tek sad poslije duže pauze počinjem ulaziti u atelje . Slikarstvo se najviše, ako ga moramo postaviti u neki pravac i dalje se inertno tiče ekspresije mada još ni sam nisam načisto šta bi trebalo ispasti od ovog što trenutno radim. Postoji par osnova na kojem ga već duže gradim I tiču se apstrahovanja osnovne pejzažne postavke. O izložbi još nisam razmišljao jer sam tek na početku tog nazovimo ciklusa pa ćemo vidjeti. Vjerovatno će za početak biti u Banja Luci, a dalje ne znam.
Razgovarala Maja Isović
BUKA arhiva
