Odgovore na ova pitanja dobili smo od najkompetentijeg bosanskogercegovačkog optimiste, Edina Mehića, preduzetnika i investitora poznatog po svojim uspješnim poslovnim poduhvatima, ali još poznatijeg po širokom osmijehu.
Osmijeh je danas rijetka pojava u BiH, u kojoj dominiraju pesimizam i cinizam? Zašto je to tako?
Pesimizam i cinizam su neka vrsta zaštite. Ukoliko smanjite očekivanja, manja je šansa da ćete biti razočarani, jer ste svakako zamišljali najgori mogući scenarij. Ljudi su na ovim prostorima imali veoma teška iskustva i vjerovatno im ne ostaje previše razloga da se nadaju boljem. Zivot jeste težak, ne samo zbog materijalne situacije, nego i niza drugih (ne)prilika koji život nosi sa sobom. Ipak, smatram da takav pogled, iako se može učiniti mudrim, u velikoj mjeri ograničava naš ljudski potencijal. Smatram da je nedostatak optimizma i pozitivnijeg pogleda na život razlog zašto se stvari ne dešavaju kod nas tako brzo. Za svaki novi poduhvat ili promjenu potrebno je vjerovati da je ona stvarno moguća tj. biti optimista. Pesimizam i cinizam mogu biti koristan korektiv, ali to ne smiju biti dominantni odnosno jedini pogledi na svijet. Stvar je balansa, a mi smo podneblje isključivih i apsolutnih vrijednosti.
Ima li razloga za optimizam u našoj zemlji?
Optimizam je pogled na svijet i dokazano je da, ukoliko se fokusiramo na pozitivne stvari, da ćemo biti više optimistični. BiH možemo posmatrati kao grad noću. Ne možemo ignorisati mrak, ali ne možemo također ignorisati svjetla koja manje ili više sijaju. Ja sam većinu vremena fokusiran na svjetlo. Ta svjetla su sjajni pojedinci i timovi koji, uprkos svemu, rade da ovom društvu bude bolje u raznim oblastima, od biznisa, kulture, medija.
Ali ne možemo ignorisati probleme kao što su nacionalizam, korupcija, siromaštvo…?
Postoje nacionalisti koji unose nestabilnost, ali ja sam ponosan na naše ljude da poslije tako teškog rata i nasilja u kratkom vremenu živimo u miru skoro bez incidenta. Postoji korupcija, kao i svugdje u svijetu, ali i niz hrabrih novinara koji rizikuju svoje živote razbijajući mafiju i dijele svoja saznanja sa javnošću. Pravosuđe, vladavina zakona i prava manjinskih grupa bi morali biti na višem nivou, ali definitivno postoji napredak, opet zahvaljući pojedincima koji vjeruju u bolje. Ekonomska situacija jeste teška, ali postoji niz firmi koje zapošljavaju veliki broj ljudi i većinu svojih usluga i proizvoda izvoze na svjetsko tržište. BiH je jedna od najbrže rastućih turističkih destinacija, nedovoljan ali indikativan rast kreiranja novih radnih mjesta u uslužnom sektoru, posebno industriji razvoja softwarea/outsourcinga, drvna industrja čiji se izvoz procjenjuje na preko milijardu maraka, genijalno organizirane poduzetničke zajednice u opštinama Tešanj, Gračanica, Vitez, Teslić i Goražde…
Zašto smo onda i pored toga više fokusirani na ono što je loše?
Možda ovi pojedinačni slučajevi nisu dovoljni da razbijemo mrak u potpunosti, ali su veoma važni primjeri da postoje pojedinci, organizacije i zajednice koje stvaraju vrijednost i donose promjenu u našem društvu. Znam da se ovo ne cijeni toliko i često sam ulazio u raspravu i sa svojim roditeljima koji su univerzitetski obrazovani u socijalizmu da mi nikad nismo imali više prava i slobode posebno govora, trgovine i demokratiju. I na kraju, ne toliko nevažno, naša zemlja se nalazi u Evropi i uskoro u Evropskoj zajednici i siguran sam da su ogroman broj zemalja i stanovnika ove Planete zavidni na tome. Znam da smo mi generacije koje plaćamo veliku cijenu tranzicije, ali to su ključne stvari koje nas vode do boljeg društva. Da sam predstavnik vlasti ili međunarodnih razvojnih organizacija koji žele da donesu održivu i brzu promjenu, fokusirao bih se na svjetlo i pomogao tim ljudima da više sijaju.
U BiH se smatra da biti optimista znači nemati “ni brige, ni pameti”. Vi svojim primjerom dokazujete upravo suprotno.
Iskreno, u društvu okruženom hardcore pesimistima često sam se propitivao i sam povjerovao na trenutke da ja nisam normalan i da su drugi u pravu. Ipak, taj osjećaj optimizma je jednostavno bio jači, ali i potreba da dokažem sebi da je to i intelektualno opravdano. Ja sam fasciniran životom i ljudskim progresom. Preporučujem svima kada god im je teško u životu da urade tzv. “zoomout” tj. da se vrate ne toliko dugo u prošlost, te da pročitaju ili razgovaraju sa starijim ljudima i otkriju kakva je kvaliteta života bila prije, bez tehnologije i moderne medicine. Stvorila se iluzija da je prije bilo bolje, ali da li je zaista bilo tako? Samo izum penicilina, antibiotika, obavezno vakcinisanje je omogućilo da broj ljudi, koji skoro hiljadama godina nije mogao prebaciti milijardu, u samu 150 godina naraste od jedne do sedam milijardi. Saznanja o društvu, svemiru i nama samima su nevjerovatna.
Zaostajemo li mi za tim globalnim napretkom ili još uvijek spadamo u privilegovani dio svijeta?
Nažalost, ta znanja se ne prenose tako lako na sve zajednice, ali siguran sam da ćemo se s tim obračunati kao i sa nepismenošću koja je i na ovim prostorima bila ogroman izazov ne tako davno. Sloboda trgovine i efikasan transport, a samim tim razmjena znanja i praksi su omogućili nevjerovatan progres. Pored slike koju kreira većina medija, mi kao većina (nažalost, ne ulazeći u pojedinačne slučajeve) po svim parametrima živimo duže, bolje i zdravije. Prema tome, biti optimista je ne samo dobro po vas, nego je i intelektualno u potpunosti opravdano.
Razgovarala Milica Plavšić