Robert Torre zasigurno je bio naš najfilozofičniji psihijatar koji nije samo ‘popravljao’ narušeno psihičko zdravlje, nego je dovodio do razumijevanja i osmišljavanja. On je liječio individualnu psihu, ali i javni um. Njegovi uvidi u našu stvarnost bili bi najbolja osnova za razvijanje javnih politika, ali takva politička opcija, na našu žalost, ne postoji i sva je prilika da neće postojati, i to iz nimalo ohrabrujućeg razloga – zbog gluposti i nesposobnosti. Na pisanje kolumne o Robertu Torreu potakao me pokušaj rasprave, koja nije prvi ali ni posljednji, s jednim od mnogih ljudi koji su zarobljenici ambijenta u kojem nema metafore ni slobode.
Torreova dijagnoza javnog uma
Torrea sam upoznao kada je izrazio želju da budem jedan od promotora njegove knjige Ima li života prije smrti? Naravno da sam to s radošću prihvatio. Na prvom susretu smo razgovarali o tome kako su mnogi ljudi, u Heideggerovom smislu, i dalje u stanju zaborava bitka. Oni su zarobljenici jezika kojim zapravo ne govore nego jezik, opet u Heideggerovom poimanju, progovara kroz njih. To je, razumije se, jezik neslobode. Takvi se grupiraju i grupiranje poimaju kao argumentiranje, a sve kako bi pronašli supstituciju za stanje u kojem se nalaze, a to je stanje odsustva autentičnog, kritičkog i kreativnog mišljenja. Njihovo ‘tu’ i ‘ovdje’ nije slobodno, ono je zaboravljeno. Njihova sloboda svedena je na borbu da im drugi dopuste, najčešće država, da se mogu nekamo kretati, a kada dobiju dopuštenje, misle da su slobodni jer se kreću unutar granica koje je netko drugi odredio.
Poslije sam, upravo u ovoj knjizi, pročitao Torreovu dijagnozu našeg javnog uma i našeg društva, a to je bezveznost i glupost. ‘Ja’ i ‘ti’ nam više nije neposredno dano, čak ni kada se nalazimo jedni pokraj drugih jer smo te drugo prepoznali kako im je značenje dao neki centar moći u čijoj domeni se nalazimo (zato smo u stanju, kada politički centar moći nekoga označi kao neprijatelja, tog ‘neprijatelja’ ubiti i potjerati iz stana iako nam je, kada je to neki drugi politički centar moći odredio, taj ‘neprijatelj’ nekada bio susjed, prijatelj, drug i kum). Ista stvar je i kada se radi o ‘ja’ i ‘ti’ u virtualnom prostoru. ‘Ja’ je jednako bezvezno kao što je bezvezno i ‘ti’. Društvo, kao mnoštvo bezveznih ‘ja’ i ‘ti’ relacija, ne može biti nego bezvezno društvo. U takvom društvu nestala je razlika između obrazovanih i neobrazovanih jer obrazovanje ne služi razumijevanju cjeline. Toga nema, baš kao što nema ni dubine do koje se dolazi ovladavanjem metaforama i filozofijskim mišljenje.
Uostalom, ono što danas zovemo znanostima imalo je i ima svoj početak u filozofiji. Dok je postojala svijest o početku, sve znanosti su, neovisno o međusobnim razlikama, produbljivale misao mišljenjem cjeline. Toga više nema, nastupio je zaborav početka, a taj zaborav je rezultirao formiranjem ambijenta gluposti u kojoj postoje minimalne razlike između obrazovanih i neobrazovanih glupana. Glupani su uvijek jednako glupi, baš kao što su uvijek i jednako bezvezni.
Glupani i bezveznjaci
Ovaj psihijatar-filozof piše o našoj bačenosti u egzistencijalnu blizinu. To je blizina u kojoj se nalazimo, a da se ne znamo. To je blizina bez nas i drugih, a da bi to bilo moguće nužno je da budemo glupi i bezvezni. Naše zgrade mjesta su naše bačenosti u egzistencijalnu blizinu. Nalazimo se u istoj zgradi, naši stanovi su udaljeni nekoliko metara, krećemo se jedni pokraj drugih, skriveni zidovima, sa spoznajom da je netko pokraj nas, ali i s temeljnim opredjeljenjem da nas nije briga za glupane i bezveznjake koji nas okružuju, u jednakoj mjeri u kojoj ni te druge nije briga za nas, jer smo i mi njima glupani i bezveznjaci koji su bačeni u njihovu egzistencijalnu blizinu.
Glupani i bezveznjaci misle da nama upravljaju moćni i umni ljudi koji se nalaze u nekim centrima moći, a prava je istina da neosobni centri moći upravljaju svima, pa i onima koji misle da su bitni zato što se nalaze na nekom moćnom mjestu. Uistinu je skaredna situacija kada se mnogi bore da uđu u Sabor, Vladu, županijska, gradska i općinska mjesta ili centre moći, a kada na željeno mjesto dođu, ne vide da ih je mjesto preuzelo, da upravlja njima i da ih pretvara glupane i bezveznjake koji se malo ili nimalo ne razlikuju od prethodnih glupana i bezveznjaka. Boriti se da budeš glupan i bezveznjak na nekom mjestu moći uistinu može samo notorni glupan i bezveznjak, neovisno je li obrazovan ili nije. Obrazovati se za glupana daleko je bezveznije i gluplje od toga da si glup bez dodatnog trošenja energije u formalno obrazovanje. Biti glupan je bolje nego truditi se da postaneš glupan.
Konačno, ovu kolumnu završavam njegovim apelom kako smo htjeli ovu državu, uistinu smo je htjeli, ali je ona doživjela neuspjeh, suočimo se s tim neuspjehom, otkažimo glupanima da budu glupi za nas a bezveznjacima da budu bezvezni za nas i stvorimo umniju, smisleniju, uređeniju državu, ili jednostavno nastavimo i dalje po starom – putem gluposti i bezveznjaštva. Misli li itko da uistinu ne znamo što ćemo i dalje birati, kako će nam i dalje biti te kakvi ćemo i dalje biti? Kladim se na glupost i bezveznjaštvo.
Piše: Marko Vučetić