Moj dojam je taj da mediji nisu nimalo drugačiji od obrazovanja ili,
recimo, časopisa intelektualnog mišljenja – postoje određena ograničenja
– ali ništa bitno drukčije. Oni djeluju jedni na druge, i to je razlog
zašto se ljudi vrlo lagano izmijenjuju unutar njih.
Pogledajte medije ili bilo koju drugu instituciju koju biste željeli
razumjeti. Zanima vas njihova unutarnja struktura. Želite saznati nešto o
njihovoj ulozi u širemu društvu. U kakvome su oni odnosu s drugim
sustavima moći i autoriteta? Ako imate sreće, vodeći ljudi u
informacijskome sustavu drže unutarnji zapisnik koji vam govori što kane
(to je jedna vrsta naučnog sustava). Taj zapisnik nije nekakav dokument
na papiru, nego ono što vodeći ljudi u informacijskom sustavu govore
jedan drugome o tome što smjeraju. Postoji dosta zanimljivih
dokumentacija.
To su tri najvažnija izvora informacija o prirodi medija. Želite ih
proučavati kao što bi, recimo, znanstvenik proučavao složene molekule.
Dobro bi pogledali strukturu i na temelju toga izveli hipotezu o tome
kako bi medijski proizvod trebao izgledati. Nakon toga ispitujete
medijski proizvod i gledate kako se prilagođava hipotezi. U biti, sav
posao oko analize medija se svodi na ovaj zadnji dio, pažljivo
proučavanje medijskog proizvoda i da li se on prilagođava očitim
pretpostavkama o prirodi i strukturi medija.
Što otkrivate? Prvo, da postoje različiti mediji koji rade različite
stvari, kao što su industrija zabave, Hollywood, sapunice, itd., pa čak i
većina novina u zemlji (velika većina njih). Oni usmjeravaju masovnu
publiku.
Imamo još jedan sektor medija, elitne medije koji određuju program
rada i okvir unutar kojega svi ostali djeluju, djeluju zato što su
elitni mediji ti koji imaju dovoljno sredstava za takve stvari. Mediji
kao New York Times i CBS. Njihova publika su većinom povlašteni ljudi,
ljudi koji čitaju New York Times – ljudi koji su bogati ili dio onoga
što se ponekad naziva političkom klasom. Oni su konstantno uključeni u
politički sustav. To su najčešće menadžeri. Politički menadžeri,
poslovni menadžeri (šefovi korporacija, na primjer), znanstveni
menadžeri (sveučilišni profesori), ili novinari uključeni u organizaciju
načina na koji ljudi razmišljaju i vide stvari.
Elitni mediji su uspostavili okvir unutar kojega ostali djeluju.
Pogledajte Associated Press koji konstantno stvara obilje vijesti,
popodne se vijesti pojave i s njima svaki dan dolazi “Priopćenje
urednicima: Sutrašnji New York Times će imati sljedeće priče na
naslovnoj stranici.” Svrha toga je da ako ste urednik novina u Daytonu, u
državi Ohio, i nemate sredstava da saznate nove vijesti ili jednostavno
ne želite o tome razmišljati, takva priopćenja vam govore što su
vijesti. To su priče za četvrtinu stranice koju ćete posvetiti nečemu
što nema veze s lokalnim stvarima ili nečemu što odvlači pažnju
čitatelja. To su priče koje se stavljaju tamo zato što nam New York
Times kaže da bi nas to trebalo sutra zanimati. Ako ste urednik u
Daytonu, u državi Ohio, to ćete i raditi jer sredstava za nešto drugo ni
nemate. Ako iskočite iz tračnica, ako pišete stvari koje se ne sviđaju
velikim novinama, brzo ćete za to saznati. Postoji mnogo načina na koje
vas igre moći mogu vratiti na pravi put ako ste slučajno odmaknuli, jer
inače nećete dugo trajati. Taj okvir je prilično pouzdan i razumljivo je
da je on samo odraz očitih struktura moći.
Stvarni masovni mediji žele odvratiti pozornost ljudi. Neka rade
nešto drugo, ali neka nam (vodećim ljudima) ne smetaju. Neka se
zabavljaju uz profesionalne sportove, na primjer. Neka svatko postane
zaluđen profesionalnim sportovima, seks skandalima ili poznatim osobama i
njihovim problemima, ili nečim sličnim. Bilo čime, samo da nije
ozbiljno. Naravno, ozbiljne stvari su za glavne dečke. “Mi” se brinemo o
tome.
Tko su elitni mediji, tko su oni koji određuju program rada? New York
Times i CBS, na primjer. Kao prvo, svi oni su velike, vrlo probitačne
korporacije. Nadalje, većina njih je ili povezana sa, ili izravno u
vlasništvu puno većih korporacija, kao što su General Electric ili
Westinghouse. Oni su na vrhu strukture moći privatne ekonomije, a to je
jedna vrlo tiranska struktura. Korporacije su u biti tiranije,
hijerarhijske, kontrolirane odozgo. Ako vam se ne sviđa što rade,
izlazite. Komercijalni mediji su samo jedan dio toga sustava.
Što je sa njihovim institucijskim položajem? Pa to je više-manje
isto. Oni i druga središta najveće moći međusobno djeluju jedni na druge
– vlada, druge korporacije ili sveučilišta. Pošto su mediji znanstveni
sustavi oni blisko surađuju sa sveučilištima. Recimo da ste reporter
koji piše priču o Jugoistočnoj Aziji ili Africi. Trebate otići na neko
veće sveučilište i pronaći stručnjaka koji će vam reći što napisati,
inače biste trebali otići do nekih ustanova, kao što su Brookings
Institute ili American Enterprise Institute. Te vanjske institucije su
vrlo slične medijima.
Sveučilišta, na primjer, nisu nezavisne ustanove. Postoje ljudi
razbacani po njima koji djeluju nezavisno, ali tako je i s medijima.
Tako je uglavnom i s korporacijama. Što se toga tiče, tako je i s
fašističkim državama. Ali institucija kao takva je parazit. Ovisna je o
vanjskim izvorima pomoći, a ti izvori pomoći, privatno bogatstvo, na
primjer, velike korporacije i vlada (koja je toliko povezana s
korporacijskom moći da ih je teško razlikovati) – oni su, u biti, ono
usred čega se nalaze sveučilišta. Ljudi unutar njih koji se ne prilagode
strukturi, koji je ne prihvate i ne usvoje (ne možeš raditi s njom ako
je ne usvojiš i ne vjeruješ joj), ljudi koji to ne čine će vjerojatno
biti iskorijenjeni usput, počevši s vrtićem pa nadalje. Postoji puno
vrsta sredstava filtriranja pomoću kojih se rješavaju ljudi koji
predstavljaju problem i koji misle za sebe. Vi koji ste studirali na
fakultetu znate da je obrazovni sustav dobro opremljen za nagrađujući
konformizam i pokornost. Znači, obrazovni sustav je jedan od tih
sredstava filtriranja pomoću kojega na vidjelo izađu svi koji
predstavljaju problem, a ostaju oni koji iskreno apsorbiraju okvir
mišljenja i stavova struktura moći u društvu koje ih okružuje. Elitne
institucije, Harvard ili Princeton, na primjer, su dobro opremljene za
socijalizaciju. Ako ste na Harvardu, većina onoga što učite jest
ponašanje, kako se ponašati kao član višega sloja, kako pravilno
razmišljati i slično.
Ako ste pročitali “Životinjsku Farmu” Georgea Orwella, koja je
napisana sredinom četrdesetih, znate da je to satira na Sovjetski Savez,
totalitarnu državu. Knjiga je bila veliki hit. Svima se svidjela. Na
kraju se ispostavilo da je on napisao uvod u “Životinjsku Farmu” koji je
bio zatajen. Pojavio se trideset godina kasnije. Netko ga je pronašao
među njegovim papirima. Uvod u “Životinjsku Farmu”, nazvan “Književna
cenzura u Engleskoj”, govori o tome da se knjiga izruguje Sovjetskome
Savezu i njegovoj totalitarnoj strukturi. Ali Orwell je u tom uvodu
također rekao da Engleska nije puno drugačija. Mi nemamo KGB za vratom,
ali krajnji ishod je skoro isti. Ljudi koji imaju samostalne ideje ili
koji krivo razmišljaju su isključeni.
Orwell spominje i institucijsku strukturu, u dvije rečenice. Pita se
zašto se takve stvari dešavaju? Prvo zato što su novine u vlasništvu
bogatih ljudi koji se brinu da samo određene stvari dođu do javnosti.
Drugo, kada prolazite kroz elitni sustav obrazovanja, kada prolazite
kroz škole u Oxfordu, učite da postoje određene stvari o kojima nije
prikladno govoriti i određene misli o kojima nije prikladno razmišljati.
To je socijalizacijska uloga elitnih institucija i ako se tome ne
prilagodite, najčešće ste vani. Te dvije rečenice sve govore.
Kada kritizirate medije i kažete: “Pogledaj, ovo piše Anthony Lewis,
ili netko drugi, jako se naljute.” Kažu, s pravom, “nitko meni ne govori
što da pišem. Pišem što god želim. Sve ovo o pritisku i ograničenjima
su gluposti jer ja nikada nisam pod nikakvim pritiskom”. Što je i točno,
ali radi se o tome da ti ljudi ne bi bili na tim pozicijama da već
prije nisu dokazali da slijede partijsku liniju. Da su započeli za
stolom Metroa, ili nečemu takvom, te radili neprikladne priče, nikada ne
bi došli do položaja na kojemu sada mogu reći što god žele. Isto se
može reći za fakultete u okviru više ideoloških disciplina. Prošli su
kroz sustav socijalizacije.
Pogledajmo strukturu čitavog sustava. Kakve vijesti očekujete?
Prilično je očito. Uzmimo na primjer New York Times. To je jedna
korporacija koja prodaje svoj proizvod. Proizvod je čitalačka publika.
Oni ne zarađuju kada mi kupimo novine. Čak su i sretni što ih mogu
staviti besplatno na internet. Oni, zapravo, gube novce kada mi kupimo
novine. Proizvod su privilegirani ljudi, baš kao i ljudi koji pišu za
novine, znate, ljudi najvišega ranga koji donose odluke u
društvu. Proizvod morate prodati tržištu, a tržište su, naravno,
oglašivači (druge korporacije). Bili to TV ili novine, ili bilo što
drugo, oni prodaju publiku. Korporacije prodaju publiku drugim
korporacijama. U slučaju elitnih medija, to je veliki posao.
Pa što očekujete da se dogodi? Što bi ste pretpostavili o prirodi
medijskog proizvoda, uzimajući u obzir dane okolnosti? Što bi bila vaša
hipoteza, što nagađate? Očita pretpostavka je ta da će medijski proizvod
reflektirati interes prodavača i kupaca, institucija, sustava moći koji
ih okružuju. Bilo bi čudo da se to ne dogodi.
Drugo što možete pretpostaviti je to da je ova cijela tema tabu. Ako
idete na Kennedy School of Government ili na Stanford i studirate
novinarstvo i komunikacije ili političke znanosti, ovakva pitanja se
neće pojavljivati. To jest, ne smije se uopće raspravljati o dokazima
koji potvrđuju taj tabu i o pretpostavci da bi netko slučajno mogao
postaviti ta pitanja bez ikakvog znanja da o tome ne smije govoriti. Ako
pogledate institucijsku strukturu, reći će te: to se mora tako odvijati
jer zašto bi ti ljudi htjeli biti razotkriveni? Zašto bi oni dopustili
kritičku analizu onoga što namjeravaju? Odgovor je taj da nema razloga
zašto bi oni to dopustili, i ne dopuštaju. Opet, to nije namjeravana
cenzura.
Vi jednostavno ne možete doći do njihovih položaja. To uključuje
ljevičare (ono što zovemo ljevičarima), kao i desničare. Jedino ako ste
bili primjereno socijalizirani i istrenirani tako da neke misli
jednostavno ne posjedujete, tada možete biti na tim položajima. Tako
imamo drugo pravilo predviđanja koje kaže da o prvom pravilu nije
dozvoljeno razgovarati.
Zadnja stvar koju ćemo proučiti jest znanstveni okvir u kojemu se sve
ovo odvija. Da li ljudi na visokim položajima u informacijskome
sustavu, uključujući medije, oglašavanje i akademske političke znanosti,
da li ti ljudi imaju jasnu sliku onoga što bi se trebalo dogoditi kada
pišu jedni za druge (ne kada drže diplomske govore)? Kada držite govor
na nekoj svečanosti, promociji, to su samo riječi. Ali kada oni pišu
jedni za druge, što ljudi kažu o tome?
Tu imamo tri struje koje ćemo pogledati. Prva je industrija za odnose
s javnošću, znate, industrija za propagandu najvećih poslova. Pa što
kažu vođe industrije za odnose s javnošću? Druga struja su ono što
zovemo javni intelektualci, veliki mislioci, ljudi koji pišu opaske
autora i takve stvari. Što oni kažu? Ljudi kao oni koji pišu impresivne
knjige o prirodi demokracije. Treća struja je akademska, naročito onaj
dio političkih znanosti koji se bavi komunikacijama i informacijama, te
stvarima koje su dio političkih znanosti zadnjih sedamdeset ili
osamdeset godina.
Razmotrite te tri struje i vodeće osobe koje su pisale o tome. Svi
oni kažu (djelomično citiram) da su masovna populacija “neobrazovani i
dosadni nestručnjaci”. Moramo ih držati izvan javne sredine zato što su
preglupi i ako ih uključimo samo će stvarati neprilike. Njihov posao je
da budu “promatrači”, ne “sudionici”. Svako malo im je dopušteno
glasati, izabrati jednog od onih pametnih tipova.
Tada se od njih očekuje da odu doma i rade nešto drugo, gledaju
nogomet, na primjer. Ali “neobrazovani i dosadni nestručnjaci” moraju
biti promatrači, ne sudionici. Sudionike zovemo “odgovorni ljudi”, a
pisac je, naravno, uvijek jedan od njih. Nikad se ne postavlja pitanje
zašto sam ja “odgovoran čovjek”, a netko drugi je u zatvoru? Odgovor je
očit. To je zato što je ta osoba pokorna, a ova druga samostalna. Ali to
pitanje se ne postavlja, naravno. Znači, imamo pametne ljude od kojih
se očekuje da upravljaju svime i ostale od kojih se oče- kuje da budu
izvan svega, a mi ne smijemo podleći (citiram iz jednoga akademskog
članka) “demokratskim dogmatizmima o ljudima kao najboljim sucima svojih
interesa”. Oni to nisu. Ljudi su jako loši suci svojih interesa i zato
smo mi tu da radimo za njihovo dobro.
Zapravo, to je jako slično lenjinizmu. Mi radimo za vas i mi to
radimo za svačiji interes, i tako dalje. Valjda je to jedan od razloga
zašto je ljudima kroz povijest bilo tako jednostavno prebaciti se od
zanesenog staljinista do pristalice moći SAD-a. Ljudi se brzo prebacuju s
jedne pozicije na drugu, budući da je to sve, u biti, ista pozicija. Ne
radi se o nekom velikom pomaku, već o drukčijoj procjeni pozicije moći.
U jednome trenutku pomisliš da je ovdje, u drugome da je tamo. Uzimaš
istu poziciju.
Kako se sve ovo razvilo? Ima zanimljivu povijest. Dosta toga
proizlazi iz Prvoga svjetskog rata koji je bio velika prekretnica.
Znatno je promijenio položaj SAD-a u svijetu. Kvaliteta života, zdravlja
i dug život nije bio postignut među višim slojevima u Velikoj Britaniji
sve do početka dvadesetoga stoljeća, a kamoli negdje drugdje u svijetu.
SAD su bile iznimno bogate, s ogromnim prednostima, te su krajem
devetnaestoga stoljeća postale ekonomski najmoćnije na svijetu. Međutim,
nisu bile veliki igrač na svjetskoj pozornici. Moć SAD-a se proširila
na Karipske otoke, dio Pacifika, ali ne i puno dalje.
Tijekom Prvoga svjetskog rata odnosi su se promijenili. Još su se
dramatičnije promijenili tijekom Drugoga svjetskog rata. Nakon Drugoga
svjetskog rata SAD su više-manje zagospodarile svijetom. Promjena je
postojala već nakon Prvoga svjetskog rata, a Amerika je od dužnika
postala zemlja koja daje kredite. Nije bila moćna kao Velika Britanija,
ali je po prvi put postala bitna u svijetu. To je bila samo jedna od
nekoliko promjena. Prvi svjetski rat je bio doba kada je državna
propaganda po prvi put bila dobro organizirana. Britanci su imali
Ministarstvo Informacija, i bilo im je iznimno potrebno jer su morali
uključiti SAD u rat, inače bi došlo do neprilika. Ministarstvo
Informacija je bilo opremljeno za slanje propagande, uključujući i
velike izmišljotine o okrutnosti njemačkih vojnika. Meta su im bili
američki intelektualci na osnovanoj pretpostavci da su to ljudi koji su
najlakovjerniji te da će najvjerojatnije povjerovati propagandi. Oni su
također ti koji propagandu raznose kroz svoj sustav. Znači, propaganda
je najviše bila pripremana za američke intelektualce i djelovala je jako
dobro. Dokumenti britanskog Ministarstva Informacija (mnogo ih je
izašlo u javnost) pokazuju da im cilj nije bio, kako su sami rekli,
kontrolirati misli cijeloga svijeta, već su ciljali na SAD. Nije ih bilo
briga što misle ljudi u Indiji. Ministarstvo Informacija je bilo
neobično uspješno u zavaravanju slavnih američkih intelektualaca koji su
prihvaćali laži propagande. Bili su vrlo ponosni na to. I trebali su
biti jer to im je spasilo živote. Inače bi izgubili Prvi svjetski rat.
U SAD-u je postojala kopija tog ministarstva. Woodrow Wilson je
izabran za predsjednika zbog svojih antiratnih političkih nazora.
Amerika je oduvijek bila pacifistička zemlja. Ljudi se ne žele boriti u
tuđim ratovima. Zemlja se suprostavljala Prvome svjetskom ratu i Wilson
je bio izabran zbog takvog programa rada. Slogan im je bio “mir bez
pobjede”. Međutim, Wilson je namjeravao ići u rat. Zato se postavljalo
pitanje: kako natjerati pacifistički narod da postanu pomahnitali luđaci
koji žele ubijati Nijemce? To zahtijeva propagandu. I tako su oni
uspostavili prvu i jedinu važnu državnu agenciju za propagandu u
američkoj povijesti. Zvala se Odbor za javne informacije (prikladno
orwellovsko ime), odnosno Creelov odbor. Osoba koja ga je vodila zvao se
Creel. Zadatak Odbora je bio natjerati narod uz pomoć propagande na
rodoljubnu histeriju. Djelovalo je nevjerojatno dobro. Unutar par
mjeseci došlo je do luđačke ratne histerije i Amerika je bila spremna za
rat.
Ljudi su bili impresionirani tim postignućima. Jedna od zadivljenih
osoba, a on ima i dublju umiješanost u sve to, je bio Hitler. Ako ste
pročitali “Mein Kampf”, on zaključuje, s opravdanjem, da je Njemačka
izgubila Prvi svjetski rat jer je izgubila bitku u propagandi. Nisu se
mogli natjecati s britanskom i američkom propagandom koje su ih
nadjačale. Obećao je da će sljedeći put imati vlastiti sustav
propagande, što se i dogodilo tijekom Drugoga svjetskog rata. Za nas je
važnije to što je i američka poslovna zajednica bila zadivljena
nastojanjima agencije za propagandu. U to je vrijeme postojao problem.
Zemlja je, formalno, postajala sve više demokratska. Puno više ljudi je
imalo pravo glasati i sudjelovati, zemlja je postajala sve bogatija, a
pristizalo je i sve više novih imigranata.
I što se radi u takvim okolnostima? Teže će biti kontrolirati stvari
djelujući kao zatvoreni klub. Prema tome, očito, trebalo bi kontrolirati
što ljudi misle. Stručnjaci za odnose s javnošću su postojali i ranije,
ali nikada nije postojala industrija za odnose s javnošću. Postojali su
ljudi koji su Rockefellerov imidž činili ljepšim, ali velika industrija
za odnose s javnošću, inače američka izmišljotina, proizlazi iz Prvoga
svjetskog rata. Vodeće osobe su bili članovi Creelovog odbora. Jedan od
glavnih, Edward Bernays, dolazi izravno iz Creelovog odbora. Napisao je
knjigu “Propaganda”. Termin propaganda, slučajno, nije imao negativnih
konotacija u to doba. Tijekom Drugoga svjetskog rata, termin je postao
tabu jer je bio povezan s Njemačkom i svim tim lošim stvarima. Ali za
vrijeme Creelovog odbora, termin propaganda je značio samo informaciju.
Bernays je knjigu “Propaganda” napisao oko 1925. i u njoj je izjavio da
primijenjuje lekcije iz Prvoga svjetskog rata. Sustav propagande iz
Prvog svjetskog rata i taj odbor čiji je on bio član pokazuju da je
moguće “ustrojavati ljudske umove na način na koji vojska ustrojava
svoje jedinice”. Ove nove metode kontroliranja, rekao je, moraju
koristiti inteligentne manjine žele li da ostali ostanu na ispravnome
putu. Sad to možemo jer imamo nove načine.
Ta je knjiga najvažniji priručnik industrije za odnose s javnošću.
Bernays je neka vrsta gurua. Bio je autentični Roosevelt/Kennedy
liberal. Spretno je upravljao i nastojanjima ureda za odnose s javnošću
kada je došlo do državnog udara pokrenutog od strane Amerike koji je
srušio demokratsku vlast u Gvatemali.
Njegov najveći državni udar, onaj koji ga je gurnuo u slavu kasnih
1920-ih, je bilo navikavanje žena na pušenje. Žene tada nisu pušile, a
on je vodio velike kampanje za Chesterfield. Metode su vam već poznate –
modeli i filmske zvijezde s cigaretama u ustima, i slične stvari. Bio
je veličan zbog toga. Tako je postao najznačajnija osoba u industriji, a
njegova je knjiga postala glavni priručnik.
Jedan od članova Creelovog odbora je bio i Walter Lippmann,
najcjenjenija osoba američkog novinarstva već pola stoljeća (mislim na
ozbiljno američko novinarstvo, na ozbiljne članke). Pisao je i ono što
zovemo progresivnim esejima o demokraciji, smatrani su progresivnima u
1920-ima. Ponovno je vrlo jasno primijenjivao lekcije koje je naučio
radeći na propagandi. Govori o novom umijeću u demokraciji – proizvodnji
pristanka. To je njegova fraza. Edward Herman i ja smo je posudili za
našu knjigu, ali dolazi od Lippmanna. Kada proizvodite pristanak, možete
zanemariti činjenicu da, formalno, puno ljudi ima pravo glasa. To može
postati nebitno jer mi možemo proizvesti pristanak i osigurati da njihov
izbor i stavovi budu strukturirani na način koji nama odgovara. Imat
ćemo pravu demokraciju. Djelovat će jako dobro. To se zove
primjenjivanje lekcija propagandne agencije.
Akademske društvene i političke znanosti proizlaze iz iste stvari.
Osnivač komunikacija i akademskih političkih znanosti je Harold
Glasswell. Njegovo najveće dostignuće je knjiga, studija o propagandi.
On sasvim iskreno izjavljuje stvari koje sam ja maloprije citirao – ono o
nepodlijeganju demokratskome dogmatizmu koji dolazi iz akademskih
političkih znanosti. Uzimajući u obzir lekcije i iskustva iz ratnoga
doba, političke su ih stranke još jednom primijenile, osobito
konzervativna stranka u Engleskoj. Njihovi rani dokumenti, nedavno
objavljeni, pokazuju da su i oni cijenili postignuća britanskoga
Ministarstva Informacija. Shvatili su da zemlja postaje sve više
demokratska i da više ne može postojati zatvoreni klub. Zaključak je
bio, kako su sami rekli, da politika mora postati političko ratovanje
koje će primjenjivati mehanizme propagande koji su bili jako korisni u
kontroliranju ljudskih misli tijekom Prvoga svjetskog rata.
To je okvir doktrine koji se slaže s institucijskom strukturom. Ta
doktrina jača predviđanja o tome kako bi stvari trebale djelovati. A ta
su predviđanja jako dobro potvrđena. Međutim, o tim zaključcima nije
dozvoljeno pričati. Sve je to sad dio mainstream literature, ali samo za
ljude iznutra. Kada idete na fakultet, ne čitate klasike o
kontroliranju ljudskih umova.
Baš kao što ne čitate ni što je James Madison rekao tijekom Savezne
ustavne konvencije o tome kako glavni cilj novoga sustava mora biti
“zaštita bogate manjine od većine”, i mora biti osmišljena na način da
postigne cilj. Tako je utemeljen ustavni sustav, i to nitko ni ne
proučava. Tu činjenicu, osim ako se jako ne potrudite, ne možete naći ni
u akademskom obrazovanju.
To je otprilike slika stvari, onako kako je ja vidim, na koji način
je sustav institucijski, nauke iza njega, način na koji se manifestira.
Postoji još jedan dio usmjeren prema “neukim i dosadnim nestručnjacima”.
Tiče se odvračanja pozornosti ove ili one vrste. Smatram da je iz toga
lako pretpostaviti što možete dalje očekivati.
Noam Chomsky
What Makes Mainstream Media Mainstream
“Mediji, propaganda i sistem”; Izdavač: Što čitaš?, Zagreb, 2002
Akuzativ 30.07.2014.
http://www.akuzativ.com/teme/619-sto-mainstream-medije-cini-mainstream
ARHIVA