Zvjezdana Dervić je zračna akrobatkinja i instruktorka plesa na svili s preko 15 godina iskustva. Nastupala je širom Evrope na festivalima kao što su Strabilio i Festival delle Arti Giudecca u Veneciji te u brojnim produkcijama savremenog cirkusa. Predaje napredne radionice svile koje obuhvataju dinamiku, koreografiju i istraživanje pokreta. Vodi školu cirkuskih umjetnosti u Banjaluci, a trenutno istražuje odnos između prirode, prostora i tijela kroz performanse i edukativne programe.
Večeras će u okviru manifestacije Noć muzeja održati performans i radionice za djecu i odrasle u Muzeju savremene umjetnosti RS.
Za portal Buka razgovaramo sa Zvjezdanom o akrobaciji na svili, sigurnosti dok se bavi ovom aktivnošću, o tome ko se sve može baviti akrobacijom i drugim temama.
Zvjezdana, kako je došlo do toga da se počneš baviti akrobacijama na svili?
Počelo je iz radoznalosti i želje da spojim pokret, izražavanje i izazov. Prije toga sam se bavila sportskim penjanjem i tako upoznala djevojku koja se bavila svilom. Tada su zračne vještine bile još uvijek u nekom početku i nije bilo toliko nastupa niti videa kao danas, tako da kada sam otišla na prvi trening nisam uošte znala kako to sve izgleda. Bila je to ljubav na prvi pogled — kombinacija umjetnosti, snage i slobode koju sam dotad tražila u raznim formama.
Koliko je ova vrsta akrobacije zahtjevna fizički i mentalno?
Vrlo je zahtjevna, ali ujedno i oslobađajuća. Tijelo mora biti snažno, izdržljivo i precizno, ali ništa manje važna nije ni mentalna prisutnost — koncentracija, samopouzdanje i emotivna iskrenost u pokretu. Svaki uspon i figura traže potpunu posvećenost. Zbog toga sam napravila program u kojem se tijelo postepeno prilagođava ovoj disciplini, ali isto tako i kreativnost. Tako da se na svakom nivou mogu raditi koreografije u kojima su zastupljeni svi aspekti ove discipline i umjetnosti na različitim nivoima.
Kako danas izgleda tvoj životni put imajući u vidu ovu vrstu plesa kojom se baviš?
Ples na svili me je odveo na putovanja kroz mnoge gradove, festivale, usput upoznavajući različite kulture i ljude. Danas predajem, nastupam i istražujem granice između prirodnog prostora i performansa. Učim druge, ali i sebe — stalno. Trenutno studiram na Fakultetu fizičkog vaspitanja i sporta i pohađam edukacije cirkuske dramaturgije u Italiji, kao i razne radionice vezane za cirkus i pokret. Život mi se vrti oko pokreta, tijela, izazova i zajednice.
Ko se sve može baviti ovom vrstom plesa?
Iako tako ne izgleda na prvi pogled, svila nije rezervisana samo za one u vrhunskoj kondiciji. Potrebna je upornost, strpljenje i otvorenost za proces. Tijelo se gradi kroz praksu. Imala sam učenike svih godina, tjelesnih konstitucija i iskustava — ono što ih je povezivalo bila je želja da probaju.
A sigurnost, koliko je ova vrsta plesa sigurna, na koji način se plesači mogu zaštititi?
Sigurnost je uvijek na prvom mjestu. Koristimo profesionalnu opremu, redovno provjeravamo svilu i anker tačke, treninzi su postepeni i usmjereni. Učimo kako da iskoristimo oslonce i poluge pomoću zračnih rekvizita, kako da prepoznamo granice i kako da se krećemo s pažnjom. Svi rekviziti su certifikovani, a ono što je najbitnije da se postepeno prelazi na teže figure i da polaznici uče prepoznati sopstvene granice, što je ujedno i jedan od benefita bavljenja zračnim vještinama. Kao i svaki ekstremni sport, zračne vještine ne mogu stopostotno isključiti nastanak povrede, ali uz stručnog instruktora i poštovanje metodičkih postupaka, redovnu kontrolu rekvizita, možemo znatno umanjiti rizike.
Spremate i zanimljive radionice za Noć muzeja u MSU RS, kako za djecu, tako i za odrasle? Recite nam nešto više o tome?
Za Noć muzeja želimo predstaviti zračne vještine kao oblik izražavanja dostupan svima. Biće radionica za djecu kroz igru i osnovne pokrete, kao i radionica pokreta/plesa za odrasle koja je u stvari radionica savremenog pokreta na podu, osmišljena kao prostor za istraživanje tijela kroz igru, ritam, kontakt i izražajnost. Kroz zadatke koji podstiču pažnju, koordinaciju i maštu, učesnici razvijaju svjesnost o pokretu, povezivanje s tlom i kreativni izraz. Biće prostora i za gledanje, i za učestvovanje.
Visili ste iznad kanjona na visini od 200 metara, kakav je to osjećaj?
Nevjerovatno. To je iskustvo koje ti otvori i srce i um. Osjećaj tišine, širine i prisutnosti u svakom dahu. Strah je prisutan, ali ga pretvoriš u pažnju. Tada ples postaje nešto mnogo više — komunikacija s prirodom, s prostorom i samom sobom.
Kakvi su vam planovi za dalje, gdje će vas ples svile odvesti?
U ovom trenutku sam koncentrisana na školu zračnih vještina koju vodim evo već drugu godinu u Banjaluci. Želja mi je da radim sa djecom i mislim da će ubrzo da se otvori i jedan ili dva termina za djecu. Takođe radim na svojim predstavama koje igram na raznim festivalima. Ova godina je jako zanimljiva što se tiče toga. Držim radionice za napredne nivoe većinom u inostranstvu. Želja za učenjem i proširivanjem znanja, ali i podučavanjem je ono što me vodi kroz moj posao, ali i kroz život, tako da nikad ne znam gdje dalje će me sve to odvesti.